A.K. iz Tuzle trbuhom za kruhom, kao i mnogi njegovi sumještani, pobjegao je u Njemačku. Ali taj kruh je za njega imao 'sedam kora', piše Deutche Welle.
Kod poznanika i prijatelja počeo se raspitivati o načinima zapošljavanja.
'Bilo je teško. Posebno jer nisam znao njemački jezik', priča A.K. koji je kada je počeo razmišljati da je odlazak u Njemačku nemoguća misija, dobio ponudu da radi kod supruga svoje rodice, vlasnika manjeg poduzeća koje se bavilo održavanjem poslovnih objekata.
'Pitam ga što se tu radi, a on kaže: 'Ma ništa, kad je zima samo očistimo snijeg'.'
Od poslodavca u BiH, kod kojeg mu je plaća kasnila, A.K. je dobio dobiva godinu dana neplaćenog dopusta i početkom studenoga 2015. godine dolazi u München u kojem počinje njegova 'njemačka priča'.
'Gazda je s nama bio prva dva tjedna dok me nije upoznao sa svih 25 objekata, jednom školom i četiri ureda na različitim mjestima u Münchenu koje smo održavali.'
Radno vrijeme A.K. je počinjalo u 8:00, a završavalo u 20:00 sati. Ispočetka je, kako kaže, bilo zanimljivo. 'Razmišljam, pa radim u Njemačkoj, to sam i želio.'
Radio je po 12 sati dnevno, a za to vrijeme je imao samo jednosatnu pauzu.
'A onda je počeo padati snijeg. Buđenje u tri ujutro, čišćenje snijega lopatom do sedam sati, sat pauze i odlazak na redovne poslove. Održavanje ureda preuzima druga osoba jer smo mi morali čistiti snijeg nakon posla još četiri sata', prisjeća se A.K.
Snijeg je u siječnju 2016. godine u Münchenu neprekidno padao tri dana. 'Izluđeni, premoreni, psihički i fizički iscijeđeni tražimo sastanak s gazdom. Postavljamo pitanje o radnom vremenu i plaćanju čišćenja snijega što ne spada u obveze u okviru našeg 11-satnog radnog vremena. On nas napada govoreći: 'Ne znate vi što je Njemačka, trebat će vam vremena da shvatite, zar mislite da bi vam bilo bolje na nekom drugom poslu'?'
A.K. nije imao vremena upisati školu njemačkog jezika jer mu to posao nije dozvoljavao, pa nije mogao ni tražiti drugi posao. Zbog obaveza nije bio u prilici posjetiti obitelj u BiH.
Nakon zime i čišćenja snijega došle su druge obveze, među kojima i košenje trave, u čemu nije imao velikog iskustva. Kada je ozlijedio ruku izvlačeći kontejner pun smeća iz prostorije u kojoj se nalazio, od šefa je tražio dozvolu da ode liječniku. 'Mada, moram priznati, nisam znao ni gdje da ga nađem', kaže A.K. Njegov odgovor je bio: 'I mene je jednom prilikom boljela ruka, ali sam i dalje radio.'
'Moja njemačka priča o kojoj sam sanjao je nestala. Živio sam u jednoj sasvim drugoj. Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za obitelji, kućom, poslom, bez obzira što je plaća kasnila, žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kavom u gradu, ma za svim što me odbijalo iz moje zemlje sam žalio i tugovao', kaže A.K.
Kap koja je prelila čašu bila je kada je saznao da vlasnik firme u kojoj je radio pravio malverzacije oko njegove porezne klase u Njemačkoj.
'Nisam više imao snage, bližio se datum do kojeg je firma u Bosni čuvala upražnjeno moje radno mjesto. Falilo mi je sve bosansko i odlučio sam se vratiti.'
'Da ne bude samo kuknjava, moram napomenuti da sam imao jednu životnu školu koja mi samo može pomoći u životu, pomoći po tko zna koji put da shvatim što su prioriteti u životu, što je dom, što je obitelj. Nije sve u novcu, zapravo ništa nije u novcu ako nisi sretan', zaključuje A.K. iz Tuzle, piše Deutche Welle.