Obožavao je motore i Hajduk. Strastveno je navijao za 'bile', a odmalena je znao što želi biti kada odraste - automehaničar. Nikakav superheroj, astronaut, policajac ili predsjednik države. Zamišljao se na motorijadama i putovanjima diljem svijeta. Bio je pun života i više se brinuo za druge, nego za sebe, iako je imao teško djetinjstvo.
Deset je godina sa starijim bratom živio po raznim udomiteljskim domovima, a posljednja adresa im je bila u Županji. Razdvojili su ih od roditelja dok su još bili klinci. Nerado o tome pričaju danas, ali život im se, kažu, preokrenuo zbog nasilja u obitelji.
Živjeli su od doma do doma, često mijenjali sredinu i doslovno preživljavali. Unatoč svemu, Selver Subašić uvijek je imao osmijeh na licu i velike planove u životu. No, jednoga dana mu je neobjašnjivo natekla desna noga. Bio je to prvi simptom bolesti koja ga je nekoliko godina kasnije prikovala za krevet.
Ima rijetku Wilsonovu bolest, odnosno kronično zatajenje jetre. Zbog loše socijalne situacije i bolest je dijagnosticirana kasnije, pa se 22-godišnji Selver danas bori za život.
Ne može hodati
A jedina osoba koja o njemu brine jest dvije godine stariji brat Dino.
- Bolest se pojavila prije nekih pet do šest godina, no stanje se počelo pogoršavati zadnje tri godine. Ja sam se već s 18 iselio iz udomiteljske obitelji kako bih zaradio novac za nas dvojicu. Sjećam se da su me jedan dan nazvali iz Županje i rekli da više ne može ni hodati, da se ruši i da počinje gubiti pamćenje. Istoga trena kada sam spustio slušalicu, sjeo sam u bus i krenuo tamo da ga vodim u bolnicu - prisjeća se 24-godišnji Dino Subašić.
No, u bolnici u Vinkovcima, kaže, nije baš sve išlo glatko.
- Rekli su mi: ‘Šta ga više dovodite, ne znamo što ćemo s njim’. Socijalna služba je štekala s papirologijom o njegovoj bolesti, a na moja nastojanja da ga prebacim u Zagreb, svi su mi se smijali i govorili ‘pomiri se s time da ti brat propada’. Ali ja se ne želim pomiriti s time. Srećom, od jedne doktorice u Županji uspio sam dobiti uputnicu za Zagreb - kaže Dino.
Iako je želio biti nogometaš, svoje je snove ostavio sa strane. Sada radi sve kako bi pomogao bolesnome bratu. Trenutačno radi sezonu kao konobar u Cavtatu jer jedino tako, kaže, može plaćati lijekove i pretrage za brata Selvera koji je smješten u Centru za rehabilitaciju u zagrebačkom naselju Sloboština.
Na listi je za transplantaciju jetre, no pitanje je bi li tu operaciju preživio, s obzirom na fizička i neurološka pogoršanja.
- Ujutro donekle razgovijetno priča, ali čim se malo umori, sav se ukoči i teško komunicira. Pitam ga: ‘Jesi dobro’, on sav skroman kaže: ‘Super sam’. Na samome početku bolesti, kada bih mu god došao u posjet, prvo što bi me pitao bilo je ‘imaš li gdje spavati, što jedeš, jesi li ti dobro’. To je moj Selver - kaže Dino, s knedlom u grlu.
Ne predaje se
Svjestan je da bi mogao izgubiti brata. Ali se ne predaje. Zato će, kaže, uskoro pokrenuti akciju za prikupljanje sredstava jer sve to financijski ne može izdržati sam. A jedini cilj u životu sada mu je - spasiti život bratu.
S obzirom na to da on nije mogao otvoriti račun, zamolio je prijatelja da mu pomogne, zato svi koji žele dobrovoljno donirati mogu to napraviti na HR3823400093231500225 Marko Ivanko, uz napomenu donacija za Selvera Subašića.
Iz Hrvatskog saveza za rijetke bolesti kažu kako trenutačno imaju 12 članova koji boluju od Wilsonove bolesti, što nije konačan broj oboljelih jer ne postoji konkretan registar.
- Ljudi koji boluju od te rijetke bolesti većinom se raspituju o pravima i novčanim beneficijama, dugoročnim prognozama o kojima liječnici ne govore te postoje li nove metode liječenja. Većina njih nema problema s nabavom lijekova potrebnih za liječenje Wilsonove bolesti, no slučajevi su drugačiji jer neki bez komplikacija žive s time, dok su drugi prikovani za krevet - kaže Nikolina Čović iz Saveza.