Šesnaest polumaratona u zadnjih 12 tjedana, točno je toliko istrčao liječnik u osječkoj hitnoj, Dragan Maloševac, onaj isti čovjek kojeg mnogi znaju po blogu Kolega Hitnjak u kojem ironično prepričava zgode iz hitne službe i nevolje javnog zdravstva. Što je doktoru Maloševcu da opsesivno skuplja kilometre i vješa finišerske medalje? “Igrao sam nogomet 25 godina, bio poluprofesionalac u drugoj ligi.
Humanitarni karakter
Zadnjih šest godina aktivno trčim. Kad se nečeg primim to me povuče, dadem se 200%. Lani sam istrčao 26 polumaratona, trčao sam jer mi se trčalo.
Ove godine sam tome htio dati dodatni smisao – zamolio sam ljude da za svaki moj istrčani polumaraton uplate po kunu na račun Tomislava Nedoklana, bolesnog udovca koji ima dvoje djece s posebnim potrebama i čija je supruga nedavno umrla od karcinoma.
Ako istrčim više od 40 polumaratona, mislim se, ljudi će donirati više, to je poput marketinškog trika.
Otkad trčim i s ciljem da pomognem još mi je lakše trčati”, u dahu priča, bez stanke za interpunkcije, tako valjda i trči Maloševac.
Vozi se vlakom i busom
Nije mu problem odraditi dva polumaratona u vikendu, trčao je, konačno, i maratone, dapače i ultra maratone, ali komplicirano je stići na sve te utrke disperzirane regijom, pojaviti se na vrijeme na startu u Malom Lošinju, pa 22 sata kasnije trčati Dubrovnikom, a sutradan biti na poslu u Osijeku, mirne glave i odmoran. Evo kako to izgleda: Minulog je petka, nije se još bilo ni razdanilo, u Osijeku sjeo na poluprazan vlak za Zagreb. Ispružio je noge, čitao Nesbøov krimić, malo drijemao. U Zagreb je, gdje žive Maloševčeva supruga i sinovi, stigao sat prije podneva, pojeo nešto, istuširao se, sjeo u auto i skupa sa sinom krenuo put Krka, uloviti trajekt za Mali Lošinj. U ovo doba godine trajektne su pruge rijetke, bitno je bilo uhvatiti onaj u 15.45. U subotu je istrčao polumaraton, a onda “panika, jer organizator je zbog utrke zaustavio promet, a ja sam, ne bi li stigao sutradan na polumaraton u Dubrovniku, trebao ući na trajekt u 15.00 sati.” Sjedio je tako u autu, odavno završivši utrku, čekao da najsporiji uđe u finiš pa da puste promet. U šest je već bio u Zagrebu, pod tušem, tri sata kasnije u autobusu sa zagrebačkog kolodvora kretao je put Dubrovnika. U osam ujutro, u nedjelju, neispavan je buljio u crne oblake podižući startni broj u Dubrovniku.
Opet isti scenarij - utrku je završio, promet još zatvoren, a njemu je bilo stići na autobus u 12.30, za Zagreb, ne bi li sutradan bio u vlaku za Osijek, a navečer u dežurstvu, na poslu u osječkoj Hitnoj. Zakasnio je na autobus, pa čekao slijedeći do 21.00. U Zagrebu je tog ponedjeljka stigao u sedam ujutro. Opet kući na tuširanje, doručak, pa na vlak za Osijek.
Pazi da ne pretjera
Pitamo doktora je li to što čini od koristi ili od štete po vlastito zdravlje. “Nosi određeni rizik, možda jest dovođenje organizma do ruba, ali svako ima neko svoje zadovoljstvo i izbor u životu. Procijenio sam, skupa s trenerom Draganom Jankovićem, da će moj organizam istrčati. Trener doduše kaže i to da je ovo što radimo ‘treniranje po minskom polju’, krajnje riskantno zbog umora i da su velike mogućnosti za ozljedu. Pazim na prehranu, pazim na tempo, pazim da ne pretjeram..."