Rijeka, europska prijestolnica kulture 2020., mogla bi postati bogatija za golemi čelični kotač po uzoru na popularni London Eye i time dobiti turističku atrakciju koja će potpuno promijeniti vizuru grada. Naravno, ostvare li se ideje Darija Almesbergera, inženjera rođenog u Rijeci koji je nakon završetka Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu ostvario impresivnu karijeru u svijetu radeći, među ostalim, i na londonskom milenijskom kotaču. Štoviše, upravo zahvaljujući ing. Almesbergeru, 135 metara visoki Millenium Wheel nije otvoren za posjetitelje u milenijskoj noći, nego nekoliko mjeseci kasnije pod novim imenom London Eye.
Na fotografiji: Antonio Rizzo, Dario Almesberger i Massimo Marini, na Konstrukciji London eye-a 2000.
- To je bila zanimljiva priča i važan posao od čak 240 milijuna tadašnjih lira za moju tvrtku SerCoTec iz Trsta. Posao monitoringa gradnje londonskog kotača dobili smo u velikoj konkurenciji gdje smo u finalu pobijedili i veliki Mitsubishi. Vjerojatno je kod projektanta koji nas je odabrao presudilo to što smo prije toga uspješno proveli monitoring na mostu preko Dunava pokraj Beča koji nose brojne čelične zatege (sajle). Želja investitora bila je da se kotač pusti u promet u milenijskoj noći, ali kao što je poznato, došlo je do odgode za koju sam, što je manje poznato, odgovoran ja. Otvaranje sam morao zaustaviti jer je kontrola pokazala da dolazi do “puzanja” čelika, odnosno otpuštanja čelika pod opterećenjem, što je bilo potencijalno opasno. Pojednostavljeno, jedna trećina čeličnih zatega, a na kotaču ih je ukupno 140, imala je i do 30 posto manju napetost od potrebne. Graditelji su najprije tvrdili da sam pogriješio, ali ja sam odgovorio da naši instrumenti ne griješe više od deset posto pa se pristupilo dodatnim ručnim mjerenjima koja su pokazala da sam u pravu. I nije bilo druge nego zbog sigurnosti za posjetitelje odgoditi otvaranje kotača, koji se više nije mogao zvati Millenium Wheel nego London Eye. Kasnije smo utvrdili da je do grešaka u zatezanju došlo jer su se čelične zatege nabavljale od tri različita proizvođača iz tri različite zemlje.
Molo longo
Očito inspiriran iskustvom u radu na London Eyeu, ing. Almesberger sada je došao na ideju da i Rijeka pristupi gradnji monumentalnog kotača koji bi postao jedinstvena atrakcija u ovom dijelu Europe. Štoviše, prema njegovoj zamisli, Rijeka Wheel bi bio viši i od poznatog kotača u bečkom Prateru. Evo kako je rođena ova originalna ideja.
- Kada sam doznao da je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture 2020., počeo sam razmišljati kako bih mogao dati svoj doprinos, s obzirom na to da sam ja Fiuman, rođen u Rijeci 1943. na Belvederu.
Pomislio sam da trebamo ostaviti iza sebe nešto za buduće generacije, kao što je generacija prije nas u 19. stoljeću napravila Molo longo, jedan od najvećih lukobrana na svijetu. Kako je Rijeka industrijski grad, došao sam na ideju da riječka brodogradilišta naprave “Riječki kotač” koji ćemo postaviti na Molo longo. Tim velikim projektom povezat ćemo lukobran kao simbol 19. stoljeća, industriju kao simbol 20. stoljeća i tehnologiju kao simbol 21. stoljeća.
Almesberger nas uvjerava kako je ideja posve realna, bar iz njegove inženjerske perspektive. Na primjedbu da u Rijeci često puše bura odmahuje rukom uz objašnjenje da bi vjetar praktično “prolazio” kroz kotač na kojem bi jedino gondole, odnosno kabine za posjetitelje bile na udaru vjetra, ali zbog jajastog oblika mogle bi podnijeti refule do 80 kilometara na sat. Zapuše li bura iznad 80 km/h, kotač bi se privremeno zaustavio. Drugo je pitanje možemo li mi uopće napraviti kotač visok 55 metara, što bi bilo, radi ilustracije, gotovo dvostruko više od postojećih dizalica na riječkom lukobranu.
Na fotografiji: simulacija riječkog kotača na lukobranu Molo Longo.
- Imamo sve što je potrebno za takav pothvat, a trebate znati da je teže izraditi dizalicu nego ovakav kotač. Imamo mlade projektante i inženjere koji to znaju raditi, imamo dva brodogradilišta u blizini, 3. maj i Viktor Lenac koji imaju znanje, a manjka im posla i imamo splavi kojima čelične elemente možemo dopremiti do lukobrana. Uostalom, i elementi za London Eye dopremljeni su na splavima Temzom i na mjestu montirani. Uz Rijeka Wheel može se privezati i renovirani brod Galeb tako da na jednom mjestu imamo brod muzej, restoran, suvenirnicu i druge turističke sadržaje.
Na upit kome je do sada predstavio svoj projekt i kako ga misli financirati, ing. Almesberger odgovara da ima načelnu podršku Ervina Dubrovića, ravnatelja Muzeja grada Rijeke, i Tee Perinčić, ravnateljice Pomorskog i povijesnog muzeja. Projekt Rijeke Wheel predstavio je i Ivanu Šararu, pročelniku gradskog Odjela za kulturu.
- Sve je još na razini ideje, ali ja sam mislio da bi svaki Riječanin mogao odvojiti sto kuna pa bi se skupio inicijalni novac za realizaciju projekta. U svakom slučaju, bilo bi mi drago da nešto ostavim svome gradu. Znate, ja sam u Rijeci rođen, kršten sam u crkvi na Kozali i imam grobnicu na tamošnjem groblju pa ću se, nakon što sam obišao svijet, sigurno ovdje vratiti.
Karijera u Italiji
Životna priča Darija Almesbergera - kojeg u Italiji, gdje često gostuje u emisijama državne televizije RAI, zovu “medico del palazzi” (doktor za građevine) - zanimljiva je i bez epizode s londonskim, a možda i riječkim kotačem. Njegov otac Austrijanac upoznao je njegovu majku Talijanku u Trstu, da bi se 1928. preselili u Rijeku gdje je 1943. u jeku Drugog svjetskog rata rođen Dario. Nakon završene osnovne i srednje škole u Rijeci, već 1961. se upisao na Elektrotehnički fakultet u Zagrebu.
- Dobio sam stipendiju i unatoč nešto slabijem znanju hrvatskog jezika, završio sam elektrotehniku u rekordnom roku, o čemu je pisao i tadašnji zagrebački tisak. Zanimljivo, par godina kasnije opet su pisali o meni, ali tada sam prozivan da uvodim kapitalističke metode u Gredelj, gdje sam radio. Odmah nakon završenog fakulteta dobio sam posao u Gredelju, gdje sam već u dobi od 27 godina postao šef, sam sam birao suradnike i pod sobom sam imao 520 ljudi. To je bilo pravo čudo s obzirom na to da nisam bio član partije. Imao sam odlične rezultate, prebacivali smo norme i do 700 posto, što je mnogima smetalo, ali je bilo frustrirajuće što nismo mogli isplaćivati plaće više od nekih limita.
Kada je prerastao okvire Odjela montaže i završnih ispitivanja Tvornice lokomotiva “Janko Gredelj”, poželio je 1973. otići na specijalizaciju u Italiju. Molba mu je odbijena, ali se mladi Almesberger nije dao smesti nego je dao - otkaz. Otišao je u nepoznato, u talijanski Bergamo gdje je odmah dobio posao inženjera projektanta u jednom studiju, ali mu je poslodavac, ing. Bacci, rekao da je predobar pa bi bilo najbolje da objavi oglas u listu Corriere della sera i navede svoja znanja iz strojarstva, građevine i elektrotehnike.
- Dobio sam nevjerojatnih 80 ponuda za posao, od kojih sam izabrao onu da budem rukovoditelj Ruredila u Milanu jer mi je omogućena maksimalna sloboda. Prvi veliki posao bio mi je dijagnostika objekata nakon velikog potresa u Furlaniji 1976., a kasnije ću nažalost često, ukupno sedam puta, obilaziti potresima devastirana područja i ocjenjivati ranjivost građevina nakon potresa. Dosta sam radio i u Hrvatskoj pa sam tako ostvario suradnju s poznatim arhitektom Magašem na objektima za Mediteranske igre u Splitu 1979. Beton za stadion i bazene na Poljudu, kao i za veliku dvoranu na Gripama miješan je po mojoj formuli jer sam odredio vrstu i količinu potrebnih aditiva. U isto vrijeme surađivao sam i na gradnji mosta kopno - Krk gdje sam nakon mnogo dokazivanja uvjerio glavne inženjere Šrama i Stojadinovića da koriste “moj” pumpani beton 500 za lukove mosta. Tada je to bila najbolja tehnologija na svijetu, ali nažalost beton nije kamen i ima rok trajanja. More dovodi do korozije armatura u mostu pa most valja stalno održavati. Upravo radimo na monitoringu stanja korozije, a mjerimo i pH faktor betona na Krčkom mostu.
Specijalnost
Posljednjih tridesetak godina upravo je dijagnostika objekata i već spomenuta ranjivost građevina nakon potresa postala specijalnost Darija Almesbergera i njegove tvrtke SerCoTec koju je osnovao 1989. godine. Kućama, ali i spomenicima pristupa gotovo kao i ljudima, pregledava ih ultrazvukom, laserom, termografijom i sličnim nedestruktivnim metodama. Na popisu njegovih “pacijenata”, osim spomenutog London Eyea, mnoge su građevine pod zaštitom UNESCO-a, poput Aye Sofije u Istanbulu, Castel Sant’Angela u Rimu, više objekata u Veneciji ili Starog mosta u Mostaru. Među poznatim “bolesnicima” našao se i dubrovački Orlando.
- Orlando je zanimljiv slučaj oko kojeg ne smijem otkriti sve detalje. Ali mogu reći da sam ga pregledao ultrazvukom za kamen s dvije sonde koje ispituju pukotine. Utvrdio sam da Orlandov stup puca jer željezni klin u njemu korodira pa je jedino rješenje po meni demontirati cijeli spomenik i postojeći klin zamijeniti klinom od inoksa. Zanimljiv je i slučaj crkve Svetog Jakova u Šibeniku koju održavamo već 17 godina, jer smo utvrdili da je dio crkve podignut na nasutom terenu u koji povremeno prodire voda i narušava stabilnost.
Provjeravam informaciju da je on projektirao i bolnicu u talijanskom gradu Gemoni koja je najotpornija zgrada u Italiji jer može izdržati potres od čak devet stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici. Koliko mu je bilo drago što sam iskopao taj podatak, toliko je bio tužan što mi mora reći da je sada talijanske vlasti žele srušiti kao “suvišnu” u sklopu racionalizacije bolničkog sustava. Nema veće tuge za inženjera od rušenja ni veće sreće od građenja i zato će Dario Almesberger biti najsretniji Riječanin ostvari li se njegova zamisao o gigantskom kotaču na riječkom lukobranu.