BESPOŠTEDNA BITKA

DRUGA STRANA PRIČE O DJEČAČIĆU OBOLJELOM OD EPILEPSIJE Majka ga želi odvesti u Dansku na liječenje i optužuje oca da sve blokira, evo što kaže otac

Nikša Stipaničev/HANZA MEDIA

Petogodišnji dječak, kojemu je dijagnosticirana epilepsija, svakodnevno ima nekoliko nekontroliranih napada iako se liječi trojnom terapijom lijekova.

Njegov oblik epilepsije je, čini se, otporan na lijekove te bolest nije pod kontrolom, zbog čega je dječakova majka dogovorila dodatne preglede u specijaliziranoj klinici u Danskoj za 26. rujna ove godine ne bi li se nakon dodatne dijagnostike za dječaka pronašla učinkovitija terapija.

No, ne može odvesti dijete na pregled jer mu je istekla putovnica, a dječakov otac, s kojim majka ne živi od 2014., nije dao suglasnost da mu se izda nova: dokument za dijete ne može se izdati bez suglasnosti oba roditelja.

Tu suglasnost u iznimnim slučajevima, kad se radi o ugroženosti djetetova života ili djetetovom najboljem interesu, umjesto jednog roditelja može izdati centar za socijalnu skrb, no u ovom je slučaju nadležni centar to odbio.

Potresan dopis

Potresni dopis s ovako navedenim činjenicama majka dječaka poslala je na adrese brojnih institucija i medija, kojim nadležne moli da “reagiraju na zakonske propuste, ugrožavanje zdravlja i sigurnosti djece od strane oca djeteta, obiteljskog nasilnika protiv kojeg je podignuta optužnica za teška kaznena djela zlostavljanja djece, i nadležnih centara za socijalnu skrb koji krše osnovna prava djece na zdravlje, sigurnost i život”.

Međutim, uvid u desetke stranica dokumentacije koju posjeduje svaki od roditelja ukazuje da ova priča nije crno-bijela te se stječe dojam da je pitanje liječenja dječaka samo jedna od teških posljedica mučnog prekida zajedničkog života roditelja.

Otac, naime, već dvije godine nije vidio djecu (sina od pet i kćer od četiri godine) unatoč nizu pravomoćnih rješenja o pravu na viđanje, pravomoćno je osuđen za obiteljsko nasilje zbog slanja SMS-ova i uhođenja (sjedio je u kafiću preko puta majčine zgrade, o čemu ju je obavijestio te, kako kaže, molio da mu pokaže djecu) u prvih 40 dana nakon odlaska majke i djece, u nekoliko je slučajeva oslobođen, a o optužnici (koja još nije potvrđena) za teška kaznena djela zlostavljanja djece ni jedan ni drugi roditelj ne mogu pričati jer je postupak u tijeku.

Strah od preseljenja

- Tom čovjeku kojeg je moja bivša partnerica opisala u ovom dopisu ja bih osobno presudio, taj čovjek nije vrijedan življenja. Ali to ne može biti dalje od istine: nosit ću svoje dijete na rukama do Danske ako će mu to pomoći! Međutim, bojim se da se, ako potpišem suglasnost za izdavanje putovnice i dopustim da moja bivša partnerica sama s djecom napusti državu, više nikad neće vratiti i da ću ja za djecu zauvijek biti izgubljen. Želim sudjelovati u životu svoje djece, osobito u liječenju sina - posljednje tri godine ni o čemu drugom ne razmišljam i jedino sam tome posvećen. Ni jednom nisam vidio sina otkad se razbolio, možete li to uopće zamisliti? Nemam nikakvih informacija, skupljam ih od socijalnih radnica i liječnika. To je neizdrživo - ne za mene, nego za mojeg sina. Pa nije li normalno da ga želim vidjeti, da ga, na kraju krajeva želim pratiti u Dansku na liječenje, ako mu je ono potrebno? - kaže otac dječaka, koji živi u Slavoniji, dok majka s djecom u posljednje vrijeme živi u Dalmaciji.

Nadležni centar za socijalnu skrb odbio je majci potpisati suglasnost za izdavanje djetetove putovnice umjesto oca jer je utvrdio da djetetu u Danskoj nije dogovoren konkretan zahvat o kojem mu ovisi život, već je zatraženo drugo mišljenje liječnika. Centar je o hitnosti potrebe takvog mišljenja zatražio mišljenje liječnika koji u Hrvatskoj liječe dijete te je dobio odgovor kako je za donošenje odluke o liječenju djeteta u Danskoj potrebno imati stav Referentnog centra za epilepsiju u Rijeci.

Svakog dana sve lošije

Budući da tog mišljenja nema te “ne postoji ni jedno mjerodavno mišljenje nadležnog liječnika iz kojeg bi bilo razvidno da je za dijete nužno da se liječi u inozemstvu”, Centar je odbio nadomjestiti potpis oca za izdavanje putovnice.

Majka pak ističe kako je djetetu iz dana u dan sve lošije i kako je nužno da što je prije moguće potraži novu terapiju, zbog čega je već platila dio troškova liječenja u Danskoj.

- Stav Referentnog centra, koji centar za socijalnu skrb traži, bitan je samo ako želim da troškove liječenja u inozemstvu snosi HZZO. Budući da cijela procedura odobrenja u HZZO-u iznimno dugo traje, nekad i po godinu dana, a moje je dijete u teškom stanju - ima od tri do osam napada dnevno - odlučila sam sama snositi troškove i zato nema potrebe da vodim dijete u Rijeku - kaže pak majka.

Priznaje kako je točno da djeca dvije godine nisu vidjela oca, no tvrdi kako tako postupa da bi zaštitila djecu od oca nasilnika.

Oba roditelja - inače visokoobrazovane osobe, profesor povijesti, koji je 19 godina obnašao funkciju ravnatelja škole, i profesorica engleskog i geografije - optužuju jedan drugoga za manipuliranje sustavom, iskorištavanje poznanika i vlastitog ugleda u ostvarenju prizemnih ciljeva, vode nebrojene sudske postupke - osobito zbog nemogućnosti oca da viđa djecu sukladno pravomoćnim rješenjima.

Otac redovito odlazi u Dalmaciju na propisana viđanja, koja u kontinuitetu nije ostvario već 22 mjeseca, a prije toga još sedam mjeseci.

Njegova kći ga se, kaže, više uopće ne sjeća, a za sina se nada da ga (još) nije zaboravio. Alimentaciju, kaže, plaća uredno.

- Istina je da otac ne viđa djecu, ali dok ih je viđao, djeca nisu željela k njemu, a kad bi se vraćala, bila su prljava, smrdjela po duhanu, nerijetko su dolazila s modricama i crvenilom. Takva druženja za djecu su stresna, a sin mora izbjegavati svaki stres - priča majka.

Obilna dokumentacija

Otac pak to žestoko negira te prilaže mišljenje stručne radnice koja je, sukladno rješenju, prisustvovala susretima oca i djece početkom 2015. godine, a koja opisuje spontana i vesela druženja, brigu oca oko osiguravanja prehrane i higijene djece, opuštenost djece u njegovoj blizini te negodovanje (posebno sinovljevo) pri napuštanju očeva stana.

Zbog neomogućavanja djeci da viđaju oca protiv majke vodilo se nekoliko postupaka koji su okončani novčanim kaznama i prijetnjom zatvora.

- Djecu i dalje ne viđam, a izvjesno je da majci naše djece prijeti zatvor. I zbog toga sam dodatno zabrinut te me muči ne bi li, kad bih sinu omogućio putovnicu, napustila zemlju. Kći već ima važeću putovnicu - kaže otac.

O cijelom slučaju obaviješteni su i odgovorni u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, s kojima se majka sastala krajem kolovoza. Iz Ministarstva poručuju da još prikupljaju sve potrebne informacije od obje strane te će tek tada zauzeti stav.

ELIPSO

Izdvajamo