Plaža Zrće, smještena u uvali dva kilometra udaljenoj od Novalje, već godinama ima status partijanerske meke.
Godine unapređivanja koncepta 24-satne zabave, velika ulaganja u infrastrukturu i ugostiteljsku ponudu te organizacija nastupa najjačih imena sa svjetske elektroničke scene stanovnicima Novalje su se itekako isplatili, priča Dinko Supić, autor nedavno objavljene knjige “Novalja svoj dan”.
Obogatili se od turizma
“Mislim da je Novalja, ako se gleda po stanovniku, jedna od najbogatijih sredina u Hrvatskoj, a možda i u Europi. Zarade od turizma su enormne”, tvrdi Supić. No, blještavilo, danonoćna glazba i velik broj stranih posjetitelja nisu oduvijek bili dio identiteta Novalje, koja zimi broji oko tri i pol tisuće stanovnika. Upravo o tom vremenu, prije nego što je turizam promijenio kako vizure mjesta tako i način života u njemu, Supić piše u svojoj knjizi, oživljavajući crticama iz svakodnevnog života Novalju iz 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća.
Dinko Supić
Njegov otac Ivan Supić, kojemu je u sjećanje Dinko i napisao knjigu, u to je vrijeme u prizemlju njihove kuće imao postolarsku radnju koja je, osim svoje prvotne funkcije, služila i kao okupljalište mještana, ponajviše u zimskom periodu kada je bila jedno od rijetkih grijanih i osvijetljenih mjesta na otoku.
Supić piše kako su se najčešće skupljale dvije skupine ljudi: “Prvu grupu sačinjavali su dokoni muškarci, koji su dolazili u radionu radi druženja, komentiranja dnevno-političkih događaja, informiranja. Drugu grupu sačinjavale su žene koje su se bavile raznim ručnim radovima (predenjem, pletenjem, kukičanjem, šivanjem, krpanjem i ostalim radnjama vezanim za tkaninu i platno).” U mjestu su bile dvije trgovine koje su opskrbljivale cijelo stanovništvo.
Red za šećer
Na red se ponekad, kada bi namirnice tek pristigle, čekalo i po nekoliko sati, prisjeća se Supić, kojega je kao dječaka baka prije škole znala poslati da stoji u redu za dućan. “Robe nije bilo dovoljno. Šećer je, na primjer, bio u velikim vrećama po 50 kilograma iz kojih bi trgovac kupcu odvojio kilogram. Sve - ulje, šećer, brašno - moglo se kupiti samo po jedan kilogram kako bi ih bilo dovoljno za sve stanovnike,” objašnjava.
Kuće u kojima su mještani živjeli bile su napravljene od kamena, a zimi ih je - prije nego što je u selo stigla struja i tekuća voda - bilo gotovo nemoguće zagrijati. U mjestu nije bilo ceste, a prevladavajuća sredstva prijevoza bili su magarci i čamci na veslanje. Drugačiji je bio i školski sustav: bilo je obavezno pohađati samo prva četiri razreda osnovne škole, a ona djeca čiji su roditelji bili u mogućnosti poslati ih na daljnje školovanje, većinom su obrazovanje nastavljala u Zagrebu.
Šuma za Zrće
Obavezno osmogodišnje školovanje uvedeno je baš kad je Supić završio četvrti razred, i to za svu djecu do 15 godina, zbog čega je, kako priča, u njegovu razredu bilo djece iz više generacija. U školi su imali radne akcije poput pošumljavanja područja iznad danas popularne plaže Zrće. “Svake smo godine imali zadatak posaditi određen broj stabala. Zrće je bila takozvana golet. Kamen i pijesak toliko su apsorbirali sunce da je bilo nemoguće tamo boraviti bez da se dobije vrtoglavica. Htjeli smo šumom oplemeniti plažu”, objašnjava Supić.
Oko 1955. godine počinju se događati promjene koje će poslije omogućiti razvoj turizma, a i općenito poboljšati životni standard mještana. Najprije je sagrađeno pristanište za brodove. Nova luka omogućila je bolje veze s obližnjom Rijekom i Zadrom. Uskoro su u mjesto uvedene struja i voda, zbog čega su se kuće i okućnice sve više uređivale, a turisti počeli pristizati. “Prvi turisti došli su brodom na parni pogon, takozvanim vaporom. Lokalni činovnik, uglednik, dočekao ih je stojeći na barelu, bačvi u kojoj se čuvalo ulje, i poželio im dobrodošlicu. Bila je to skupina Slovenaca, koji su i danas najbrojniji posjetitelji Novalje. U mjestu imaju čak i svoje naselje, u kojem pretežno Mariborčani imaju gotovo stotinjak kuća”, objašnjava Supić.
Kuće tada nisu bile predviđene za posjetitelje, zbog čega su domaćini često prepuštali svoje ležajeve turistima, a sami spavali na podu nekih prostorija kuće. Zatim je 1968. sagrađen most koji je otok povezao s kopnom, a tih se godina u Novalji pojavljuju i automobili. Počinje se sve više graditi, smještajni kapaciteti mjesta se povećavaju, a niče i velik broj turističkih objekata. Danas mjesto može ugostiti oko 40 tisuća ljudi. Prosperitet u mjestu koje je nekoć živjelo skroman i izoliran otočni život, uvjetovan morem i kamenom, danas je na razini koja je prije 50 godina bila nezamisliva. Tada nije bilo standarda, ali je život ipak bio zanimljiv i lijep. “Ljudi su danas puno drugačiji. Materijalna dobra imaju svoje prednosti, ali zanemaruju duh. Moji su roditelji svake nedjelje imali društvo u kući ili su sami negdje išli. Već tada se išlo na plesnjake, na kojima sam ja čak kao dijete znao svirati. Danas su se ljudi otuđili i ispolitizirali, a za relativno skromni rad dobivaju puno”, objašnjava Supić koji umirovljeničke dane ispunjava pisanjem još jedne knjige o Novalji.
Zanatlije su imale posla, ali od njih su puno bolje živjeli ribari
Uz radionu Supićeva oca, u mjestu je postojalo još nekoliko obrta, koji su bili od iznimne važnosti za samoodrživost života na otoku. “Ljudi su u to vrijeme relativno i imali novca, ali nije bilo robe. Na primjer, nije bilo moguće kupiti gotovi namještaj, čak ni u bližim većim mjestima poput Rijeke. Sve se radilo po narudžbi”, objašnjava Supić.
No, zanatlije nisu bili krucijalni za egzistenciju stanovnika Novalje. Većina populacije bavila se poljoprivredom, stočarstvom i ratarstvom. U vrijeme rata poljoprivreda je iznimno, zbog otežane komunikacije sa stanovnicima okolnih otoka koji su bili pod talijanskom vlašću, podrazumijevala i za otok neuobičajeno uzgajanje žitarica.
U politički stabilnijim vremenima najvažnija je bila proizvodnja vina koje su otočani svojim brodicama odlazili prodavati u Rijeku. Grožđe koje je raslo u Novalji bilo je vrhunske kvalitete, ali se sama proizvodnja ipak znala zakomplicirati. “Vino je bilo vrlo loše. Problem je bio nedostatak vode, koji je onemogućavao kvalitetno podrumarenje. Higijena u proizvodnji nije bila na dovoljno visokom nivou, a ambalaže su također bile loše, zbog čega je vino vrlo kratko trajalo”, prisjeća se Supić. Puno sretnije okolnosti pratile su tamošnje ribare, kojih je u mjestu bilo 15-ak. Nazivali su ih kočarima zbog posebne tehnike ribolova koja je podrazumijevala oranje morskog dna i lakši dolazak do kvalitetne bijele ribe. Nikad se nisu mogli požaliti na loš ulov.