Gost emisije Veto Sanjina Španovića bio je Damir Mišković, biznismen i predsjednik NK Rijeke.
Tko ste Vi zapravo?
Rođen sam u Rijeci, gdje sam odrastao i završio pomorsku školu.
Fakultet niste završili?
Ne, nisam, otišao sam u Norvešku. Nekako buntovnički sam odlučio da mi fali nečega, možda više novca. Radio sam tamo po luci i brodovima. A onda me jedan dan nazavo tata i rekao da ima jedna ponuda iz Nigerije, gdje je on isto bio godinama i otišao sam u Nigeriju kao "supercargo". To je bilo 1991.
Kako je tekao Vaš put od radnika do visokopozicionrane osobe u tvrtki?
Treba puno sreće, a i dogodi se tako. Kada sam došao dolje, bio sam dvije godine na istoj poziciji u luci, gdje smo ukrcavali i iskrcavali brodove. Kasnije, kada je jedan od menadžera otišao, mislim da je bio Englez, otišao je na godišnji i nije se više vratio. Ja sam ga u to vrijeme uspješno mijenjao pa je otišao jedan drugi menadžer pa treći i tako godinama pa sam došao na visoku poziciju i postao sam jedan od najmlađih "general menadžera".
Kada ste došli tamo na jug Nigerije, gdje pretežno žive katolici, rekli ste da je tamo bilo malo bijelaca, a došli ste sa suprugom i djecom?
Nakon dvije godine su oni došli. Živjeli smo u Warriju, to je jedan čudan grad, ali nekako smo živjeli, htjeli samo biti zajedno. Zapravo, supruga je tamo s djecom došla nakon tri godine.
Tamo ste često bili žrtve pljačkaša, preko noći su Vam uletavali u kuću, zar ne?
Jesu. To je tada bio sasvim normalan dio života da napadaju te kampove. Nije to bilo ništa politički, to je tada bio trend, napadali su te kampove, a mi smo se nekako branili. Ti lučki radnici, i oni su bili dio te "ergele" koja je napadala po noći, tako da kada su znali kakav si preko dana onda su ste pustili preko noći.
Nije normalno, bili ste mladi, a imali ste obitelj. Kako ste to podnosili?
Moram biti iskren - nikada nisu dirali užu obitelj nikome od nas.
Vi se u Nigeriji gledali i pogubljenja.
Da, bilo je to 1991., 1992.
Kakv je to osjećaj, možete li to ispričati?
Teško je to ispričati. Bilo je ružno, ali morao sam to gledati.
A što ako ne biste došli to gledati?
Ne znam, možda se ništa ne bi dogodilo, ali kako smo svi radili u tim dijelovima grada za vrijeme vojne hunte to je za njih bio normalan ritual gdje smo svi trebali doći, ne samo bijelci već i veliki dužnosnici da pokažu da lopovi ne trebaju biti dio svega toga oko njih.
Kako je izgledalo pogubljenje, vješanje ili?
Metak.
Vi ste nekima spasili život?
Jesam. Imali smo puno krađe u luci u Warriju, a niti sam bio odgovoran za to niti sam znao kako to zaustavti. Jedan dan sam išao u policiju jer je tu nedjelju trebalo biti jedno od pogubljenja. Šefa policije sam pitao kako da to napokon zaustavimo. Pitao sam može li jedan od njih doći da razgovaramo i da pitamo kako to možemo riješiti. Nekako sam se dogovorio s jednim od njih i on je kasnije postao šef securityja. I danas radi taj posao i nemamo više krađa u luci.
Znači, spasili ste mu život?
Tako nešto, ja njemu život, a on nama posao.
Koliko dugo poznajete Gabrielea Volpija? Gjde je kliknulo između Vas da ste tako počeli napredovati i da ste mu postali desna ruka?
Upoznao sam ga čim sam došao u Nigeriju. Svugdje u poslu ako ti privređuješ svom šefu, po meni, automatski napreduješ. Najvažniji je posao, nije to zbog ljubavi.
Što Vaša tvrtka zapravo radi?
Imamo četiri luke u Nigeriji, gdje radimo logistiku za iskrcaj i ukrcaj brodova te za naftne buštine. Imali smo 22 tisuće ljudi, a zadnjih godina taj biznis je u cijelom svijetu pao pa smo broj ljudi smanjili na 15 tisuća. Jednostavno je kriza, nadajmo se da će brzo proći. Tamo je bilo oko 120 Hrvata, tamo su mogli lijepo zarađivati za život. Većina njih je dolje ostala.
Vi ste od običnog radnika napredovali do toga da ste za nagradu dobili nogometni klub.
Prvo bih rekao da ga nisam dobio za nagradu. Klub je još u vlasništvu Social Sporta, a jedino što sam ja predsjednik kluba. Sve zavisi koliko tko vjeruje u sebe, ako kao mlad vjeruješ u nešto i imaš svoj put, nekad će se to ostvariti.
Vi ste dvije godine naš počasni konzul u Nigeriji. Europa sad najviše ulaže u Afriku, koliko se dolje zapravo može ulagati?
Tržište je ogromno i potencijal za investicije je ogroman, jedino se treba odlučiti, otići dolje i početi raditi. Danas Nigerija gleda ozbiljno na investitore koji žele napraviti nešto lokalno. Danas to funkcionira tako da ciljaju na ulagače kjoji će doći tamo i zaposliti ljude, a ne da to samo bude "import-export".
Zašto nikada niste ulagali u Hrvatsku?
Da budem iskren, jednostavno ja već 30 godina ne živim u Hrvatskoj. Imam lijep posao, ne volim raditi ono što ne znam. Možda ću jednog dana investirati, ali za sada o tome nikad nisam razmišljao.
Osnovali ste tvrtku u Pločama kada je bila aktualana priča o eksploataciji nafte iz Jadrana, a to je Vama "core business". Do toga ipak nije došlo, tvrtka nije opstala. Mislite li da je bila pogreška što se zaustavio taj proces?
Po meni naftna industrija, ako ima nafte ili plina, a to nitko ne zna, ne vidim ako je ekološki svjesno što ljudi rade, nije to kao nekada da ima zagađenja, nije problem. Mislim da bi Hrvatskoj trebala nafta. Više nafte i plina, naravno ako je ima. Ne vidim problem ako se eksploatira dio Jadrana, ako će ljudi od toga zarađivati i dobro živjeti. Isto što radimo u Nigeriji, hjeli smo to raditi i ovdje da to bude središnja luka za logistiku.
Imate iskustva kao poslovni čovjek, živite na relaciji London - Nigerija, što je problem Hrvatske?
Definitivno Hrvatska ima potencijala, treba se napraviti master plan gdje će se odlučiti koje privrede su prioriteti u RH i na osnovu toga se trebaju tražiti investitori koji bi ulagali u Hrvatsku. Ja još ne znam koji su prioriteti Hrvatske.
U Rijeku ste došli prije pet godina. Kažu da je cijela priča počela jer Gabriele Volpi voli vaterpolo?
Da, broj jedan je da Volpi voli vaterpolo, a drugo je da smo imali taj Social Sport koji je napravljen ne za vaterpolo i nogomet, već da u Africi pomaže djeci u školama, za financiranje bušotina vode po selima, za medikamente, a onda smo imali malo novca pa smo se zaigrali i odlučili uložiti u sport. Pošto je Predrag (Predrag Sloboda predsjednik HVS-a i počasni predsjednik Vaterpolo kluba Primorje op.a.) bio jedan od najstarijih zaposlenika, a on je isto volio vaterpolo, cijeli je život živio pored bazena. Ispalo je tako da je trebalo u to vrijeme pomoći Primorju koji tada disao na škrge. Princip je da Social Sport ulaže četiri godine u klub i onda se makne, tako to funcionira, pa je tako bilo i s Primorjem.
Tada Vam se javila Rijeka koja je tada isto disala na škrge?
Da, baš smo bili u Opatiji i to mislim baš zbog Primorja. Tadašnji predsjednik kluba me zamolio ako bi nešto mogli sponzorirati NK Rijeka. Ja baš nisam bio za to jer je u mojoj glavi ako nešto ne kontroliram ili ne pokušam kontrolirati, da u to ne ulazim. To je bilo ujutro, ali sam onda navečer ljudima iz Social Sporta to ispričao, rekao sam da sam igrao nogomet i da sam bio golman. Na neki način sam ih pridobio, rekao sam im: "dajmo im šansu, investirat ćemo 3-4 godine". Imao sam sreću da su digli ruku i od onda počinje nova priča Rijeke.
Koliko ste dosad uložili u NK Rijeka?
Uložli smo 26 milijuna eura u infrastrukturu Rujevice i cijelog kompleksa kojeg smo napravili te oko 25 milijuna eura u klub. Klub smo digli na zavidan nivo u roku od par godina.
Je li Vam se to Volpi na neki način odužio za dugogodišnju vjernost, je li to kao neki bonus?
Dobro, ja dobijem i bonus i klub. Ali, ponavljam, klub nije moj već u vlasništvu Social Sporta, a oni koji su stali iza mene na neki način su rekli hvala za sve što sam za njih napravio u 28 godina. Ali, puno je i drugih Hrvata bilo u toj firmi. Mi smo im zahvalni za to.
Što je ključ uspjeha NK Rijeke u ovih pet godina, je li to možda Matjaž Kek?
Ključ su svi, nije samo Matjaž Kek. Definitivno on je odradio dobar posao, ali ja bih počeo od mog potpredsjednika Deana Šćulca, Srećka Jurčića koji je čudo, kada njega pitam za nekog igrača - on mi sve kaže, ali i svi ljudi koji rade u radnoj zajednici. 'Kliknuli' smo si, svi zajedno radimo, nije da je diktatura pa da ja odlučim da je to tako, puno razgovaramo.
Koliko znate o nogometu, znate li puno?
Kako ne bih znao i moja mama zna o nogometu. Još malo pa će mi ona reći tko treba igrati.
Imate li utjecaj na izbor igrača, na transfere u klubu?
U tome sigurno nemam utjecaj, ne bih se nikada miješao u posao Keka, niti bilo kog drugog. On to radi najbolje.
Osim Keka nezaobilazna osoba je i Zdravko Mamić. Kada ste se s njim upoznali?
S njim sam se upoznao kad sam došao u hrvatski nogomet, obišao sam klubove s pokojnim Robertom Komenom, on je onda bio predsjednik udruge. Normalno je kada dođeš prvi put u neki biznis da moraš upoznati ljude u svim klubovima, pozdraviti se i reći što nam je cilj i što nam je cilj u hrvatskom nogometu.
Kruži priča da ste na tom prvom sastanku Mamiću poklonili sat vrijedan 50 tisuća eura?
Samo 50 tisuća? Ja mislim da je bio skuplji. Puno priča kruži, pogotovo prvi sastanak. To su spinovi koji se moraju održavati ovdje kod nas. Kao i što je Kramarić "poklonjen", i onda od toga Dinamo ili Mamić imaju interes, a ja sam sve dogovorio s njima. To su priče.
Dobro, kakav je onda Vaš odnos s Mamićem?
Kao i sa svakim drugim, poštivanje s jedne i s druge strane maksimalno. Normalan i kulturan odnos imamo nas dvojica. Ništa nisam dobio niti od Dinama niti od Mamića. To su samo spinovi u novinama.
Nedavno ste dali ostavku na mjesto potpredsjednika HNS-a, zašto?
Dvije stvari su razlog; prvo jer sam jako zauzet, zbilja zbog te krize u zadnjih godinu dana ne mogu dolaziti u Hrvatsku i svi to vide, a drugo, nije u redu s moje strane da tamo budem ako ne mogu utjecati.
Koliko se često čujete s predsjednikom HNS-a Davrom Šukerom?
Čujemo se bar jednom ili dva puta mjesečno.
Trebaju li ljudi koji vode HNS dati ostavke?
Mislim da svatko tko glasa za nekoga, ne samo u HNS-u, da ne možete tjerati ako su ljudi nekog izglasali. Ne mogu ih ja tjerati, bili su tamo i prije i poslje mene. Trebamo svi raditi da bude bolje. Ako ne bude za klubove novca na početku sezone, onda ćemo vidjeti kakav će biti hrvatski nogomet, neće onda trebati HNS.