Mali je Mate slijepi dječak, a Slobodna Dalmacija prije nekoliko godina potaknula je akciju pomoći za eventualno liječenje i povratak vida – onoliko koliko je moguće. Do danas se tu ništa bitno nije promijenilo, osim što je Mate Bralić sada već pravi momak, kako rekosmo trećaš, i kako ćemo tek vidjeti – obožavatelj Miše Kovača, o čemu piše Slobodna Dalmacija.
Sreli smo se na dječjem igralištu na Vidicima, Mate, njegov asistent ili, kako se to kaže, videći pratitelj Karlo Orbanić, Nina i ja, piše novinarka Jordanka Grubač. Mate piči na ljuljama kao kakav homo volans i jedva ga, uz Karlovu pomoć, prizemljujemo.
Zaigran je kao i svako dijete. Mama Martina rekla nam je da je cijelu noć bio uzbuđen jer se sinoć uživo sreo sa svojim obožavanim imenjakom Matom Mišom Kovačem.
– Volim Mišu i njegovu Ivanu! Ali nje nije bilo, baš sam se čudio di je! Biće nije mogla doć... – mudroslovi mali Mate.
Na koncertu mu je bilo lijepo sve do vatrometa, ali ga se boji i nije mu se dalo čekati da prođe, pa je tako morao napustiti i svoga voljenog Mišu.
– Ne bi to do ure završilo! – kaže meni Mate.
– Pa dobro, šta ste pričali? Jesi li ga pipnuo po brcima? – pitam ga ja.
– Pipnuo sam ga da ga vidim. Ima i dugu kosu, ali znaš, malo je star i ima 75 godina – ni pet ni šest i bez uvijanja, jer tako sve odvaljuje, onako najtvrđe po šibensku, kaže mali Mate.
Kad je već tako otvoren, pitam ga je li rekao Mati da skine koji kilogram.
– Ma di ću mu to reć!
Veliki Mate ponudio mu je coca-colu.
– Reka mi je: Oš pit kolu? A ja san reka da neću. Ne volin gazirano. Znaš koja mi je pisma najbolja? Ona "Pjesma moje duše". A znan i onu "Takav sam rođen, takav umrijet ću, ne treba meni puno za sreću, takav sam rođen od oca i majke, Dalmacijo moja, ljepša si od bajke...".
Mogao bi nama Mate to i otpjevati da nije škripe lanca od ljulje! Uostalom, uči gitaru, i jako voli glazbu, i pjeva, a i njegov videći prijatelj Karlo ima dosta dobar repertoar jer se i time bavi – svirkom i pjevanjem. Zaposlen je u Udruzi slijepih kao videći pratitelj. Malom Mati od siječnja, otkad je s njim, više nije pratitelj, dobio je novu kvalifikaciju: prijatelj.
Đir ljulje, pa đir Miše:
– Bilo je lipo na Miši, na cilom koncertu, a ja ga i kući slušam uvik od jutra do mraka. Cilu sam veče piva i plesa.
– Ko je bio s tobom?
– Mater moja. I znaš ko je još dobar? Škoro. I Marijan Ban. A kolko je njemu godina? Biće pedeset!?
Premda je ljulja neviđeno škripala, Mate je čuo, uozbiljio se pa pita:
– A ko to slikava?
– Ja... – prijavila se naša Nina.
Dala mu je u ruke fotoaparat da ga "poteža". Mali bi ga Mate opipom naučio za par minuta...
– Ima li jeftinijih? – pita kad mu je Nina rekla da aparat baš nije igračka... – Kupit ću sebi jedan!
Puštamo Matu ljuljački jer još ga kroz dan čeka škola "Juraj Dalmatinac" i obožavani hrvatski jezik. Dok prirodu...
– Prirodu ne volim, brate mili! – kaže i ode u zrak. A onda niz klizu.
Mama Martina svojevremeno je s Matom, poslije ovdašnjih, obišla moskovske oftalmologe i klinike. Mogli su samo ponoviti da je stanje njegova jedinog oka, lijevog, vrlo teško, premda s unutrašnje strane ima naznake svjetlosti. Nada je nije napustila, pokušat će ponovno, rekla je tada.
Ali i ovako Mate ima jedno svoje veliko oko. Ono se kod njega, doduše, nalazi na drugom mjestu.
Mate vidi srcem, kao i svaki mali princ, piše Slobodna Dalmacija.