Ipak, Puko se boji mame. Jer, kad smo završili intervju i izašli iz njegova studija, Puko reče: “Ma... ja ću malo požurit, idem na ručak, kasnin, mater će me ubit”. I požuri, potrči taj 198 centimetara visok hrvatski muž.
Puko, punim imenom Ivica Jakšić Čokrić Puko, bolski je i hrvatski, pjesnik, kroničar Bola, klesar, kipar, konceptualist, libertin, slikar... Često objavljuje u samizdatu. Njegova umjetnost čeka pravu valorizaciju, njegova razmišljanja o Bolu valja usvojiti odmah. Osobito uspješnom smatram njegovu “Ježevu kućicu za Hrvate” (AGM, 2006.), s aluzijama na Antu Gotovinu i cijelu tadašnju ekipu političara.
Pustili ste bradu, posejdonsku, a mogla bi biti i Odisejeva, ali to bi bio trik, jer vi nikad ne napuštate svoj otok...
- Posejdonska, Odisejeva, a može i Mojsijeva, i Marxova...
Lani ste bili bez brade, ali ste imali dreadlockse.
- Puno su lakši za održavanje, ne pere se, i samo se svakih desetak dana obrije brada... a onda sam nekako preskočio to brijanje, pa sam i kosu počeo češljati.
Brada vam je jako kvalitetna. Žica. Dokad je mislite puštati?
- Dogodila se interesantna stvar, u središnjem Dnevniku sam gledao - brada je ove godine in! Sad su svi počeli puštati brade, ali imaju male, a ja sam počeo odmah nakon ljeta. Doskočio sam trendu.
Kad razgovarate s Boljanima, svi su Karmelići, ili Marinkovići, Jakšići, Karninčići, Kraljevići... vi ste uvijek Puko, i prije 28 godina i sad. Ipak ste vi pjesnik, kipar, kazališni čovjek...
- To mi je smetalo kad sam dobio nadimak, u osnovnoj školi, jer moj je otac iz obitelji Čokrić, a to je teško izgovorljivo, nitko i ne zna što to znači, nije uvredljivo... a nadimak mora bit uvredljiv!
Dalmatinci...!
- A mora bit. Tvoja generacija, u školi, neće te zvat Hemingway! Tako sam ja dobio po mami nadimak, Puko, od ‘puknut’... Moj djed, materin otac, dobio je nadimak Puko jer on bi radije ‘puko, a da ne reče’. A otac je Jakšić Čokrić. Ja sam sad Ivica Jakšić Čokrić Puko.
A Čokrić bi po tebi značilo...
- A mora bit nešto u vezi s alkoholnim pićima, od čokanj, možda, jer Jakšići su ljubitelji dobre kapljice, posebno vina. Ja sam to pretvorio u ljubav prema Heinekenu, isključivo zbog zvijezde. U Mađarskoj ga nikad ne bih popio, oni su skinuli zvijezdu.
Ove ste godine u crnom, lani ste bili u majici na crveno-bijele kocke, s napisom ‘Smrt turizmu, sloboda narodu’, a još prije nosili ste majicu sa zvijezdom, studirali ste tri godine na Fakultetu za teološku kulturu laika u Zagrebu... Koji je zapravo vaš svjetonazorni... a đir?
- Dobro ste primijetili. Majice sam proizvodim. Jedna od prvih je bila ‘cimer fraj’, pa s pojavom interneta ‘Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.’ (weba ti ja mater), pa ‘E=mc na kurac’, a donedavno sam nosio majicu ‘u antifašizmu ima 64% fašizima, u antikomunizmu 69% komunizma, jedino u demokraciji nema ništa’. Onda jednu s meni posebno mrskim nazivom ‘sim-bol’, jer Bol je postao ‘simbol of Adriatic’. Imam rupu gdje piše ‘sim’, pa se čita samo Bol.
Dobro, i što da zaključimo, nakon tog ‘hodajućeg čitanja’?
- Ako u Hrvatskoj postoji nešto lijevo, onda sam ja toliko lijevo da me nitko od ljevičara ne vidi. Ni SDP, ni stara ljevica, ni nova ljevica.
Ma... ste anarkišta?!
- Ja bih to nazvao ‘kontrolirani anarhist’... nešto što bi trebala biti budućnost svijeta.
Anarhizam, izvorno, i nema nikakve veze s neredom.
- Za razliku od ovoga što danas imamo u Hrvatskoj, u ‘demokratskom okruženju’, što je legalna anarhija, koja se kontrolira iz Bruxellesa. To nije ta anarhija koju bih ja htio. Neki dan sam, ispred G. Humca, otvarao ‘Lambhouse’ Josipa Eterovića, vlasnika bolske Taverne riva, pa sam pitao okupljene što bi više voljeli, uređenu državu i lošu janjetinu ili neuređenu državu i dobru janjetinu? Svi su graknuli ‘ovo drugo’! Mi, dakle, živimo u za nas najboljoj mogućoj državi na svijetu. Loša država i jebeno dobra janjetina! Zašto se ljudi bune, nije mi jasno?
Jeste li bili na nedavnom protestu, nazovimo to tako, ‘za otoke’?
- Ja sam bio jedan od ‘sedam sekretara škuoja’, koji je vodio Zoran Franičević, koji je, nažalost, umro prije nekoliko godina i sad više nema tko potegnut, pa se pojavila ova skupina, a nitko nije kontaktirao ni mene, ni Jakopača, Maksa, Baretića, ni Željka Vukmiricu, isto ‘sekretare škuoja’. Onda se dogodila revolucija za Zlatni rat... bilo mi se teško u to uključit jer odluku da koncesija bude ‘takva i takva’ donijeli su… Iste banke financiraju i revoluciju kontrarevoluciju.
Kad vi kažete... no, vi ste već imali vlastiti umjetnički happening na temu Rata, ‘Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura’.
- Da, prije 15-16 godina. Petsto ljudi je u tome sudjelovalo, napravili smo jednu ozbiljnu gomilu žala na bolskom trgu, tu je bio performans s Doktorom Kukočem, koji je bio ‘strani gost’, skočio je u more, plivao... a bio je kraj jedanaestog mjeseca. Sve je imalo velikog odjeka... Imale su ove bolske strukture puno godina da nešto oko toga naprave, ništa se nije napravilo. I sad se događa upravo to - da će se legalizirati ono protiv čega su bili nedavni protesti. I kao što je sve u Hrvatskoj uglavnom ili pljačka ili prevara, tako i ovo - u svakom slučaju, užas.
No, vi ćete i tome doskočiti svojom umjetnošću.
- U Makarskoj kronici objavljena je moja priča o tome kako je Bog stvarao Zlatni rat. Kako je stvorena najljepša plaža na svijetu. A priča završava ovako: A onda je došao turizam… zatim je stigla demokracija… a s demokracijom su navalili i koncesionari… Ne znaš što je gore! Ostaje mi još napraviti spomenik, ali ne u Bolu, nego u Makarskoj ili Pražnicama. Na visokome kamenom postolju stajat će mrežasta aluminijska kugla puna žala. Ispod nje bit će uklesano: ‘Bolska originalna plaža Zlatni rat - DNK. Pohranjeno za buduće generacije.’ To je jedno što možemo. Na jednom transparentu u Bolu i danas stoji natpis ‘Zlatni rat nije na prodaju’, a trebalo bi dodati još ‘dat ćemo ga mukte’. Kad se dogodi ponuda koju ne možeš odbit, ka iz ‘Kuma’...
Nije vas strah koncesionara?
- Živim tako da me ničega nije strah. Replicirao bih Bandiću koji kaže da se boji samo Boga i majke... Ja se Boga ne bojim. Ja smatram da mi je Bog prijatelj!
Ni ja ne vidim zašto bi Bog ikome bio neprijatelj. Idemo, molim vas, na vaš art. Pišete poeziju i prozu, dlijetom radite, imate dramsku skupinu Šušur Bol...
- I delam u kamenu, u drvu, ulju, akriliku, žici...
Što je od toga vaš temeljni poziv?
- Temelji, temelji... otkad su se urušili temelji AVNOJ-a, teško se odlučit... recimo, ja svaki dan, kad se probudim, nešto napišem. Sada, dvije knjige su u optjecaju, ‘Slučaj plaža’ i ‘Marinero’ knjiga o kultnom bolskom kafiću, preuređenom, koju ja produciram, a piše Doktor Kukoč...
Ma, koji Doktor Kukoč..!?
- Vlasnik Marinera. Bager...
Pa, on uopće nije doktor.
- Ja sam ga tako nazvao, zato jer je Doktor i doktorima doktor - genij!
Nemojte me hvatat u đir, ja sam s kontinenta.
- Dobro. Preklani je Doktor, ispred Marinera - na predstavljanju moje knjige ‘Bol kao inspiracija’ - dojahao na magarcu, a bilo je tisuću ljudi, ludnica, hrane, pića. Lani je - na predstavljanju mog ‘Turističkog vodiča’, koji je ove godine izašao i na engleskom - dojahao na kozi.
Dobro, sad mi je jasno. A u ‘Bolu kao inspiraciji’ vi ste i kroničar Bola, pišete ‘na bolskom’.
- Rado pišem. Onda se od toga zamorim, pa idem nešto klesat. Rado i klešem. Po pitanju umjetnosti, više nema ni skulpture ni slike... Počela je moderna i trajala je tri dana. Kad danas netko govori o modernom slikarstvu i kiparstvu, promašio je ceo fudbal. Jedino to što je značajno za umjetnost općenito je iskrenost, iskreni pristup umjetnosti, kao i bilo kojem radu. Ako i ne daje neke velebne rezultate, vidi se iskrenost, a zapravo je iskrenost najvelebniji rezultat koji se može dogoditi u životu. Iskreno lovim ribu, iskreno razgovaram s ljudima, iskreno ih napadam kad ih napadam. Moja iskrenost je neizbježna. Teško je bit iskren s ljudima jer nisu naučili na iskrenost. Ja neću reć idiotu da je idiot, nego ću mu iskreno reć da ga volim, pa neka se on misli. Ovo nije vrijeme iskrenosti, a ja sam iskren, pa neka me đava nosi.
Ovo ljeto bit će i otvorenje vašeg spomenika pobjedi u Domovinskom ratu, u, u...
- U Pražnica. Tamo je radionica mog prijatelja Đura Mihovilovića, tamo ja klešem kad klešem. Bit će otvorenje i spomen parka, Domovinskog parka. A skulptura je u parku spomenik Domovinskom ratu i dolasku vode u Pražnica, godine 1998. Zato ta skulptura izgleda kako izgleda, ima više od devet tona, tri metra i devedeset je visoka. Iz nje ide tekuća voda, nije ko Bandićeve fontane, pa da se voda razlijeva, mi smo Bračani štedljivi, otočani štede vodu, zato je tu špina. A na poleđini spomenika piše ‘Sava, Drava, Dunav, more, Pražnica, 1998.’. To je iz hrvatske himne, i spomen vodi koja je došla preko mora. To se jako svidilo producentu, naručitelju, Marinu Kaštelanu, načelniku Pučišća, i njegovu pomoćniku Stipi Kusanoviću, koji je zadužen za Pražnicu.
I bili ste u Domovinskom ratu. Gdje?
- Ja sam bio u Domovinskom ratu da bih mogao napraviti ratni muzej, 1993. Bile su velike izložbe u Splitu. Dubrovniku Zagrebu, ali kako je to zajebancija s ratom uopće, a nemoš se zajebavat s nečim što nisi probo, ja sam išao na dva fronta, na Novigradu i Velebitu. Da bih mogao biti heroj Domovinskog rata koji se zajebava s ratom. Nisam imao iluzije o Oltaru domovine...
Što ste iz rata donijeli?
- Donio sam čahura, metaka, kutija, sanduka, dijelove bombi, kostur glave vola koju sam našao na Velebitu... dakle, osim smeća, u tom sam Muzeju koristio i dijelove oružja, a jedno dno čahure sam koristio i kao rozetu za špinu na pražničkome spomeniku Domovinskom ratu.
Često pišete na ‘bolskom’...
- Ma ne, pišem na hrvatskom književnom jeziku, ali prva zbirka poezije, ‘Čovik’, na izvornoj je bolskoj čakavštini i baš mi je bio interes da ostavim trag u tom jeziku. A kažu i da su pjesme dobre. ‘Uvik nešto fali’, koju je uglazbio Tedi Spalato, postala je i narodna pjesma, više nema mene, a to je najveći kompliment koji možeš dobit.
No, vi biste htjeli otvoriti muzej svega što ste napravili.
- Dakle, ovo gdje sada živim, to je jedna mala prostorijica, sve sam sam napravio, tu ima dosta likovnih radova, rukopisa, videozapisa na VHS-u, predstava, karnevalskih predstava i ovo gdje živim izgleda kao neki mali muzej svim onim posjetiteljima koji slučajno uđu... Tu ja nešto večerajen, pa kad me primijete, kažu ‘Sorry... is it open?’, onda im kažem da je to privatni stan, a ne muzej, ali da mogu ući... Imam ideju o nekom Bolskom muzeju Ivice Jakšića… ovo što je tu samo je mali dio opusa, masa je tih stvari u jednu baraku, desetak skulptura u Doktorovom restoranu Mali raj, u kinu mi stoje četiri ‘kruzera’...
A, vidjela sam, to su vaše poznate stvari. Veliki ‘brodovi’ od željezarije, starih cijevi, pipa za vodu, metalnih otpadaka...
- Da, masa je takvih stvari, recimo, ‘turističke kulture’. Premda je to oksimoron, turistička kultura. Ti ‘kruzeri’ su svi ‘na kola’, može se napraviti defile preko rive... naša općina je malo usporena po tom pitanju, mi tek hvatamo korak sa stvarima koje su se prije sto milijuna godina događale u Španjolskoj, Italiji, u Francuskoj i ostalim turističkim zemljama, radeći njihove blijede kopije. Ili, čak ne ni kopije ili simulacije, nego ono što je Baudrillard nazvao ‘simulakrumima’ - kopija nečega što kao original više ni ne postoji... Tko nama promišlja državu? To je užas da živiš od turizma, nečeg totalno nesigurnog, naročito u kontekstu svega što se događa, terorizma...
Nesigurnog, a uništavajućeg.
- Mi nismo definirali turizam - koje su koristi, a koje zablude, zaboravili smo osnovni postulat - ako hoćemo da turistima bude dobro, napravimo da nama bude dobro, pa će svima biti dobro. U zbirci ‘Slučaj plaža’, koja će, kao i ‘Marinero’, izaći ovog ljeta, govorim o onome čemu se dosjetio bivši ministar turizma, koji je počeo govoriti o ‘tematskim plažama’, plaža za surfere, za ronioce, adrenalinska plaža, plaža za malu djecu, rusku djecu (kao u Crnoj Gori), za mladež (HDZ-a), nerotkinje, katolike, plaža za LBGT zajednicu... ja, dakle, obrađujem tih dvadesetak plaža, ali imam i plažu ‘za teroriste’. A teroristi se u knjizi, opreza radi, zovu turisti… čitat ćete. Mamić, Šuker, Trump, Putin… i svi turisti u Bolu su uvijek dobro došli.
Dobro, ali nismo definirali turizam...
- Ja jesam! Turizam je izvedenica od turskie riči ‘tur’ ča znači guzica. A ako se od stoke izvodi stočarstvo, a od države državljanstvo, to znači da turizam nije turizam, nego guzičarstvo. Eto, mi se tako i ponašamo... Od te uljuđenosti, tog gostoprimstva, kad je mom ocu i materi i gostu isti bio ručak, ista vrsta postelje, od toga što je bilo, razvilo se ovo što danas imamo: turistička ponuda!
Uf...! Ne bih se htjela miješati. Možda krivo pitanje za vas - jeste li zadovoljni onim što Bol nudi gostu?
- Ja sam zadovoljan čak i kad me tuku, a zamislite koliko sam tek zadovoljan kad me ne tuku. Samom ponudom me ne tuku, u tom smislu sam zadovoljan, ali to nema veze s mozgom, copy-paste stvari koje su davno prošle. Srećom, Bol je još nešto pitomo, fino, lijepo, još nismo uspjeli sve uništit... najbolje od onog što Hrvatska nudi. Prekoputa, u Hvaru, sad već jako smeta taj tzv. adrenalinski...
Partijanerski...
- Da... turizam. U Bolu ima svake godine sve više turista, a Bol zapravo ne nudi ništa. Bol bi najveći uspjeh postigao kad ne bi nudio baš ništa. A turisti bi se snašli, u nekoga bi nešto pojeli, bio bi tu neki mali restorančić, hotelčić... a ako ne bi Boljani, turisti bi znali zašto u tom Bolu komarča košta sedam hiljada eura.
Penjete li se na Vidovu goru?
- Penjao sam se, naravno. S Vidove gore, kad je lijepo vrijeme, vidi se Italija. A u osmome se mjesecu, za ferragosta, vide čak i Talijani.
Koja biste mjesta na Braču preporučili neordinarnim turistima, onima koji ne žele vidjeti samo ono što je u vodiču?
- Pražnica, Gožul, Bežmeka ston, Podhume, Bračuta, Kruška… nema ni ‘k’ od ordinarnih turista!
Idete na ribe?
- Naravno! Moja obitelj, s očeve strane, ribari su već 558 godina. Uvijek smo imali neki svoj brod, na bilo koji način, jer kad si ribar, nije lako kupit brod. Naslijediš od prapradjeda, pa se tu nešto popravi, ovi današnji ribari koji imaju brodove imaju i po petnaest apartmana, a ja sam skrpao neki brod, idem na ribe, svakako, i to mi dođe kao odmor.
Uspješan ste ribolovac? Što lovite?
- Zimi lovim lignje, liti, na kančenicu, to ide na dno, na dubinu od 50, 70 ili 98 metara, koliko je najdublji naš kanal, lovim arbune, kanjce, sad je sve manje kanjaca, a sve više arbuna. Može se ulovit šarga, škarpinu, pica... pohanog oslića. A idem i s broda i s kraja na tunju, najlon s dvije udice, loviš ušate, bukve, ciple, salpe... tako da sam ja, kao u svemu, iskren i u ribolovu. Iskreno idem i na more, otvorene duše, bez predumišljaja... i ulovim. To mi je ujedno odmor i od samog sebe.
Dobro smo se mi napričali, a ja sam mislila da ću vas morati pitati o inzularnosti...
- Otok, život na otoku, intrigira, od početka svijeta. Što je to osama (Bin Laden)... barem što se mene tiče, ona je inspirativna, ja sam u Bolu više zbog zime nego zbog ljeta, ljeti mi je puno toga viška, a zimi nema manjka. I imam vremena za ono što radim. To je za mene otok. Ja se i sve više osamljujem, paše mi. Bez obzira na one koji, kako je to Halil Džubran rekao, “svojim hrkanjem remete kreativnu tišinu svijeta”. A sad, ljudi s otoka odlaze... a uvijek su odlazili. Zapravo, mladim Boljanima treba dat nogu u dupe, da odlete u Njemačku, Španjolsku, Rusiju... ako se neće vratit, nema veze, ako se nešto pozitivno radi, svejedno radi li se to u Bolu, Moskvi ili u Bronxu. Negativno se širi brzinom munje, ali i pozitivno se brzo širi. A valjda i misli na rodnu grudu, a i misao je vrlo važna. A to da će Hrvati jednom nestat... ma zamislite, ljudi moji, koja bi to katastrofa bila?!
Ovaj... vi podrezujete brkove?
- Ne, ja sam ka Samson, u mene je sve prirodno. Malo je i do lijenosti.
Mislim, jako ste zgodni, i tako već 28 godina, koliko ja znam za vaš slučaj.
- A... to mi je draže nego kad kažu da sam pametan. Ti si, Puko, najpametniji u Bolu... u Hrvatskoj. Di nećeš mista, i di nećeš Države! Pa onda - ti tako zgodan, kad ćeš se oženit? Sad sam se ja dosjetio, pustio bradu, pa sam lijep i pametan - i ozbiljan. A valjda bi se tako ozbiljan - uz napomenu da sam i ja za to da se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg hrvatskog maršala Tita - mogao ovo ljeto oženiti. Tri-četiri puta. Barem.