Koliko često se sjetimo onih koji će zbog hladnoće jedva preživjeti zimu? Ljude s ruba društva najčešće gledamo izdaleka, sa sigurne udaljenosti, susrećemo ih ispred trgovine ili na kolodvoru. Ponekad im netko iz samilosti ubaci novčić, ali rijetko ih tko pogleda u oči. Teško nam je to. A kako je tek njima?
Zbog ekstremne hladnoće mnoga su hrvatska prihvatilišta posljednjih dana popunila svoje kapacitete. Spava se i po kaučima i pomoćnim ležajevima, za stolom, jer ne odbijaju ljude koji zakucaju na njihova vrata. Javljaju se i osviješteni građani, kuhaju večere, donose deke, zimsku odjeću i obuću, konzerve, suhu hranu za svoje manje sretne sugrađane.
Kakve su sudbine ljudi koji su završili na ulici, što im je život donio da izgube sve, prijatelje, obitelj, krov nad glavom, istražili su reporteri Jutarnjeg lista, koji su obišli prihvatilišta u Splitu, Rijeci, Zagrebu i Osijeku.
- Sada imamo oko 110 korisnika i još četrdesetak slobodnih mjesta. No, sa svakim novim satom se situacija mijenja - poručuju u prihvatilištu Crvenog križa u Velikoj Kosnici. Više je muškaraca nego žena potražilo smještaj u Kosnici, a korisnici su većinom srednje dobi, u prosjeku imaju od 45 do 55 godina.
Iako točne brojke ne postoje, pretpostavlja se da je u Osijeku puno više beskućnika od ovih 22 koliko ih je trenutno u Centru. I njihovo je prihvatilište popunjeno.
- Neki dođu, ostanu dan-dva i odu, jer se ne mogu naviknuti na režim koji ovdje imamo - kaže nam Olivera Balatinac, voditeljica Centra.
Krcato je i splitsko prihvatilište MoSt. Svih 35 ležajeva je popunjeno. Neki dan su građani pokazali koliko su senzibilizirani za probleme osoba bez krova nad glavom.
- U samo dva sata ostavili su pedeset deka, ma svaka čast! Donosili su i zimsku odjeću i obuću, konzerve, suhu hranu... Mi smo ovih dana otvoreni 24 sata - kazao je Denis Maslov, voditelj prenoćišta iz Udruge MoSt, gdje svake večeri već petu godinu zaredom volonteri, udruge i brižni građani kuhaju večere za svoje manje sretne sugrađane.
Temperature su u minusu, a prihvatilište u centru Rijeke u Ulici žrtava fašizma je puno. Svih 14 kreveta je zauzeto, a dodali su i još jedan, petnaesti, jer ne odbijaju ljude koji zakucaju na njihova vrata.
- Međutim, ovdje je strogo zabranjen alkohol, imamo kućni red, pravila ponašanja, pa neki ipak ostaju vani, čak i po ovakvom vremenu - priča nam Dejan Travica, predsjednik udruge Oaza.
Branka Hrženjak
Branka Hrženjak (Zagreb): Voljela bih samo da starost ne dočekam tu
Prije jedanaest godina Branka Hrženjak je sa suprugom i troje djece zbog požara ostala na cesti. Požar je uništio cijeli stan u Borovju. Deset dana su proveli vani, na cesti, na hladnoći, a onda su dvije godine bili u hostelu Remetinec, prostoru koji im je pronašlo Ministarstvo branitelja. Već devet godina Branka je u prihvatilištu Crvenog križa za beskućnike. Sada ima 53 godine i operaciju srca iza sebe, a suprug, dragovoljac Domovinskog rata, ima 57 godina i teško je bolestan.
- Sinovi su sada odrasli. Nije ni njima lako. Žive kao podstanari i ne mogu naći posao - rekla je Branka, ali se pohvalila da ima unuke. Nedavno je i treći put postala baka. Sinovi je posjećuju, a i Novu godinu su svi zajedno proveli, dodala je veselo i odmah se rastužila na pitanje o financijama jer su i ona i suprug bez posla, na burzi.
- Primanja su nam nula kuna. Kada si u prihvatilištu ne ulaziš u sustav socijalne pomoći. Jedino povremeno dobijemo jednokratnu pomoć. Teško je, ali snalazimo se - objasnila nam je. Tu joj je dobro.
- Imamo što jesti, krov nad glavom, toplu vodu i televiziju. Svakako je bolje nego na cesti... - dodaje.
Nije lako biti beskućnik u Hrvatskoj, nitko ne obraća pažnju na tebe. Branka kaže da nema od koga posuditi niti deset kuna.
- Kako je stan izgorio, nestali su i svi prijatelji. Voljela bih samo da starost ne dočekam ovdje, pa da nedajbože ovdje i umrem - poželjela je Branka.
Obitelj Beriša
Obitelj Beriša (Zagreb): Nije nam loše, ali teško nam je zbog djece
Obitelj Beriša najbrojnija je u prihvatilištu Crvenog križa u Kosnici. Uz majku Đivajiu (35) i oca Baškima (42), u prihvatilištu boravi i njihovo osmero djece. Prije su živjeli u baraci u Kozari boku, a u baraci do njihove bili su Đivajini mama i tata, brat, šogorica i njihova kći. No, jedne noći izbio je požar i izgorjela im je baraka. Đivajijina obitelj se spasila, a uspjeli su spasiti i svoju baraku.
- Pet dana smo živjeli uz zgarište i onda nas je obišao gradonačelnik Bandić i rekao da je sigurnije da odemo u prihvatilište, a da će se on pobrinuti i naći nam neki prostor - prisjeća se Đivajia. Od tada je prošlo devet mjeseci, a oni su i dalje tamo. Da su samo njih dvoje, snašli bi se, bilo bi im lakše, a sada se bore zbog djece.
- Najstariji sin ima 18 godina, a najmlađi dvije. Od njih osmero, četvero ih ide u školu, a najesen kreće još jedna kći. Jako im je daleko putovati u školu, a i nama je teško jer nemamo nikakva primanja osim dječjeg doplatka, a tih 1500 kn je teško rastegnuti na osmero djece - objašnjava Đivajia.
Ona i suprug su nepismeni pa sve dokumente koje šalju Gradu piše kći koja ide u sedmi razred. Ponosni su na nju, kažu da ima kompjutor u glavi. Ni Đivajia niti Baškim ne mogu pronaći posao. Beskućnici su i nitko ih ne želi zaposliti. Najveća im je želja da imaju nešto svoje, vlastiti krov nad glavom.
- Treba nam tek nekoliko kvadrata. Nije nam ni ovdje loše, imamo odjeću i cipele, nešto za jelo - tužno će Đivajia te dodaje da su djeca zaslužila bolje djetinjstvo, bez ovakvih briga.
Goran Raspor
Goran Raspor (Rijeka): Odlično je, ali neću ovdje dugo ostati
Dva dana prije Božića, 23. prosinca 2016., 44-godišnji Goran Raspor iz Klane izašao je iz zatvora u Puli i postao beskućnik.
- Izašao sam nakon 22 mjeseca na uvjetnu. Služio sam zbog prodaje droge. Bivši sam ovisnik, sada na terapiji metadonima, a završio sam u zatvoru jer sam nabavio heroin prijateljima ovisnicima. Kada sam došao kući, zatekao sam zaključana vrata i promijenjenu bravu. Otac mi je umro, s biološkom majkom nisam u nekim odnosima, a pomajka me nije htjela primiti. Nisam imao kamo - priča nam Goran, jedan od štićenika riječkog utočišta za beskućnike u Ulici žrtava fašizma koje vodi udruga Oaza.
Goran se dobro snašao u prihvatilištu koje ga je spasilo od zime. Pomaže, popravlja ormariće, druži se s drugima koji su se, kao i on, našli u nevolji.
- Ovdje je odlično, imamo sve što nam treba, toplo je, nismo gladni. Ali, neću ja ovdje ostati dugo, snaći ću se i ponovno raditi. Prije zatvora godinama sam radio u pekari - priča nam Goran Raspor, kojega život nije mazio.
- Kada sam imao šest mjeseci, majka me je ostavila ispred trgovine odmah do birtije u kojoj je otac pio. Ona je tada imala 19 godina. Do 14. godine prošao sam sito i rešeto. Oca i majku upoznao sam tek s 32 godine, nakon što sam prvi put izašao iz zatvora. Služio sam kaznu jer mi je djevojka umrla u stanu zbog predoziranja - priča nam Raspor. Dani ovisnosti o heroinu su, veli, iza njega, i sada nastoji pohvatati konce svoga života.
Nenad Stijelja
Nenad Stjelja (Rijeka): Želim opet raditi, čim dođem sebi
Riječanin Nenad Stjelja, ili Neno, kako ga zovu prijatelji, star je 41 godinu i u riječkom je prihvatilištu za beskućnike već osam mjeseci. Prije toga, tri je duge godine proveo na ulici sustavno se uništavajući alkoholom. Invalid je, tešku ranu na palcu noge dobio je kada je stao na sjekiru, ali je nije na vrijeme liječio pa hoda sa štakama. Prestao je piti i sada redovito odlazi u riječki KBC, u barokomoru.
- Dok sam bio na ulici nije me bilo briga za zimu. Prva stvar o kojoj bih ujutro razmišljao bila je kako nabaviti 15 kuna za dvije litre vranca, druga kako nabaviti 20 kuna za cigarete, treća eventualno za sendvič. Spavali smo kod pruge, na kolodvoru - priča nam Nenad.
Beskućnik je, kako veli, postao uslijed spleta obiteljskih tragedija. Prije toga godinama je radio kao profesionalni kuhar po restoranima u Primorju. Priča nam da je imao suprugu s kojom ima sina, a radio je ranije i u jednom restoranu u Beču. - Imao sam plaću dvije tisuće eura neto, plus hranu, prijevoz i smještaj. Bilo mi je dobro. A onda sam se razveo, pa mi je umro otac, pa brat… Počeo sam piti - sjeća se.
Nakon tri godine ulice ipak je odlučio stati na svoje noge. U prihvatilištu je alkohol strogo zabranjen, a Nenad je krenuo na rehabilitaciju i kaže da se dovodi u red.
- Radit ću opet, samo da dođem k sebi - priča nam Stjelja.
Ante Jurišić
Ante Jurišić (Split): Ne mislite da se ovo vama ne može dogoditi
Što bi se dogodilo da ne dobijete plaću jedan mjesec. Drugi. Treći. Da ne uspijete skrpati iznos za ratu kredita ili da više nemate svoga doma? O niti jednom od ovih pitanja Ante Jurišić nije promišljao. A i zašto bi - zarađivao je i više nego pristojno, dok je kao upravitelj stroja brodio po svjetskim morima u rodnom Splitu mu je supruga, s kojom je u braku proveo četvrt stoljeća, odgajala sina i kćer. Život je bio lijep.
Završio sam u bolnici s lakšim moždanim udarom i izašao s plastičnom vrećicom u ruci, ne imajući ništa - pripovijeda nam Ante u splitskom prihvatilištu za beskućnike Udruge MoSt.
Tu prvu noć svog novog života proveo je u luci...
- Ovo je moj grad! Cili je moj! Prijatelji su mi željeli pomoći i iskren moran bit - moga san ja u jednoga spavat misec, u drugog dva, ali nisan tija. Ovdje su me primili ko svojeg, najrođenijeg, osigurali mi krov nad glavom. Ja san ti ovdi Katica za sve! Sve šta triba popravit, nabavit, spremit, učinit - tu san.
Njemu je, kaže, dobro, jer su mu djeca odrasla u krasne mlade ljude, ništa više ne treba niti traži.
- Svi oni koji nikada ne promisle kako bi mogli biti gladni neka se ne opuštaju previše. Između dobra i zla je samo trenutak - zaključuje Ante, koji govori pet europskih jezika.
Josip Kocijanović
Josip Kocijanović (Osijek): Mislio sam da život više nema smisla
Do prije dvije godine Josip Kocijanović živio je u stanu koji mu je Grad Osijek dao u najam prije više od 30 godina. No, bolest zbog koje je 1997. godine završio u invalidskoj mirovini sve je više uzimala maha i Josip se više nije mogao brinuti sam o sebi. Obratio se za pomoć Centru za socijalnu skrb koji mu je pronašao smještaj u Domu za starije i nemoćne osobe i činilo se tada da će to biti njegov dom do kraja života. No, devet mjeseci poslije zbog nekih novčanih dugova banka mu je “sjela” na mirovinu i Josip se odjednom našao na ulici.
- Bilo mi je jako teško prihvatiti tu činjenicu. Razmišljao sam i da dignem ruku na sebe. No, neka sila me podigla i danas sam tu - kaže nam 53-godišnji Osječanin.
- Ne mogu se požaliti na uvjete. Imamo tople obroke, smještaj, higijenu..., a vrijeme kratim pred TV-om, na laptopu, slušam glazbu, odem u šetnju, posjetim kćeri koje isto tako žive skromno sa svojim obiteljima... Dobro mi je - skromno će Josip, nekadašnji zaštitar i DJ, hrvatski branitelj koji nije tražio nikakva braniteljska prava.