Kanađanin Robert Maxwell bio je na najboljem putu da ostvari svoje snove - otvori malen, ugodan restoran u kojem će oduševljavati goste svojim kulinarskim izmišljotinama. Premda je na početku sve teklo glatko, Maxwell se suočio s beskrajnim troškovima i birokracijom, štakorima, dugovima i kreditima da bi na koncu završio kao alkoholičar na tabletama, izgubio kuću, a gotovo i brak. Svoju je priču detaljno opisao za Toronto Life i na kraju je dao dramatičan savjet: ‘Dijelim s vama ono što mi se dogodilo i imam poruku za sve amatere s velikim idejama: Nemojte ni pomišljati na to! Držite se privatnih večera. Bit će vam bolje.’
Maxwell je do prije sedam godina radio kao analitičar za Telefilm Canada, javnu ustanovu koja se bavi proizvodnjom audiovizualne djelatnosti. Imao je uobičajeno radno vrijeme, no posao ga nije veselio. Najdraži trenutak u danu bio mu je odlazak kući, ženi i dvije kćeri, i kuhanje večere. To je zapravo godinama bila njegova strast, a s vremenom je postala hobi. Mirisi i zvukovi kuhinje djelovali su na njega, kaže, umirujuće.
U to je vrijeme redovno pratio slavnog chefa Marca Pierrea Whitea na YouTubeu i htio je biti on. Obnovio je svoju zalihu skupih kuhinjskih noževa, počeo se truditi oko serviranja hrane, sve je fotografirao, pretplatio se na kuharske časopise… Uhvatio se da je na redovnom poslu sve slabije koncentriran i da sve više pažnje posvećuje traženju novih recepata. Zamišljao je svoj restoran, s drvenim stolovima i smislio ime: The Beech Tree. Mislio je da može postići isto, a nedostatak iskustva namjeravao je nadomjestiti entuzijazmom. Kako to obično biva, prilike su mu se počele otvarati…
Realizacija ideje
Prvo je 2011. sudjelovao na festivalu u Torontu gdje svatko može pripremati hranu. Njegovi delikatesni sendviči sa svinjetinom i gljivama bili su pravi hit, a osim što su gosti bili zadovoljni, dobio je niz pozitivnih kritika od lokalnih blogera.
- Osjetio sam nalet adrenalina kao nikad dotad. Izgubio sam novac, ali nije me bilo briga. Moj san je poprimao stvarne obrise - piše Maxwell i dodaje:
- Osamdeset posto restorana otvorenih prvi put jednostavno propadne. Znao sam to. Otvorenje restorana bila je ne samo sebična nego najgluplja stvar koju sam mogao napraviti. Moja žena, Dorothy, odgojiteljica u vrtiću, bila je pri kraju porodiljnog dopusta i imali smo dvoje djece. Nisam bio u situaciji u kojoj mogu riskirati. Međutim, da sam uspio, zarađivao bih više novca nego na bilo kojem uredskom poslu. Živjeli bismo bolje i vjerojatno kupili ljepšu kuću. Osim toga, radio bih ono što volim.
Maxwell je usto upoznao čovjeka koji je vodio uspješan restoran i još imao vremena stići kući na vrijeme, da vidi djecu prije spavanja. Izložio je svoju ideju Dorothy i uz sav optimizam koji je iznio, ona ga je podržala. Čak je pristala dati otkaz u vrtiću i pomoći mu maksimalno s restoranom. Sad mu je samo trebao početni kapital.
Nakon šest mjeseci prilika se pojavila sama od sebe. Korporacija je gasila njegovo radno mjesto i ponudili su mu 60.000 dolara otpremnine, odnosno dio njegove mirovine. Nedugo nakon toga susreo se s prijateljem Jamesonom koji je bio vlasnik nekoliko barova i restorana. Kod njega se to ljeto 2013. zaposlio jer je morao imati tri mjeseca iskustva u ugostiteljstvu kako bi se mogao uopće prijaviti za dozvolu za točenje alkohola.
Potom je uslijedio teži dio. Shvatio je da njegovih 60.000 dolara ne bi bilo dovoljno ni za kamion, a kamoli poslovni prostor s uvjetima koji su njemu trebali. Pokušao je dići kredit, no nije ispunjavao uvjete ili banke jednostavno nisu htjele uložiti u tako riskantnu opciju. Tad se ponovno javio njegov prijatelj Jameson. Ponudio mu je jeftiniji najam ako mu pomogne pronaći zgradu s poslovnim prostorima za kupnju. Nakon nekoliko tjedana i ta se ideja realizirala - pronašao je idealnu zgradu nedaleko od svoje kuće koja je u prizemlju imala davno zatvorenu zalogajnicu s 20 mjesta za sjedenje.
Masnoća, štakori i potencijal
Zidovi prostora bili su gotovo smeđi od masnoće i prljavštine, sve je bilo puno muha, zahodi su bili u stravičnom stanju i sve je strašno zaudaralo. Kuhinja je bila toliko zapuštena i prekrivena debelim slojem masnoće i prljavštine da se nije mogla ni oprati. No, Maxwell je ipak u svemu tome vidio potencijal. Dorothy i on bacili su se na istraživanje najjeftinijh opcija uređenja i zasukali rukave. Nakon što su platili najam nije im ostalo dovoljno novca za generalno preuređenje, već samo za kozmetičke zahvate. Unajmili su čistače koji za 500 dolara nisu sve ni počistili jer je bilo nemoguće - na jednom su mjestu morali strugati ostatke štakora. Izvor ovih napasnih glodavaca pronašao je u napuštenoj garaži odmah pokraj stražnjeg ulaza u restoran. Platio je službu za deratizaciju kako bi oko restorana postavili klopke i osigurali da nijedan štakor ne uđe u restoran. Znao je da bi to bio kraj posla.
Zbog niza zavrzlama koje nisu znali sami riješiti angažirali su odvjetnika koji im je usluge, naravno, naplatio masno. Kasnije su otkrili da su velik dio toga mogli riješiti i sami, besplatno ili s vrlo malim troškom. Troškovi su se gomilali. Odjednom je trebalo zamijeniti i kompletni protupožarni sustav. Trebali su i novi aparati u kuhinji, trebalo je popraviti oštećenja, renovirati zahode, stubište i fasadu. Dorothy i on radili su sve što su mogli sami. Počeli su sa 60.000 dolara, a šest tjedana kasnije ostalo im je samo 3.000 dolara.
Tad je na red došlo zapošljavanje. Pozvao je više potencijalnih kandidata na razgovor, zaposlio glavnog kuhara, pomoćnog, još dva pomoćnika u kuhinji te konobare. Prvo su otvorenje imali krajem listopada za 30-ak ljudi koji su se odlično zabavili i oduševili hranom. Službeno otvorenje trebalo je biti nekoliko tjedana kasnije, no dozvola za točenje alkoholnih pića nikako nije stizala i prijetilo im je otvorenje na kojem gosti neće moći popiti čašu vina. Maxwell je pucao pod stresom. U tih nekoliko mjeseci smršavio je 10 kilograma, imao je goleme podočnjake i gotovo se nikad nije smijao. Počeo je piti. Već bi si oko 11 ujutro natočio pivo pa nastavio tijekom dana…
San se pretvorio u noćnu moru
- Mrzio sam sebe i mrzio sam svoj novi život. Imao sam problema sa spavanjem. Moj glupi san o restoranu pretvorio se u noćnu moru. I baš kad stvari nisu mogle biti gore, ostao sam bez novca - piše Maxwell.
Šest tjedana nakon što je unajmio prostor, ostao je na šest dolara na računu, a još nije platio nijedan račun. Dugovao je kuharu plaću za dva tjedna. Kod kuće nisu imali hrane i kasnili su s plaćanjem kredita. Tu noć se utopio u alkoholu.
Sasvim slučajno pojavila se prijateljica koja je htjela uložiti u restoran. Posudila mu je 20.000 dolara koji su, pogađate, nestali u trenu. Nakon što je restoran konačno otvoren, pojavili su se novi problemi. Jednu večer je zaštekala blagajna pa su sve račune morali pisati ručno i to dvaput. Dok je posluživao, ispadale su mu stvari. Unatoč svemu, gostima se svidjela hrana. Čak su im i lokalne novine, Beach Metro, dale pozitivnu ocjenu.
Ipak, život im nije izgledao kako su zamislili. Dorothy je balansirala između pomoći u restoranu i obaveza oko kuće i djece. On je pak radio najmanje 15 sati dnevno. Većinu tjedna kćeri bi vidio kad bi one već spavale. I dalje profit nije bio dovoljan ni da pokrije troškove. Nakon mjesec-dva ponovno su se našli u problemima da nisu mogli isplatiti plaće radnicima pa su posudili od Dorothyne mame. No, zbog posudbi su tonuli u još dublje dugove. Maxwell je tada shvatio da očito nema smisla za biznis.
Tad je već puno pio i imao česte bolove u prsima. No, alkohol nije bio dovoljan. Pronašao je Dorothyne tablete protiv tjeskobe koje je počeo konzumirati nekoliko komada dnevno. Osim što je mogao spavati, nije se puno uzrujavao i ta ga je kombinacija neko vrijeme zadovoljila. Kod kuće su jedva imali za hranu, a budući da više nikad gotovo nije bio kod kuće, počele su svađe i Dorothy je bila na rubu odlaska. Predložio joj je da prodaju kuću i unajme stan. Koliko god suluda ideja zvučala, i Dorothy se htjela riješiti nagomilanih dugova i pristala.
Još posuđivanja
Sredili su restoran, popravili što je trebalo, isplatili dugove, a oni se preselili u unajmljeni dvosobni stan. A onda je stigla nova recenzija! Kritičar Toronto Stara dao im je četiri zvjezdice, iznimno visoku ocjenu kakvu je rijetko davao. Telefon im nije prestajao zvoniti. Odjednom su imali pun restoran svaku večer. Odjednom su zarađivali toliko da pokriju troškove i da im nešto i ostane. No, tada je napravio veliku grešku.
Opijen uspjehom Maxwell je zadnji tjedan u kolovozu zatvorio restoran kako bi proveo neko vrijeme s obitelji i kako bi se svi zaposleni konačno odmorili. To je rezultiralo tolikim gubicima da je morao iskoristiti ostatak novca od prodaje kuće čime je njihov san o ponovnoj kupovini nekretnine nepovratno pao u vodu. No, organizirali su večeru za godišnjicu otvorenja te čak pozvali i jednu od gradskih vijećnica. Usred večere pukla je cijev u stanu iznad restorana, a voda je toliko kapala da su neke goste morali premještati i stavljati kante na pod. Maxwell se zatvorio u spremište i napio. Izašao je nakon sat vremena, uzeo mikrofon, održao nesuvisao govor, a potom oteturao kući i onesvijestio se.
Počelo je dolaziti sve manje gostiju, a novi šok su bili porezni dugovi od prošle godine. Nije više imao izbora nego je zaposlio poslovođu u restoranu, a on je počeo tražiti normalan, dnevni posao. Kako nikako nije mogao pokriti dugove, Jameson je prebacio dozvolu na poslovođu kako bi restoran mogao i dalje raditi.
Propast restorana i povratak u normalan život
Maxwell je na kraju bio prisiljen odustati od svega. Ostali mu samo porezni dugovi i činjenica da više nikad vjerojatno neće moći kupiti kuću u Torontu. Još uvijek je dužan desetke tisuća dolara prijateljima i obitelji.
- Obećao sam Dorothy da ćemo lijepo živjeti, a umjesto toga sam joj priuštio siromaštvo. Ipak, ostala je uz mene. Ponovno se zaposlila u vrtiću, a ja sam opet našao posao analitičara. Imam normalne radne sate i pijem najviše čašu vina dnevno, uz večeru. Ne pijem tablete i normalno spavam. Prsa me više ne bole. Nekoliko smo se puta selili, no sad živimo u lijepom unajmljenom trosobnom stanu. Jedva si ga možemo priuštiti, ali htio sam da kćeri imaju svaka svoju sobu. Ponovno sam zavolio kuhanje i pokrenuo kanal na YouTubeu. To je jeftino i Dorothy može živjeti s tim. Pokušat ću otplatiti dugove, no ostatak života iskupljivat ću se svojoj supruzi. Da sam znao 2013. ono što znam sada, nikad se ne bih upuštao u ovakav biznis.