DR. HRVOJE STIPIĆ

KOLEGE I PRIJATELJI O JEDNOM OD NAJBOLJIH HRVATSKIH KARDIOLOGA KOJI JE POGINUO 'O njemu ćete malo toga naći. Nije vam on bio od pompi po novinama'

Dr. Hrvoje Stipić
 Robert Belosevic / CROPIX
 

Ništa u životu nije slučajno - rekao bi dr. Hrvoje Stipić, razvukao osmijeh i našalio se kako samo žene misle da postoje slučajnosti.

No, je li se 21. kolovoza u poslijepodnevnim satima dogodila slučajnost ili neka viša sila, nikad se neće saznati. Slučajnost ili ne, postala je gorka činjenica: u ponedjeljak, vraćajući se s posla iz Specijalne bolnice Magdalena na autocesti Zagreb - Macelj kod Stubičke Slatine, smrtno je stradao jedan od najboljih hrvatskih invazivnih kardiologa. Policijskim očevidom utvrđeno je da je 52-godišnjak prilikom pretjecanja izgubio nadzor nad automobilom koji je sletio u odvodni kanal. Kardiolog je od težine ozljeda na mjestu preminuo.

Vijest se brzinom svjetlosti proširila liječničkim krugovima, ali i među tisućama pacijenata kojima je Stipić spasio život. Za njim su ostali supruga Sanja i dvoje malodobne djece. Tragedija se dogodila prvog radnog dana nakon godišnjeg odmora, koji je proveo s obitelji u Rimu, i to na cesti kojom je putovao svaki dan punih 20 godina. Kolege i prijatelji u nevjerici se pitaju: Kako? Zašto?

- Pa tuda je vozio i umoran i po noći i po snijegu, i nakon 20 sati teških operacija... Kako sada, odmoran, u pola bijela dana - očajni su prijatelji.

Ljudina koju su obožavali

O Hrvoju Stipiću u na internetu se ne može pronaći mnogo. Njega su poznavali oni koji su trebali, obitelj, prijatelji i pacijenti.

- Nije on bio od tih pompi po novinama. On je bio praktičar. Čovjek koji je odradio posao vrhunski, spasio život, i to je bila njegova satisfakcija. Nije mu trebao pljesak javnosti - kaže jedan od njegovih najbližih prijatelja, Mladen Jukić, ravnatelj Poliklinike Sunce.

No, tko je zapravo bio Hrvoje Stipić, kako su izgledali njegovi liječnički počeci i zašto su ga svi voljeli?

- Bio je čovjek, ljudina - složni su njegovi prijatelji!

- Bio je dio generacije mladih liječnika koji su obećavali. S odmakom od 25 godina, predviđanja prof. Mihajla Šeste pokazala su se točnima. Nadobudni i puni entuzijazma sad već davne, ratne 1992. godine, Hrvoje Stipić, Martina Lovrić, Zoran Lasić i Mladen Jukić primljeni su na specijalizaciju na Kliniku za bolesti srca i krvnih žila, KBC-a Rebro. U to su vrijeme stariji specijalizanti bili Davor Miličić (akademik), Edo Margetić, a kasnije nam se pridružila i Jadranka Šeparović, tako da je to bila izvrsna ekipa koja je mnogo radila, učila, usvajala nova znanja i vještine, ali se i družila i uživala u životu. Zajedno su odlazili na kongrese, i u tim, još ratnim godinama, promovirali hrvatsku kardiologiju te s ostalim kolegama iz drugih bolnica predanim radom danas doveli do razine - moderne europske kardiologije.

Privatni album
Ravnatelj poliknike Sunce Mladen Jukić i dr. Hrvoje Stipić

Kopljem kroz okluziju

Nakon specijalizacije na KBC Rebro, kako to obično biva, putevi su im se počeli razdvajati pa je dr. Lasić otišao u Ameriku i subspecijalizirao interventnu kardiologiju, u tada najprestižnijoj bolnici u New Yorku - Lenox Hill, gdje i danas radi kao vodeći interventni kardiolog.

- 1. kolovoza 1997. Hrvoje Stipić i ja kao mladi specijalisti, uz čuđenje mnogih, otišli smo s prof. Šestom, dr. Nikolom Miličićem i dr. Batinićem u Magdalenu i tako u Hrvatskom zagorju stvorili bolnicu koja danas ima prestižno mjesto za liječenje kardiovaskularnih bolesnika u regiji i šire - govori dr. Jukić, i dodaje kako je rad u Klinici bio vrlo zahtjevan, ali osnivanje i pokretanje Magdalene bio im je velik poslovni i stručni izazov.

- Sjećam se da se Hrvoje u početku bojao da nećemo imati dovoljno pacijenata, no vrlo brzo, zahvaljujući našem predanom i profesionalnom radu, pacijenti su počeli stizati iz čitave Hrvatske, a ubrzo i iz inozemstva. Na posao smo odlazili “po mraku i vraćali se po mraku”, a nerijetko se ponovno vraćali u bolnicu i tijekom noći te rješavali najkompleksnije i životno ugrožene pacijente - prisjeća se dr. Jukić.

Ono što je najvažnije, napominje, u Magdaleni su svi (kardiolozi, kirurzi i anesteziolozi) funkcionirali kao tim, jedan drugoga poticali i podržavali se, što je vrlo bitno u takvoj vrsti posla.

- Naravno, nakon tih ponekad vrlo stresnih kardioloških intervencija, gdje za svaku, kako kaže prof. Šesto, dobijemo jednu sijedu, trebalo je naći vremena za relaksaciju i “resetiranje”, tako da smo zajedničko druženje i stručne rasprave nakon naporna dana znali nastavljati u lokalnim birtijama, uz roštilj i popularni zagorski špricer - prisjeća se dr. Jukić i prepričava anegdotu koju je proživio sa svojim velikim prijateljem...

- Sjećam se jedne takve situacije, kad smo se žurili da nam se roštilj ne ohladi. Ja sam radio jednu kompleksnu intervenciju, a Hrvoje mi je tada asistirao - kroničnu okluziju (potpuno zatvorena krvna žila) trebalo je pokušati otvoriti i poštedjeti bolesnika operacije. Intervencija je trajala skoro sat vremena, već smo se dobrano oznojili, a Hrvoje je u jednom trenutku rekao: “Boga ti, Mlađo, kakav si ti to alkar, daj to - k’o kopljem, k’o kopljem prođi kroz tu okluziju!”, i naravno, u tom trenutku sam ga i poslušao, ali nam se krvna žila raspukla, pacijent je postao nestabilan i rekao da se gubi... Na sreću, vrlo brzo smo uspjeli postaviti stent, riješiti komplikaciju, tako da se ni roštilj nije previše ohladio, a i špricer nam je nakon toga dobro došao...”.

Ljubav prema životu

Hrvoja je pratio glas svestranog i natprosječno inteligentnog te moralno odgovornog i etičnog.

- Naravno da je tu bilo i oscilacija, od ugodnih i sretnih do onih manje lijepih, pa i žestokih rasprava. No, to su uvijek bila zanimljiva druženja i ono što mogu za njega reći jest to da je bio čovjek koji je volio svakog čovjeka - priča dr Jukić.

Na glasu je bio i kao doktor koji pacijentu nikad nije rekao ne, ili ja to ne mogu napraviti, ili to se ne može riješiti. Davao je maksimum na poslu, ali je, isto tako, živio i život izvan posla. Intenzivno se družio s prijateljima, odlazio na stručna predavanja, kongrese, tulumario. Uživao je u životu.

Ljeta je od djetinjstva provodio u Novom Vinodolskom. Njegova prijateljica Aleksandra Mudrvočić kaže kako se od djetinjstva pa sve do tragičnog događaja nije promijenio.

- Njegovi roditelji su imali kuću u Vinodolskom tako da smo od najranijeg doba tamo provodili ljeta. To je bilo jedno veliko društvo koje je godinama uživalo u druženju. Zajedno smo prošli prve ljetne ljubavi, izlaske... - priča Aleksandra o svom prijatelju i kao i svi ostali govori kako je bio omiljen u društvu i da su cure često “bacale oko” na njega jer je bio sportski tip i najbolje je skakao s trampolina.

Osim obitelji i posla, prva ljubav bila mu je nogomet. Kao rođenom Zagrepčaninu, Dinamo je bio omiljeni klub.

Privatni album
Dr. Hrvoje Stipić s obitelji na putu u Rimu

- Joj, on je bio baš strastveni nogometaš. U mladosti je i igrao. Navijao je za Dinamo. Ja sam, doduše, hajdukovac pa smo se tu znali raspravljati i zezati. Puno smo utakmica odgledali. Najzabavnije je bilo kad bi igrali Dinamo i Hajduk. Te situacije su neprepričljive, to se mora doživjeti - prisjeća se dr. Jukić tih dana i nastavlja:

- Uvijek bi nas bilo mnogo, veće društvo, roštiljalo se, a onda, u nekom trenutku, Hrvoje bi zapjevao. Volio je i jako je lijepo pjevao, što i ne čudi jer mu je brat poznati operni pjevač.

- Bio je pravi drug... On je koristio tu riječ u društvu. A što je volio pjevati? Ma sve, ali rado je pjevao domoljubne pjesme - priča Jukić.

Najdraži suputnik

Volio se družiti s ljudima i društvo nikad nije odbijao. Na stručnim putovanjima ciljano bi odabrali predavanja koja su im korisna, a nakon toga, put pod noge.

- Hrvoje je bio naš osobni organizator i fotograf. Obično se šetao s vodičem i fotoaparatom, i svaki bi trenutak bio isplaniran. Uvijek smo znali koji je najbolji muzej, restoran, što treba vidjeti, posjetiti. Bio je užitak s njim putovati - priča njegov prijatelj, i vraća se na neizmjernu tugu koju osjeća zbog supruge Sanju i krasne dvoje djece.

- Niko je 8. razred, a Tara je sada 3. razred. Krasna su djeca, a ono što trebaju znati jest to da mogu biti ponosni na tatu kojeg su imali, i ja vjerujem da ga i dalje imaju jer on na neki način sada kao dobri anđeo bdije nad njima i nad kolegama - kaže Jukić.

Naravno, prisjeća se i zadnjeg razgovora prije godišnjeg odmora.

- Nisam praznovjeran, nego vjerujem u Boga, zagrobni život i vječnost. Ništa nije slučajno, rekao bi Hrvoje, ali zaista mi se sad tako i čini - priča Jukić. Naime, njihov posljednji razgovor trajao je dulje nego ikad. Hrvoje je bio vrlo dinamičan i radio pet stvari odjednom, tako da su telefonski razgovori trajali 30-ak sekundi, dogovor gdje i kada, i bok! No, ovaj put bilo je drugačije, razgovarali su 15 minuta.

- Kad smo završili razgor, pogledao sam na sat, nasmijao se i pomislio što mu je bilo da se tako raspričao... Kao da je znao da nam je to zadnje - sa sjetom se prisjetio prijatelj.

A onda jedan od onih poziva koji ne želite doživjeti... Hrvoje je umro! Izmjenjuju se emocije, šok, tuga, nevjerica... Ne znaš kako reagirati.

- Ja nisam tako društven kao što je bio Hrvoje, iako imam širok krug prijatelja. No on je bio jedan i jedini, bio je moj najbliži prijatelj. Govorili su da smo kao braća i zvali nas Jukić Stipić twinsi - zaključuje Jukić.

Golema tuga u Magdaleni

Prof. dr. sc. Mihajlo Šesto, ravnatelj Klinike Magdalena, svog učenika i prijatelja opisao je kao pametno hrabrog. Prije svega, dobrog čovjeka i liječnika koji nije eksperimentirao.

- Kod njega niste mogli doživjeti da se upusti u stvari koje bi bile upitne. No kada je donio odluku, donio ju je vrlo čvrsto i direktno, bez okolišanja. Posao je radio s lakoćom, iako je riječ bila o teškim intervencijskim zahvatima - kaže prof. Šesto. Tvrdi da je odrađivao teške pacijente, koje se mnogi liječnici ne bi usudili operirati. Osim neupitnog liječničkog znanja, bio je, smatra prof. Šesto, izvrstan prijatelj, otvoren, direktan i pošten. Čovjek na kojeg si se mogao osloniti.

- Za našu bolnicu gubitak je velik. Izgubili smo i velikog liječnika i kolegu i prijatelja - kaže prof. Šesto, koji se prisjetio jedne anegdote kada su Jukić i Stipić bili mladi liječnici...

Dobri duh društva

Tih godina stručno su napredovali, počeli su ih pozivati na razna predavanja. Jedan dan, kad su završili s poslom, bili su pozvani u Osijek kao predavači. Logično, tek su stasali s obiteljima i malom djecom, i svaka dodatna kuna bila je dobrodošla. Bez pitanja su u otišli su s posla u pet. Predavanje je bilo u 19 sati.

Privatni album
Dr. Hrvoje Stipić s obitelji na putu u Rimu

- Sjećam se da je po nas došao nekakav BMW, vozili su nas valjda 200 na sat. U 19 sati uletjeli smo u predavaonicu. Hrvoje je završio predavanje, a ja sam taman održavao svoje, kad se odjednom ispred mene pojavio dr. Šesto. Zanijemio sam. Kad je shvatio da sam se zablokirao, iako smo ga smuljali, izašao je, i ja sam nastavio. Godinama smo se Hrvoje, ja i prof. Šesto smijali tome - kaže dr. Jukić.

No, kako to biva u životu, Hrvoje se na neki način odužio svom mentoru i velikom prijatelju prenošenjem znanja na njegova sina dr. Igora Šestu.

- On je bio moj učitelj i mentor kad sam počeo raditi prije desetak godina. Osim toga, bio mi je i prijatelj. Za njega se može reći da je izvrstan čovjek, liječnik i prijatelj. Energija kojom je zračio bila je nevjerojatna - kaže dr. Igor Šesto dodajući kako se s Hrvojem vidio svega nekoliko sati prije nesreće.

- Došao je s godišnjeg, malo smo pričali o tome što smo radili na odmoru, i dva sata kasnije više ga nije bilo - shrvano kaže dr. Igor Šesto, koji je s njim dijelio i liječničku sobu. Jedan od prijatelja dr. Stipića bio je i predsjednik Hrvatskog kardiološkog društva akademik Davor Miličić, koji se hitno vratio s godišnjeg odmora kad je saznao za tragediju.

- Prošli smo zajedno specijalizaciju na Rebru. Godinama smo si bili jako dobri. I baš s ponosom mogu reći da mi je bio prijatelj. On je bio omiljen čovjek. Gdje god je došao, bilo to na poslu ili u nekim drugim krugovima, bio je i više nego prihvaćen - kaže dr. Miličić.

Kao njegove osnovne karakteristike navodi natprosječnu inteligenciju i duhovitost.

- Tako je to teško izgovarati uz njegovo ime, ali bio je... Bio je iznimno društven, i nevjerojatno etičan. Posvećen svom poslu, izniman u svakom pogledu. Za vrijeme specijalizacije na Rebru, vrlo smo se intenzivno družili i mnogo radili, ali imali smo zabavne trenutke, putovanja na kongrese. Nastavili smo se družiti i kada je otišao u Magdalenu - kaže dr. Miličić i dodaje da će biti teško oprostiti se od dobrog duha svakog društva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. travanj 2024 00:00