U podužoj kolumni za portal The Players' Tribune, hrvatski nogometni reprezentativac Ivan Rakitić ispričao je romantičnu priču o svojem dolasku u Sevillu i tome kako je upoznao svoju današnju suprugu Raquel.
- Imam priču za Hollywood. Radi se o romantičnoj komediji. Ali se stvarno dogodila. Počinje kada jedan Hrvat ulazi u bar, napisao je Rakitić.
Kada je 2011. stigao kasno navečer u Španjolsku, kako bi sljedećeg jutra potpisao za Sevillu, bio je nervozan i uzbuđen, pa je nagovorio brata da odu popiti piće prije spavanja.
- Te su riječi promijenile moj život. Jer je žena koja je radila u hotelskom baru bila... Vau. U ovom dijelu filma vrijeme bi se usporilo, znate? Bila je toliko lijepa. Rekao sam si: 'Ok. Sevilla. Vau. Sviđa mi se ovo mjesto'.
No, nije joj mogao reći ništa osim 'Hola', jer nije znao španjolski.
Tada je dobio poziv iz jednog drugog kluba, koji mu je ponudio da će isto veče poslati avion po njega ako će potpisati za njih ujutro. Brat ga je pitao što će učiniti, a Rakitić je zaključio kako njegovo obećanje šefu kluba u Sevilli vrijedi više od potpisa.
Pokazao je na konobaricu i rekao: 'Ostat ću ovdje i igrati za Sevillu, i oženit ću se ovom ženom'.
Njegov brat se nasmijao, mislio je da se šali.
Sljedećeg dana, potpisao je za Sevillu, a sljedeća tri mjeseca živio je u hotelu dok je birao kuću. Svakog je jutra otišao u hotelski bar i naručio bi kavu i Fantu od naranče, kako bi mogao vidjeti konobaricu. Znao je jedino da se zove Raquel. Ona nije govorila engleski, on nije znao španjolski.
- Buenos dias, Raquel. Un cafe y un Fanta naranja, rekao bi joj svako jutro.
Tjedan za tjednom, Rakitić je marljivo učio španjoslki, ali morao je mahati rukama da bi razgovarao s Raquel. Pozvao ju je na spoj 20 do 30 puta.
- Nikad mi nije rekla ne, ali uvijek je imala izgovor da mora raditi, a onda da ide u krevet. Kada sam se preselio u kuću, bio sam jako tužan, jer sam mislio da je ta priča možda gotova. Ali nisam odustao. Odvezao bih se u grad i popio kavu u hotelu. Ako nije radila taj dan, okrenuo bih se i otišao negdje drugde. Ako bi bila tamo, to bi mi uljepšalo dan.
Rakitić je sve bolje i bolje govorio španjolski. Gledao je španjolsku televiziju i slušao radio cijelo vrijeme. Za par mjeseci već je mogao i razgovarati s njom. Onda mu je objasnila zašto ne želi izaći s njim. Rekla mu je: 'Ti si nogometaš. Mogao bi se seliti u drugu državu već sljedeće godine. Žao mi je, ali ne'.
Rakitić si je pomislio: 'Možda misli da neću biti dobar i da će me Sevilla prodati na ljeto'.
To mu je bila motivacija da se dokaže u ekipi, tako da ostane duže vremena, i da Raquel konačno ode na večeru s njim.
- Trebalo mi je sedam mjeseci. Stigao sam 27. siječnja, a 20. kolovoza sam dobio poruku na mobitel: 'Ona je sa sestrom u baru na piću! Ne radi!'
- Naime, u tom trenutku, svi su u gradu već znali moju priču, netko je bio u baru i poslali su mi poruku. Odbijam imenovati svoj izvor, napisao je Rakitić.
- Nazvao sam prijatelja i odvezli smo se pravo do hotela, i sjeo sam se do Raquel i rekao joj: 'Ok, sad ne radiš. Konačno imaš vremena za večeru sa mnom'.
Bila je iznenađena. Rekla je da ne zna, da možda...
- Rekao sam: 'Ne. Ja ne idem. Znam da si tu sa sestrom i sve to, ali moramo početi danas. Ajmo. Idemo svi'. I tako smo svi četvero izašli.
- Sljedeći dan, sreli smo se na ručku, i od tada smo skupa. Šest godina zajedno, s dvije prekrasne kćeri. I to je bila najteža stvar koju sam učinio u životu. Bilo je teže nego osvojiti Ligu prvaka, i trebalo mi je gotovo jednako vremena.
Kada je upoznao Raquelinu obitelj, to je bio novi šok za njega. Do tada je već bio dosta zadovoljan sa svojim španjolskim, ali kada se našao u velikoj obitelji, u kojoj svi pričaju brzo, i to s naglaskom iz Seville...
- Njezin otac se pokušavao šaliti sa mnom no ja nemam pojma što je pričao. Pravio sam se da znam i svejedno smijao, ali je shvatio da nemam pojma što se zbiva. Na kraju je rekao: 'Nema veze. Daj mi dva-tri mjeseca, i sve ćeš razumijeti'.
Ljudi iz Seville, piše, stvarno su otvoreni i prihvaćaju sve poput obitelji. Mislio je da možda, s obzirom da Raquel uopće ne zanima nogomet, neće zanimati ni njenu obitelj, no oni su svi bili veliki navijači Seville.
- Mislim da ljudi ne razumiju koliko na nogometaše utječu ljudi u njihovim životima. Kada nas se intervjuira, uvijek nas pitaju o menadžerima i taktici i treningu, ali gotovo nikad ne pitaju što se događa izvan terena. Meni je to bilo jednako bitno po karijeru. U rasponu od šest godina, preselio sam se iz Švicarske pa u Njemačku pa u Španjolsku, i bilo je to dosta intenzivno ali i usamljeno iskustvo. Bio sam dobar igrač u Baselu i Schalkeu, ali uvijek mi se činilo da mi nešto nedostaje.
- Kada sam upoznao svoju suprugu, osjećao sam da stvarno imam razlog za igranje, i moja je karijera otišla na drugu razinu nakon toga.
Kada mu je Barcelona ponudila mjesto u momčadi 2014. godine, bilo je to zanimljivo iskustvo za njega, jer je obitelj njegove žene htjela da ostane.
- Ali su znali i da imaš samo jednu priliku otići u najveći klub na svijetu. Na kraju, odlučili su podržati štogod odlučim. Bila je to teška odluka za sve nas. Ali je klub rekao da su zadovoljni s ponudom koju im je Barcelona dala, i podržali su moj odlazak. Bio sam sretan što odlazim u dobrim odnosima, jer se moj život promijenio u Sevilli.
- A moj punac je rekao: 'Ok, sretno, ali kad ćete igrati protiv Seville... čuj, žao mi je!'