Za Tomislava kažu da je dijete na baterije. Aktivan, uvijek u pokretu, nikad nema mira. Čim se ujutro probudi, odmah trči do hladnjaka. Bez mlijeka i čokoladnih pahuljica, dan mu je nezamisliv. A mudrost iskoristi dan kao da je osmišljena zbog njega.
Već ujutro je na igralištu, pa na toboganu i ljuljački. Nakon igre uživa gledati treninge mladih vaterpolista. Zatim je s bakom i djedom na kupanju, a dan završava šetnjom u mjestu u kojem se rodio.
Ovaj mali veseli dječarac, plave kose i plavih očiju, ponos je obitelji Crvelin.
Za točno pet dana, sljedećeg ponedjeljka, napunit će dvije godine.
U svakoj drugoj prilici, Tomislavov rođendan slavio bi se dan prije, u nedjelju, kada nema radnih obaveza i kada je obitelj na okupu. No u obitelji Crvelin iz Tisnog to nije slučaj.
Radost
Naime, te nedjelje, dan prije dječakova drugog rođendana, u njihovu domu gost će biti - tuga.
Prošlo je točno deset godina otkako je u Klinici za traumatologiju u zagrebačkoj Draškovićevoj ulici prestalo kucati srce voljenog sina i brata Tomislava, osme žrtve kornatske tragedije.
- Maleni Tomislav dobio je ime po svom ujaku i na to smo jako ponosni. Kada gledam svog sina, kao da gledam svoga brata. To nije lako, ponekad suze same od sebe krenu. Rođendan ćemo slaviti sljedeći tjedan, kada prođu ovi teški dani za nas, ali i za sve u Tisnom – priča mi Ivana Crvelin, majka malenog dječarca.
Koliko god obitelji bilo teško podnositi veliku bol koju im je nanio prokleti 30. kolovoza 2007. godine i koja punih deset godina prolazi osobnu kalvariju zbog neviđene tragedije koja ju je zadesila, ali i ostale obitelji, priča o malenom Tomislavu Crvelinu na neki način priča je o neuništivosti života i ljubavi.
Ljubavi koja se posve slučajno, u svibnju 2011. godine, uoči blagdana Gospe od Karavaja, rodila između dva člana dvije obitelji koje imaju svoje stradale na Kornatima. Ivana je na tom prokletom otoku izgubila brata, a njen suprug Zvonimir bratića Hrvoja Strikomana.
Do tog dana, njih se dvoje nikada nisu vidjeli, niti su znali da su oboje u nezapamćenoj tragediji izgubili najmilije. I život, nepredvidiv kakav je, odlučio je da se maleni Tomislav rodi baš na samu obljetnicu tragedije.
Prvi termin za rođenje bio je 30. kolovoza, a zatim 3. rujna. Na datume koji su u obitelji Crvelin iz Tisnog donijeli sami užas.
- Ja sam se već spremila kod doktora, no tada mi je doktorica rekla da tuga i radost ne idu skupa. Zbog toga sam trudnoću odlučila prenijeti za još jedan dan i Tomislav je rođen u devet sati ujutro 4. rujna – priča Ivana.
Nakon osam godina, tog dana 2015. godine, u njihovu kuću, priča mi baka Marina, napokon je ušlo malo radosti.
- Sve je to simbolika. Moj unuk kao da je poslan, možda baš na ove datume, da umanji bol. Umanji, ne izbriše. Jer bol se nikako izbrisati ne može. Ali umanjiti da. Jer posvetim se unuku, pa zaboraviš malo na tugu - priča mi Marina. Baš su nedavno radili aranžmane za groblje.
- Radimo vijenac, maleni se na krevetu igra. Pa gledaš vijenac i sliku sina, pa pogledaš unuka. Suze same krenu, ali pred malim ne smiješ plakat. Nije mali navikao. Ovo je prva godina da dijete nešto i razumije i osjeti da je tuga. Zato se kad suze krenu, sakrijemo - pričaju mi žene.
A Marina i Ivana malom plavokosom dječarcu pričaju i o Tomislavu.
Svog uju, kako ga zove, maleni gleda na slikama koje su i danas obješene u obiteljskom domu Crvelin. Slike iz vojske, slike s obiteljskih druženja, s vaterpolo susreta.
Veliki strah
Pokojni Tomislav kao i svi ostali momci koji su živote izgubili na Kornatima, bio je uzorit mladić, spreman uvijek uskočiti u pomoć, zaljubljenik u sport i glazbu. Aktivan od jutra do mraka.
Ljubav prema moru pokazivao je još kao dječarac, a čim je osnovan vaterpolski klub u Tisnom, odmah je krenuo s treninzima. Bio je kapetan kluba, a medalje je osvajao i u veslanju. Njegova majka Marina podsjeća se kako se budio vrlo rano, pa je dok na moru nije bilo vjetra, ni brodova, odlazio na veslanje. Nakon veslanja, kući bi nešto kratko pojeo, pa otišao na trening vaterpola. I tako svakog dana.
- Bio je vrlo aktivan. Bavio se i glazbom. Tu njegovu aktivnost i upornost na neki način prepoznajemo i u malom Tomislavu. I on obožava more, obožava plivati. Moj pokojni sin svirao je i u mjesnoj glazbi, bio je prva truba. Tu je krenuo putem svog oca Borisa koji je svirao bubanj - priča Marina.
A osim glazbe, Tomislav je od oca pokupio još nešto. Ljubav prema vatrogascima.
Kada nije bio na veslanju i vaterpolu, sa svojim prijateljima vrijeme je provodio u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Tisno. A to je ono čega se Ivana Crvelin najviše boji.
- Da ga mjesto ne pokupi, da ne krene putem svoga ujaka. Jer mladi se vraćaju u DVD. Prošle su godine, dečki ponovno postaju odvažni i hrabri. No ja bih željela, ako je ikako moguće, da to izbjegne. Da bude što god hoće, samo ne vatrogasac. No, ja sam majka i to su moji strahovi.
Jer znam što je moja majka proživljavala, kao i njene prijateljice iz Tisnog i ostale majke koje su na Kornatima izgubile svoje sinove. No ako ga put nanese, znam da neću na njega puno moći utjecati. Toga se bojim – priča mi o svojim strahovima Ivana Crvelin.
Želja
Tomislav, razumljivo, o ujakovom stradanju, i stradanju njegovih kolega, još ništa ne zna. I proći će godine kada će ga obitelj s time suočiti.
A kada se taj trenutak dogodi, obitelj bi željela samo jednu stvar.
- Istinu. Da mu možemo reći što se točno dogodilo. Ništa više - kažu.