Iako u lokal rijetko tko uđe prije podneva, gđa Chen-Li u njemu je već oko devet sati. Provjerava je li sve na svome mjestu, koordinira osoblje koje je gleda s neopisivim strahopoštovanjem i dočekuje prve goste. Iz restorana Asia u zagrebačkoj Novoj Vesi zatim odlazi u istoimeni lokal u Šenoinoj ulici, kasnije posjećuje svoj treći lokal Asia Gold u Radničkoj, odlazi do nedavno otvorenog azijskoj dućana u Ilici, vraća se u Novu Ves, a ako joj ostane vremena, obiđe i lokale brze hrane Wok&Roll u Arena Centru i Avenue Mallu. Radi sve do prilično kasno uvečer, do kad ima posla, govori. I tako svaki dan.
Ako želiš biti uspješan, nema druge, objašnjava 47-godišnja Xiaotong Chen-Li, zagrebačka ugostiteljica i vlasnica Asije, prvog i po mnogima najboljeg kineskog restorana u Zagrebu. Osim u gotovo robotskoj predanosti, tajna uspjeha ambiciozne ugostiteljice leži i u njezinoj životnoj filozofiji.
- Što god radila, radim to najbolje što mogu - objašnjava mladolika Kineskinja, jedna od prvih iz svog naroda koja je Hrvatsku odlučila nazvati domom. Odrasla je, naime, u Beču, a ovdje živi od 1990., kada je kao 21-godišnjakinja preuzela obiteljski posao u Hrvatskoj. Prvi restoran otvorili su 1991. u zagrebačkom hotelu Astoria u Petrinjskoj ulici, od onda pokrenuli još pet restorana, dućan, u planu su još dva...
Dolazak u Zagreb
Sve je počelo s bratom njezina djeda, koji je prije početka Drugog svjetskog rata trgovao svilom, materijalom po kojem je pokrajina Zhejiang iz koje obitelj Chen dolazi posebno poznata. Kako je počeo rat, njezin prastric zapeo je u Italiji, ne mogavši se vratiti kući. Napustio je svilu i okrenuo se, prigodno, koži: počeo je s preprodajom torbi, zatim kaputa i ostalih kožnatih predmeta. Nemogućim uvjetima unatoč, uspio je izgraditi stabilan posao te potkraj šezdesetih počeo nagovarati ostatak obitelji da dođe u Europu, u tu, naspram komunističke Kine, obećanu zemlju. Roditelji gđe Chen na Stari su kontinent došli 1972. sa svoja dva sina, a Xiaotong i njezina mlađa sestra ostale su, dok se oni ne snađu u Beču, gradu u kojem su odlučili okušati sreću, kod kuće s bakom i djedom. Sedam godina kasnije, obitelji su se pridružile i djevojčice. Tong, kako je zovu prijatelji, tada je bilo deset godina.
U to vrijeme nije bilo mnogo kineskih restorana u Beču, a i kineska zajednica u Austriji bila je prilično mala. Kako je vrijeme provodila uglavnom u restoranu, nije bilo neobično što je odlučila upisati upravo ugostiteljsku školu. Osim što je zacrtala njezin poslovni put, u srednjoj je školi upoznala i jednog Hrvata koji joj je pričao o svojoj zemlji te jednom prilikom spomenuo kako kod njega doma nema kineskih restorana. Nedugo potom obitelj Chen je odlučila posao proširiti na novo tržište.
- Prvo smo 1989. u Zagreb došli na odmor. Grad je bio prelijep, podsjećao me na Beč. Ljudi pristupačni i ugodni, a ono malo restorana što je bilo, bilo je prepuno - prisjeća se zagrebačka ugostiteljica koja je sve do 1994., kada se u Berlinu udala za svog vršnjaka Yinglieja, posao vodila s roditeljima. Nakon toga, mama i tata su se vratili u Beč gdje i danas žive, a tada 25-godišnja Xiaotong i njezin suprug preuzeli su brigu o restoranu.
Na samom početku dolazilo je jako puno Hrvata jer ih je zanimala kineska kuhinja, no kako je počeo rat, njihova klijentela su postali gotovo isključivo stranci i pripadnici UNPROFOR-a. Unatoč tome što su uvjeti za pokretanje posla bili daleko od idealnih, Tong kaže da im zapravo nije bilo teško. Nije im to bio prvi restoran, objašnjava, brzo su se uklopili i uhodali. Treba samo puno raditi pa će stvari uspjeti, objašnjava.
Nekoliko godina kasnije, hotel Astoria je renoviran i gđa Chen i njezin suprug bili su prisiljeni posao preseliti na drugu lokaciju. Od 1997., restoran posluje u Šenoinoj ulici, a ubrzo je otvoren i drugi lokal, onaj na Novoj Vesi.
- Sama Šenoina bila nam je premala, htjeli smo veći prostor. Tri godine nakon što smo se preselili pružila nam se povoljna prilika za još jedan lokal koju smo objeručke prihvatili – govori gđa Chen koja je i restorane brze hrane Wok&Roll otvorila na sličan način: prilika je, zašto ne?
Kuharske obitelji
Međutim, daleko od toga da posao nije širen smisleno. Tong i njezin suprug imaju obitelj i prijatelje diljem Europe s kojima dijele ugostiteljska iskustva te prate trendove na tržištu, osluškuju što ljudi žele i prilagođavaju se. Najbitnije je da je gost zadovoljan i da mu mogu pružiti ono što želi, objašnjava ugostiteljica. Ideja o fast foodu rodila se jer su Tong i njezin suprug shvatili da ima još mnogo ljudi koji nisu probali kinesku kuhinju, a da je to većinom zato što ne žele sjesti u restoran. Osmislili su koncept jednostavniji od klasičnog restoranskog, s manjom ponudom i nižim cijenama, ali jednake kvalitete. Na taj su način proširili svoju klijentelu: u restorane je počelo dolaziti sve više ljudi koji su se s kineskom hranom prvi put susreli upravo u shopping centrima. Iz sličnog je razloga otvorena i Asia Gold, panazijski restoran smješten u Green Gold centru. Tamo osim kineske možete probati i tajlandsku, malezijsku, japansku ili korejsku kuhinju koje dotad nije bilo u Zagrebu.
- Hrvati su jako otvoreni po pitanju isprobavanja novih okusa, mislim da je to zato što puno putujete. Svi žele probati nešto novo, a mi uvijek želimo nuditi nešto novo. Zato i jedan od naša dva kineska restorana planiramo prenamijeniti u indonezijski – govori zagrebačka ugostiteljica, dodajući kako ne zna kada će se to i dogoditi jer sve ovisi o kuharu. Naime, svi njihovi kuhari su Kinezi, a u Hrvatsku obično dolaze s obitelji. Dok muškarci kuhaju, žene konobare, a gđa Chen im osigurava smještaj (koji i financira) i svojski se trudi zadržati ih kod sebe. Smatra da su njezini radnici, kojih je sveukupno četrdesetak, vrlo zadovoljni, a neki od njih za nju rade već više od deset godina.
- Nalazimo ih uz pomoć obitelji, prijatelja, prijateljevih prijatelja... - govori gđa Chen i nastavlja kako je autentični kuhar jedini način da i hrana koju poslužuju bude autentična. Upravo zbog toga joj nije jasno iz kojeg se razloga proširila priča da kineski restorani na Zapadu poslužuju europeiziranu hranu.
Strankinja u Kini
- Svako selo u Kini ima svoju kuhinju, recepata i tehnika je bezbroj, a mi smo samo odabrali posluživati ona jela koja smo smatrali da će ovom tržištu najbolje odgovarati. Primjerice, morski krastavac je u Kini vrhunski specijalitet, a ovdje mu ljudi ne žele niti primirisati. Pokušali smo ga posluživati, ali nije prošlo baš najbolje - smije se gđa Chen, dodajući kako su zapravo prilagodili jedino veličinu komadića mesa koje poslužuju. Oni bi originalno trebali biti nešto veći.
Zbog problema s pronalaskom radne snage, nedavno je zatvoren i njihov šesti restoran, Asia T House, koji se nalazio u Staroj Vlaškoj. Naime, kuhari su se odlučili odseliti iz Hrvatske, a nove nisu uspjeli naći. Iz istog razloga još nije otvoren ni pravi tajlandski restoran koji im je u planu, kao ni restoran u Dubrovniku ili ramen bar o kojem razmišljaju već godinama.
- Čak smo nabavili i stroj za pravljenje tijesta, međutim, nemamo čovjeka koji zna raditi udon tjesteninu koja se koristi za pripravu ramena – govori objašnjavajući kako su recepture i tehnike spremanja ramena strogo čuvana tajna koje niti njoj kao Kineskinji ne žele otkriti, a kamoli nekom autsajderu. Iako, i ona se “kod kuće” osjeća kao autsajder.
- Kada dođem u Kinu, ja sam stranac. S deset sam došla u Europu, a najveći dio života živim upravo u Zagrebu. Iskreno, ni moj kineski nije baš najbolji. Djeca moje sestre, rođena i odrasla u Austriji, kineski uopće ne govore, mislim da je to jako tužno - priznaje ugostiteljica i govori kako je upravo to razlog zbog kojeg je odlučila svoju djecu, danas 16-godišnje blizance Alexa i Alice, u dobi od šest godina poslati baki i djedu u Kinu. Tamo su, s njezinim suprugom koji i danas živi na relaciji Kina-Hrvatska, živjeli osam godina. Bilo joj je to neopisivo teško, nešto što ni jednom roditelju ne bi preporučila, no vjeruje da se isplatilo. Klinci koji trenutačno pohađaju drugi razred međunarodne srednje škole danas su joj na tom potezu zahvalni jer inače nikad ne bi naučili kineski. Uz materinji jezik, njezina djeca govore engleski, a trebala bi usavršiti i njemački (obitelj Chen, naime, ima austrijsko državljanstvo), a tek kad to savladaju, na red dolazi hrvatski. To će im biti četvrti jezik, govori, i nužno je da ga nauče ako ovdje planiraju živjeti.
- Ako sam ja sa 25 naučila, mogu i oni kao tinejdžeri – šali se Tong na, za jednog Kineza koji živi okružen Kinezima, sasvim solidnom hrvatskom. U početku je s gostima razgovarala na engleskom i njemačkom, no danas za komunikaciju koristi hrvatski. Osim “što je red”, gđa Chen smatra da je to i jedan od načina na koji stvara pozitivnu sliku o svom narodu u “posuđenoj” domovini: kod njih u restoranu sve je besprijekorno čisto, osoblje je izuzetno profesionalno, a usluga je uvijek na razini. Tako to rade Kinezi, ne samo moji radnici, objašnjava, nego svi, i to je ono što želimo poručiti Zagrepčanima. Čak i njezina pojava ocrtava to o čemu govori: gđa Chen uvijek je odmjerena i nasmiješena, obično elegantna u crnom, njegovane kose i tena te vitke figure koju duguje upravo azijskoj prehrani. Najčešće jede povrtne juhe s rezancima i morske plodove, obožava štrukle, a iako nije neki ljubitelj mesa, kulen nikada ne odbija. A jako voli i kulenovu seku, govori s vragolastim osmijehom na licu.
Unatoč tome što redovito, barem jednom godišnje, posjećuje Kinu, u nju se ne planira vratiti. Zagreb je njezin dom. Ovdje je nebo divno i vide se zvijezde, govori mi, zrak je čist, a ljudi ugodni. Uz to, klima u Quingtianu, njezinom rodnom gradu, ne odgovara joj. Ili je jako vruće ili jako hladno, mediteranska klima je mnogo bolji izbor. Također, svi njezini prijatelji koji dođu u Zagreb govore kako je Hrvatska idealno mjesto za penziju, o kojoj Xiaotong Chen-Li zapravo ni ne razmišlja. Kada djeca upišu fakultet, onda će malo usporiti i pokušati usavršiti svoj “krnji” kineski. Ali sasvim je sigurno da će nastaviti raditi. To joj je hobi, kaže.