Najslavniji hrvatski lirski tenor u posljednjih petnaestak godina Tomislav Mužek (40), nakon međunarodno priznate karijere koja je počela angažmanom u Bečkoj državnoj operi, a nastavila se nastupima u milanskoj Scali, na festivalu u Bayreuthu, Berlinskoj državnoj operi te mnogim drugim važnim europskim opernim kućama, zaposlio se od rujna u zagrebačkom HNK.
Tomislav Mužek napustio je svoj nedavni ugovorni angažman u dresdenskoj Semperoper, vrativši se zagrebačkom teatru u kojem je 2001. godine debitirao kao Alfredo u Verdijevoj “Traviati”. Razlozi povratka u Hrvatsku, gdje je posljednji put ugovorno radio dvijetisućitih u splitskom HNK, duboko su privatni. Posljednja ljeta najteža su mu u životu, supruga Sanja, violistica Simfonijskog orkestra HRT-a, prije četiri godine bila se teško razboljela.
Angažman u Dresdenu
- Već i stalni angažman u Dresdenu uzeo sam da lakše funkcioniram u obiteljskim obvezama sa suprugom Sanjom i sinom Petrom, da živim samo na relaciji Zagreb - Dresden. Lani se zdravlje supruge pogoršalo, krajem ovog kolovoza izgubila je bitku s bolešću. Dva, tri tjedna poslije njezine smrti, u trenutku kada sam preslagivao životni raspored zbog sedmoipolgodišnjeg sina, došla je ponuda iz HNK. I prijašnjih godina razgovarao sam s bivšim upravama kazališta o mogućem angažmanu, no uvijek je to visjelo u zraku, čekao se neki pravi trenutak. Eto, sad se dogodio. Zvali su me samoinicijativno, znali su da ću se sada fokusirati na Zagreb, da ne želim više ići mjesecima u inozemstvo i vući dijete sa sobom. A njima je, dakako, bilo u interesu da dobiju pjevača moje reputacije - objašnjava u dubokoj tuzi sasvim smireno dok sjedimo u salonu zagrebačkog HNK.
Mir crpi iz razmišljanja da je čovjekov utjecaj, koliko god želio promijeniti stvari na svijetu ili u vlastitom životu, slabašan.
- Ljudi si često umisle da je njihov utjecaj na tijek života mnogo veći nego što jest. Živcirao se, ne živcirao, sve će doći na svoje, tu filozofiju imam. A kad još vjerujete da vam netko gore u svemu pomaže, onda ste mirni. Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo… A opet, svaka loša stvar, svaka životna tragedija je prolazna, ne može život uvijek ići u tom smjeru. Prirodna devijacija života događaje ekvilibrira da opet dosegnu neki balans - razmišlja.
U zagrebačkom stanu kod Gupčeve Zvijezde sam je sa sinom; njegovi roditelji umirovljenici su u Ludbregu, mjestu njegova odrastanja.
- Sin ide u školu, ja na probe… Baka će rado doći ako ja imam kakvu večernju predstavu. Sin i ja živimo svoj život dalje, ne možemo sve ostale involvirati, kroz to moramo proći sami - razmišlja hrabro.
Legići i bicikl
Televizor, kao i obično, rijetko pali, tek poneki film pogleda na kompjuteru.
- Kako svi ti teleoperateri uvijek imaju neke akcije, jedan taj pružatelj usluga dao mi je super paket gdje imate kanale, internet, telefon. Od prvog kolovoza, otkad to imam, televizor sam upalio dva puta. Svaki slobodni trenutak pokušavam provesti u igri s djetetom. Sin ima sedam i pol godina i tijekom školske godine funkcionira tako da se poslije nastave igra do spavanja. Svaki dan je nešto drugo - legići, maštovita putovanja u njegove svjetove, vožnja biciklom gradom... Svaki trenutak posvećujem sto posto djetetu i onda mi ne trebaju hobiji, ne treba mi ništa. Veliki je izazov danas provoditi vrijeme s djetetom. Naime, danas su roditelji - gledam ih oko sebe - jako zauzeti, pa dijete zatrpaju raznim aktivnostima.To nije, naravno, samo po sebi loše, ali ako neko dijete ima svaki dan neku aktivnost, jezike, glazbenu školu, borilačke sportove, onda ono na kraju zbraja, zajedno sa školom, satnicu veću nego što je imaju njegovi roditelji na poslu. I onda se djetetu od sedam, osam godina ponudi puno mogućnosti za odabir, a uskrati mu se da bude dijete, da se igra. Bezbrižno u svijetu legića. Ne u svijetu tipkanja po mobitelu i aplikacijskih igara - nastavlja tata Tomislav.
Sina je već s godinu i pol odveo na operu, Straussovu “Salomu”.
Moćna partitura
- Vrlo moćna partitura, velik zalogaj i za verziranog opernog gledatelja, gdje sam ja imao takvu ulogu da su me ubili u prvih 20 minuta. Mama ga je nakon toga htjela izvesti van, a on se počeo derati da želi operu gledati do kraja. Gledao je ‘Čarobnu frulu’, ‘Ukletog Holandeza’ i ‘La Boheme’, s tim da je za vrijeme ‘La Boheme’, kad je meni počinjala arija, otvarao one cipele na čičak, bio sam ga čuo s pozornice kako šuška. Mislim da se djecu može od najranijih godina odvesti na operu, samo ne na one brutalnih radnji - preporučuje glazbeni odgoj.
Tomislav Mužek pjevački poziv nastavlja nešto lakšim tempom. Izuzetno ga veseli angažman u HNK s obzirom na visoku kvalitetu solista u ansamblu, koja je bila i jedan od glavnih razloga dolaska u glavni nacionalni teatar.
U prosincu i siječnju još ima obveze repriza u dresdenskoj kući, a u Zagrebu je već počeo s pripremama za “Don Carlosa”, čija je premijera u travnju. Bit će to i prvi put u karijeri da nastupa u tom Verdijevu naslovu.
- Već sam sav u ‘Don Carlosu’, tako si ispunjavam vrijeme. Proučavao sam tu ulogu već u Dresdenu, trebao sam tamo u veljači debitirati kao Don Carlos, no uslijed cijele obiteljske situacije nisam se mogao koncentrirati na pjevanje. Ali, eto, Don Carlos me svejedno dočekao. Kad me je intendantica Dubravka Vrgoč upoznala s premijernim naslovima u ovoj sezoni, svojevoljno sam se ponudio za tu ulogu. Moram reći da mi je ta opera jedna od najdražih Verdijevih, u njoj je skladatelj do kraja sazreo, tu su neki melodijski i harmonijski pomaci od kojih vam zastane dah. Veliki izazov, a nezahvalna uloga. Pjevate naslovnu rolu, a svi su važniji od vas, imaju ljepše hitove, da se tako izrazim. Možete odlično otpjevati, ali drugi će dobiti više pljeska na kraju jer izvode poznatije arije. Ali, jedva čekam - s entuzijazmom će pjevač koji je u 17 godina puno toga otpjevao, ali uvijek mašta o nekoj novoj, dosad neostvarenoj roli.
- Sa 26 godina pjevao samo u toliko željenoj ‘La Boheme’, Rodolfo je bio moj prvi ostvareni san. U međuvremenu, glasovne su mi se mogućnosti promijenile, postao sam verziraniji u nekom izričaju, ali mi se i glazbeni ukus pomaknuo. U dvadesetima nisam mislio da ću primirisati Wagneru, a onda sam tog Erika u ‘Ukletom Holandezu’ otpjevao više puta nego bilo koju drugu ulogu. Svjetska me publika prepoznala kao fantastičnog interpreta, pa mi je ‘Holandez’ otvarao vrata od Bayreutha do Tokija. Mnogi ljudi Wagnera povezuju s posebnim tipom glasa, s fizičkom snagom. Međutim, glazba je ta koja vas ponese, čak i kad niste vagnerijanski glas.
Vrijeme boli
Prije mi je, recimo, bila ideja otpjevati Lohengrina pa umrijeti. Eto, i to sam ostvario i dobro je prošlo. Ali, ako niste vagnerijanac, ne treba opet ni inzistirati, otpjevate Lohengrina, pa si date dvije godine pauze do novog Wagnera - objašnjava lirski tenor, skromno ne spominjući da je prvi muški hrvatski operni pjevač koji je nastupio na vagnerijanskom festivalu, nakon Dunje Vejzović i Milke Trnine.
Vjeruje da će vrijeme boli oplemeniti mu dodatno buduće pjevačke kreacije.
- Život u dobrom ili lošem vas inspirira, ostavlja traga na vašu interpretaciju. Umjetnost vas nagradi za iskustva - reći će Tomislav Mužek, rođen 1976. u njemačkome Siegenu, odakle se u šestoj godini s roditeljima vratio u Ludbreg, gdje je otac Rudolf nastavio raditi kao keramičar, dok je majka Štefica bila zaposlena u restoranu Elektre. Poštena radnička obitelj poslala je sina jedinca na školovanje u Beč, gdje je 1999. diplomirao solo pjevanje.
- Imam hrvatsko ime i prezime i u Hrvatskoj sam odrastao, pa sam stoga na njemačkom govornom području uvijek skupljao bodove sa svojim odličnim znanjem njemačkog. Nijemci sami svoj jezik smatraju teškim naučiti, a kod Wagnera se osobito pazi na izgovor, na ritam fraze unutar govornog teksta. Nema uloge ako je izgovor loš, ma koliko vam lijep glas bio. Riječ je o tome da je prvi jezik koji sam ja progovorio bio njemački. Moji roditelji poslali su me bili u njemački vrtić. Do šeste godine i povratka u Hrvatsku nisam govorio hrvatski - kaže o ranom djetinjstvu. Kad je riječ o istinama i mitovima o tome što bi operni pjevač trebao, a što ne bi trebao pojesti i popiti, Tomislav Mužek poziva na umjerenost priličnu svakome, u kojoj ga ponekad ometa njegova majka.
Dobro vino
- Naravno da ću popiti čašu dobrog vina. Mogao bih jedino biti nešto umjereniji u gastronomskim trenucima. Kad dođem doma, a svačija mama, naravno, kuha najbolje, ne mogu se zaustaviti suočen s delicijama koje mi servira. Ali dobro… to nije svaki dan - staloženo će.
Planira dovršenje kuće pokraj roditeljske u Ludbregu, gdje ima komadić grunta, voćnjaka. Roditelji su mu, reći će, u najboljim penzionerskim godinama, a gledajući unatrag, najvažnije čemu su ga naučili poštovanje je prema drugima. Nema u Tomislava Mužeka ni traga oholosti kakve zna biti u opernih zvijezda.
- Ljudi ponekad znaju biti bahati i samodopadni, i takvi hodaju kroz život. Mislim da čovjek treba poštovati druge ljudi i pomoći im ako može, a ako ne može, ne sprečavati ih da se sami snađu. Po tom principu živim čitav život. Puno puta ljudi mi kažu ‘prepristojan si, dopuštaš da ti ljudi svašta rade’. Ili vjeruju da sam, izigravajući primadonu, mogao postići više. Nikada se nisam zanosio uspjehom, nastupajući i na najvećim pozornicama. Uvijek sam bio koncentriran na posao krvnički: putuj ovamo, putuj onamo, pa si prehlađen, probaš jednu ulogu, već učiš drugu, 24 sata u problemu... Na slavu nikad nisam bio koncentriran, da jesam, imao bih PR-ovca i web stranicu - pojašnjava.
"Želim glumiti"
Posljednji put u Hrvatskoj je nastupio preklani na Tomislavcu, na manifestaciji “Glazba i grad”, s maestrom Ivanom Repušićem, s kojim je radio puno za vrijeme svog osmogodišnjeg angažmana u splitskoj opernoj kući ranih dvijetisućitih, kao i po svjetskim pozornicama. Osim opernog ili zabavnog opernog repertoara, jazz mu je druga ljubav u glazbi.
- Prije desetak godina surađivao sam s Big Bandom HRT-a, izvodili smo američke standarde koje pjevaju Sinatra, Dean Martin… Kad privatno svojim kolegama Amerikancima to pustim, oni su oduševljeni, kažu da u njih nema takvih glasova. Rado bih ponovno surađivao s Big Bandom. Jednako tako, ne bih ništa imao protiv kad bi me neki režiser pozvao da nešto odglumim u nekoj dramskoj predstavi - otkriva na kraju moguće neotkrivene talente.