- Kad čovjek govori o svojoj strasti, to uvijek glupo zvuči onima koji je nemaju, npr. političarima - kaže Nenad Ivić, profesor francuske književnosti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Ivića znaju svi studenti s Filozofskog.
Nikada neće vanjštinom izgledati kao klasičan profesor, ali će znanjem i predanošću opravdati sve najgore što studenti mogu reći i najbolje što si mogu priznati. Može ga se svakoga dana vidjeti u tenisicama, odrađuje treninge za maraton, iako ne ide na utrke. Tako voli. I engleskog pointera, psa kakvog ima cijeli život.
Zašto kažete da je važno da mladi uče misliti?
- Mladi odlično surfaju, a pritom ništa ne znaju. Imam studente koji studiraju francuski, a nisu pročitali pet temeljnih romana francuske književnosti, ono što su imali u lektiri. Naravno da postoji ambivalencija u društvu, da mladi smatraju da im u ovim okolnostima neka znanja nisu potrebna. Politika ih uči da postoje sasvim normalni načini uspjeha bez znanja, svaki dan vide da nema neke kauzalne povezanosti između znanja i uspjeha. Ono što ih moram naučiti jest da u svemu tome ipak postoji neka zanimljivost i da, ako ne uđu u književnost tijekom studija, onda će biti zakinuti u životu. Ta zakinutost će rezultirati time da neće pokušati ništa razumjeti, da neće pokušati misliti i da će na kraju postati robovi. Zato moraju naučiti misliti! Generacije su danas jednako inteligentne kao i prije trideset godina, kvantum inteligencije je isti. Dobre ne može ništa uništiti. Oni koji rade i koji mogu naučiti misliti nemaju problem. To je onaj srednji dio, ljudi koji rade i koji žele naučiti. Problem je što tog srednjeg dijela nema, totalna je polarizacija pa između osamdeset studenata postoji pet koji su odlični i sedamdeset i pet onih koji misle da je studirati francuski učenje jezika. Ne, ako želite učiti jezik, idite na tečaj francuskog ili konverzacijske tečaje menadžmenta, a ne na studij jezika. Ljudi moraju naučiti sve dovesti u pitanje.
Je li teško s takvim profesorom kakav ste vi?
- Vjerojatno jest, tvrde da sam jako zahtjevan. Meni je žao kad studenti ne znaju. Jako su mi bitni.
Kakvi su danas profesori, vaši kolege?
- Kolega ima raznih, neki su vrlo ugodni. No, često se pokaže i rezultat negativne selekcije koja na univerzitetu vlada posljednjih dvadeset godina. Za vrijeme Sanaderove vlade, kada se vjerovalo da ima puno novca, primljeno je jako puno ljudi na nastavnička mjesta bez nekih naročitih kriterija. Problem je što velik dio njih nije dobar. Pogriješili su karijeru, napravili traljave doktorate i to je problem cijelog jednog dijela sveučilišne populacije koja je frustrirana jer ne mogu ostvariti onaj privilegij za koji su mislili da im pripada, da kada dođu na fakultet mogu ostati zauvijek i da pritom sve funkcionira na način da što manje rade. Nekada su loši profesori godinama predavali s jednih te istih požutjelih papira, a danas im se pripremaju za predavanje pročitavši Wikipediju.
Što ste naučili od studenata?
- Studenti te nauče da ni u što ne možeš biti siguran i da kada počne dijalog i razgovor o problemu, onda ste u istoj poziciji. Na jednaki način se pripremaju i student i učitelj. To je jako teško postići.
Je li vas strah?
- Da, svaki put prije nastave brinem se kako ću sklopiti predavanje, hoće li dobro ispasti. Ponekad misliš da si dobro sve napravio, a rezultat bude - ništa. Katkada se mučiš da nešto izvedeš, a rezultat bude odličan. To je jako volatilno. Predavanje s kojim se susreću studenti pripremam nekoliko dana.
Kako izgleda obrazovanje na početku 21. stoljeća?
- Generalni je interes globaliziranog društva uvesti kontrolu. Evo, pogledajte koncept ukidanja ocjena. Ako ukinemo ocjene, ukinuli smo uspjeh, ali i neuspjeh, ukinuli smo diferencijaciju u učenju i uveli pravilo - sve može.
Nismo li time rekli da ćemo razvijati one interese i sposobnosti djece koja su najprirodnija djeci?
- Pa, ima li boljeg njegovanja interesa i sposobnosti od prenošenja znanja djeci, od prebacivanja fokusa s onoga što danas nameće pedagogija na učenje?
Tome se suprotstavlja prigovor da se djeci nudi suviše nepotrebnih podataka s kojima nemaju što raditi u životu?
- Da, ali ako ukinete učenje onda neće naučiti ništa, sve će ostati na neobaveznom razgovoru. Kako će netko tko nije naučen učiti, ući u svijet gdje su uspjeh i neuspjeh neke važne stvari? Kako će biti pripremljen na konačni neuspjeh vlastitog života, što se svima događa, osim životima budala. Jedna od mojih najdražih antičkih maksima su posljednje riječi rimskog cara, Septimija Severa. Bio je vladar svijeta, danas nema takve moći, a kada je umirao, rekao je: “Sve sam bio i ništa nije pomoglo”. Današnje škole idu k ukidanju nejednakosti i time omogućuju i potvrđuju nejednakosti nakon škole. Što ima dijete koje ne mora učiti, koje ne mora postići neki uspjeh? Škola bi u stvari trebala biti mjesto nejednakosti koje sprema ljude za društvo jednakosti!
Treba li to biti stav profesora?
- Naravno, oni nikako ne bi smjeli zajedno s učenicima raditi programe. Kakva je to nakaradna situacija da oni koji ne znaju ništa, učenici, slažu program s onima koji nešto znaju, s nastavnicima?
Je li to sasvim drukčija ideja od one koja je promovirana kurikulumom?
- Mislim da jest. Prvo moramo formirati nastavnike, i tu Filozofski fakultet mora imati značajnu ulogu, one nastavnike koji vole svoj posao i specijaliziraju se za njega. Ne možemo imati neznalice koji predaju neznalicama. Ovi drugi pritom nisu krivi, oni uče, ali oni koji predaju su krivi. Ne možete imati profesore francuskog koji ne govore francuski. Zato ne možete imati dobre fakultete ako nemate dobro postavljene srednje škole i prije toga osnovne. Amerika ima jako loš cijeli sustav a usprkos tome je svima uzor.
Zato je Finska veliki uzor?
- Mislite da jest? Nabrojte mi velike finske znanstvenike, dobitnike Nobela? Nema ih, nalaze se u Americi. Zakonitost velikih brojeva.
Kako je predavati vani, recimo na Princetonu?
- Imao sam sreće, bio sam na sveučilištima gdje se može raditi. To znači, potpuno se isključiti iz svijeta. To je Princeton. Postoji jasna granica i svjetovi se uopće ne miješaju. To je vrsta samostana sa svim dodacima predivnog umjetnog raja. Svi koji su tamo su zainteresirani i motivirani.
Kako su studenti motivirani?
- Oni su klijenti, studenti plaćaju za znanje. U Americi se nalazi velik broj univerziteta, a ovih sedam ili osam najboljih prima samo nekoliko desetaka studenata na godinu. Zato imaju najbolje studente.
----------------------------
Profesor izvan fakultetske predavaonice
- Moj život je moj hobi
- Pišem knjige za sebe, a ne za publiku. Želim sebi nešto objasniti. Zato mi je svejedno ako netko kaže da svega nekoliko ljudi čita ono što pišem.
- Autoritet je ono čemu mogu vjerovati. To su knjige. Ali ih volim dovoditi u pitanje. Ne mogu vjerovati bezgranično kao što se vjeruje religiji.
- Bit sveučilišta je okupljanje inkompatibilnih individualiteta koji su u neprekidnom argumentacijskom konfliktu. To je različito od korporacijskog duha.
- Dobar seminar je urušavanje odnosa učitelj - đak.
- Humanistika je vrsta zoološkog vrta. Ona nema impact na društvo, tek na duge staze. Ako uspije formirati ljude da promisle o vještinama koje su naučili, onda će glasati osviješteno. Današnja politika to nastoji uništiti. Sveučilište nikad ne košta kao korporacijski projekti.
- Mit je da škola treba biti mjesto odgoja. U školi se uči znanje.
- Trčim zato što volim gospodariti svojim tijelom.
- Smartphone je koristan. Postoji aplikacija za najveći francuski rječnik i to treba naučiti prije dolaska na četvrtu godinu.
----------------------------
Crtice iz životopisa
- predaje francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Odsjek za romanistiku) i kulturu srednjovjekovlja i ranog modernog doba na Filozofskom fakultetu u Rijeci (Odsjek za kulturalne studije)
- studirao u Zagrebu. Usavršavao se na University of California at Berkeley. Pozvani istraživač na Institut des études classiques et médievales, Université de Montréal, Canada; Fulbright fellow University of Princeton
- knjige: Domišljanje prošlosti: kako je trinaestostoljetni splitski arhiđakon Toma napravio svoju salonitansku historiju, 1992.; Textus. Istraživanja o Amijanu Marcelinu, 2001. ; Napulj i druga imaginarna mjesta, 2009.; Augurium. Gustav Mahler: pustolovina neodgovornog nosača, 2012.; Grč Sirene. Stihovi u Gordoganu 2003-2013, 2014.
- dugogodišnji član uredništva časopisa Gordogan
- vozi dvije specijalke marke Bianchi
- imao dva pointera u životu