Znam kazati kako u sebi nemam ni kapi hrvatske krvi jer vučem podrijetlo od četiri prapretka koji su bili erdeljski Szekely, gradišćanski Židov, Ukrajinka rođena u Srebrenici i lička Hrvatica - možda mađarskog podrijetla. Zbog toga tvrdim kako Hrvatska nije zemlja, nije narod, nego ideja koja djeluje na mnoge od doseljenika da vrlo brzo postanu Hrvati. Vjerojatno je najzanimljiviji predak bio moj djed, Židov iz Gradišća u Austriji, koji se doselio u Zagreb, ovdje završio Trgovačku akademiju i jako se obogatio. Zvao se Artur Ferdinand Ajzenštener jer je stigao iz Eisenstadta (Željeznog) u Gradišću, a onda je promijenio prezime u Gvozdanović. U najstarijim dokumentima nalazi se podatak da je Mojsijeve vjere, ali kasnije se pokrstio i postao prilično žestok Hrvat. Bakina je obitelj iz Zagorja i navodno je njezin otac radio kod bana Ivana Mažuranića. Bili su imućni i posjedovali četiri kuće, od Zagreba do Selca. S druge strane moje obitelji, baka se rodila u Srebrenici, a roditelji su joj bili Ukrajinac i Poljakinja iz Galicije.
Tako govori Vladimir Peter Goss o kojemu u Hrvatskoj enciklopediji piše da je hrvatski povjesničar umjetnosti i književnik (Zagreb, 3. I. 1942.). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Cornell University u Ithaci, profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu Michigan (1972. - 1982.). Istražuje srednjovjekovnu umjetnost, osobito razdoblje predromanike i romanike, srednjovjekovne gradove u Hrvatskoj i renesansnu skulpturu u Dalmaciji. Objavljuje romane, piše za dnevne novine. Djela: “Rana hrvatska arhitektura” (1987.), “Washingtonska fronta” (1994.).
Židov iz Burgenlanda
Ovih je dana objavljena Gossova autobiografija “Veliki Gložac” u kojoj je opisao povijest vlastite obitelji, počevši od djeda, Židova iz Burgenlanda, koji je u Zagreb stigao pred kraj 19. stoljeća i postao uspješan poduzetnik, preko života u poslijeratnom razdoblju, profesorske karijere u Americi do povratka u voljenu, ali i malicioznu Hrvatsku. “Mi smo glup, lijen i podmukao narod sa sjajnim pojedincima, baš kao uglavnom i svaki drugi narod. Tek si mi ne možemo dozvoliti luksuz da to budemo”, opis je ovdašnje sredine u “Velikom Glošcu”. “Što mogu kad je tako”, pojasnit će ovaj vitalni 75-godišnjak koji živi u Rockefellerovoj ulici na Zvijezdi, u stanu u kojem je proveo djetinjstvo i u koji se vratio poslije 30 emigrantskih godina. Samo što je otišao kao Gvozdanović, a vratio se kao Goss.
Pomalo antihistorijski zvuči podatak kako su Gvozdanovići - za razliku od velike većine tadašnjih Židova - bez puno komplikacija preživjeli četiri ratne godine.Vladimir Goss moguće objašnjenje nalazi u podatku da je u njihovoj zagrebačkoj kući stanovao major Wehrmachta, ali probleme nije imala ni Gita, djedova sestra, koja je zadržala židovsku vjeru. Vrhunac paradoksa predstavlja podatak da je jedini Gossov predak koji je nastradao u ratu bio Hinko Volf, Židov-domobran koji je nestao na Bleiburgu.
Vladimir u Francuskoj 1958. godine.
Što misli o socijalizmu, vidi se iz rečenice “Komunizam nas je zatupio do kraja”, koja odlično objašnjava na koji je način građanska klasa, kojoj je pripadala njegova obitelj, doživljavala poslijeratne vlasti. Uostalom, i Vladimir Goss zaključuje kako je dobio puno pozitivnih reakcija na opise kakav je bio život u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, tijekom 40-ih i 50-ih godina. Mnogi među njima su njegovi vršnjaci ili mlađi nekoliko godina i sjećaju se tih vremena.
“Znali smo u kakvom režimu živimo i da se cijeli sustav temelji na izmišljenim parolama, ali znali smo se dobro snaći u postojećim okolnostima. Jednostavno si izvukao najbolje što si mogao u danim okolnostima i kada čitate moju knjigu, vidite da sam o tim vremenima pisao bez gorčine.”
Dječak s igračkama
Izvana gledano, iako nisu pripadali tadašnjem komunističkom establishmentu, Gvozdanovići su bili dio poslijeratne zagrebačke intelektualne elite. Otac Vladimir bio je ugledni radiolog na Rebru i kasnije dekan Medicinskog fakulteta, a mama Sena Sekulić-Gvozdanović, zahvaljujući respektabilnoj znanstvenoj karijeri, postala je prva dekanica Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i na Wikipediji je titulirana kao “prva dama hrvatske arhitekture”. Vladimir Gvozdanović odrastao je u Rockefellerovoj ulici, a prve razrede osnovne škole pohađao je s Radom Končarom, sinom istoimenog narodnog heroja kojega su strijeljali talijanski fašisti. Končara se sjeća kao dječaka o kojemu su brinuli prvi poslijeratni gradonačelnik Zagreba Dragutin Saili i supruga Pepica. Pukovnik Saili bio je rođeni Zagrepčanin i prije nego što je 1942. godine zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem i Vladimirom Nazorom otišao u partizane, pod ilegalnim imenom Konspirator organizirao je ilegalu u Zagrebu i Zagorju.
“Rade Končar nije imao povlašten odnos među ostalom djecom, osim što je imao više igračaka. Ne znam što je kasnije bilo s njim”, kaže Goss.
Vladimir na arhitektonskom mjerenju kapele u Buševcu kraj Siska 1964. godine
Među najpoznatijim prijateljima Gvozdanovića bio je Andrija Štampar, utemeljitelj javnog zdravstva i tadašnji predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. “Štampar je radio u žutoj zgradi u kojoj je sada Škola narodnog zdravlja i nakon završetka posla često bi svratio k nama na kavu. Volio je mojeg tatu, koji je bio perspektivan liječnik, i dok bi pričao s mojim roditeljima, obično sam sjedio u njegovu krilu. Andrija Štampar bio je veliko ime u medicini, ali i vrlo ugodna osoba. U našoj obitelji dugo se prepričavala anegdota kada je u vrijeme velike poslijeratne krize, dok je svatko tko je mogao želio pobjeći iz Jugoslavije, Štampar mom ocu potpisao dozvolu da otputuje u Ameriku i Švedsku, a poslije nekog vremena potpisao je i mami. Svi su mislili da će oni ostati vani, a kada su se vratili u Zagreb, Štampar je u nekom društvu izjavio: ‘Gvozdanovići su budale, ali su me spasili od robije’”, priča Vladimir Goss.
Opća nestašica
U prvim poslijeratnim godinama vladala je opća nestašica. Ekonomske prilike počele su se poboljšavati u šezdesetima kada neki Zagrepčani, među kojima i Gvozdanovići, postaju vlasnici automobila. Ali, problem su bile krađe - često se događalo da lopovi noću ukradu sve što su trebali, od kotača do brisača. I tome je došao kraj zahvaljujući partiji jer uskoro su se u Rockefellerovu i okolne ulice doselili Mika Špiljak, Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i još neki komunistički rukovodioci koji su imali milicijsku zaštitu, pa su lopovi prestali ordinirati u kvartu gdje je živjela obitelj Gvozdanović.
Sredinom šezdesetih Vladimir Goss je diplomirao povijest umjetnosti, oženio se s dugogodišnjom djevojkom i našao u dilemi što želi raditi u ostatku života. Odlučio je napustiti Zagreb i krenuti na doktorski studij na prestižni Cornell University u Ithaci u državi New York. Kada se u razgovoru koji smo vodili, prisjetio kako je 1969. otišao u Ameriku, kratko je rezimirao: “Da sam znao što me čeka, nikad ne bih otišao”. Europu i Ameriku opisat će kao dva različita planeta, od kojih je Europa spora i tradicionalna, a Amerika ekstremno individualistička. Vladimiru Gvozdanoviću, koji je ubrzo postao Vladimir Peter Goss, to je odgovaralo.
Vladimir na otvaranju svoje izložbe u gradskom muzeju u Hillsboroughu u SAD-u
Život u Americi
“U Ameriku sam otišao jer zna se kako su se ovdje dobivala mjesta na fakultetima. Tamo sam shvatio da nisam ni lijevi, ni desni, ni crn, ni bijel, nego sam ja. Pronašao sam srodnu dušu u Thomasu Jeffersonu, bivšem američkom predsjedniku i velikom misliocu i prosvjetitelju, koji je zagovarao društvo odgovornih pojedinaca. Što se tiče života u ove dvije zemlje, u Americi je bolje, dok je u Hrvatskoj ljepše, a to su jako različite stvari. Veliki je privilegij živjeti u Zagrebu jer je ovo fantastičan grad, kao i Hrvatska koja ne smije postati tehnološka država, nego zemlja jednog novog vala. To je nešto što se već primjećuje u Istri, Podravini i Međimurju, gdje se vidi novi pristup životu i izbjegavanje potpune urbanizacije čitavog prostora”.
Na Cornellu je bio takav tempo da je očekivao da će doživjeti živčani slom, ali “jednostavno nisam imao vremena za slom živaca”. U stanu ispod njegova živio je čuveni Vladimir Nabokov, autor “Lolite”. Goss je 1972. doktorirao i počeo profesorsku karijeru. Najprije se odselio u okolicu Detroita gdje je predavao na Sveučilištu Michigan. Nakon nekoliko godina s tadašnjom se suprugom preselio i zaposlio na University of North Carolina, a neko je vrijeme predavao i na Sveučilištu Tel Aviv u Izraelu. Bila je to respektabilna karijera koja obuhvaća 14 knjiga i 86 znanstvenih studija o predromaničkoj i romaničkoj umjetnosti srednjeg vijeka.
“Bio je to lijep posao, a imao sam slobodne ruke uvoditi nove kolegije i raditi što želim. Ali, došla je velika kriza 70-ih pa sam otišao u Sjevernu Karolinu, a to je lijepi dio Amerike, gdje svi puše marihuanu. Svjestan sam kako se u Hrvatskoj jako malo znalo o mojim radovima, ali koji je povjesničar umjetnosti ovdje poznat? Svi se sjete Zvonka Makovića kad se on s nekim posvađa, ali, što mislite, koliko ljudi u Hrvatskoj zna što on radi?” bez imalo gorčine kaže Vladimir Goss.
Za Sjedinjene Države veže ga i kći Christine koja je, nakon diplome na medicini, poručnica američkih oružanih snaga, zaposlena u Nacionalnoj gardi.
A onda se početkom devedesetih njegova domovina Hrvatska našla na rubu rata i odlučio je pomoći. Počeo je voditi promidžbu u Nacionalnoj federaciji američkih Hrvata te lobirati u State Departmentu i Kongresu.
Vladimir ispred Bjele kuće s članovima Nacionalne federacije američkih Hrvata
“Znam da će zvučati bezobrazno kada kažem da sam bio uspješan, ali tako je ispalo. Nisam političar, ali sam diplomat. U dijaspori imamo milijune Hrvata koji vole Hrvatsku i strahovito su se angažirali kada je ovdje trajao rat. Svaki dan nazivali bismo dežurni broj u Bijeloj kući i ostavili poruku o agresiji na Hrvatsku. Dvije-tri godine kasnije u State Departmentu su mi rekli kako su službenici svaki četvrtak preslušali poruke i u petak se raspravljalo o temi koja je dobila najviše poziva, recimo održao se sastanak o bombardiranju Dubrovnika. Usto, iz dana u dan smo pisali pisma u američkom tisku i uvelike pomogli da Hrvatska pobijedi Srbiju u propagandnom ratu”, prisjeća se Goss.
Među zaboravljenim intelektualcima koji su se snažno angažirali oko priznanja Hrvatske bio je i Stanimir Vuk-Pavlović, ugledni biofizičar koji se bavi onkološkim istraživanjima na poznatoj Mayo klinici. Poput Gossa, i Vuk-Pavlović ima židovske korijene, a iako su obojica Zagrepčani, sudbina je odlučila da se upoznaju u Izraelu:
Svjedok s prve crte
“Obojica smo znanstvenici i kasnije smo priznali da smo se bojali kako ćemo se dosađivati u društvu onoga drugog. Na kraju smo postali bliski”.
Devet godina pisao je za Večernji list kao dopisnik iz SAD-a, i kao svjedok s prve crte u Washingtonu, apostrofirao je tadašnjeg šefa hrvatske diplomacije Matu Granića kao osobu koja je imala izuzetno dobre veze u američkoj politici. U nekoliko navrata susreo se i s Franjom Tuđmanom, kojega opisuje kao “veliko ime hrvatske povijesti, čovjeka koji je u pravo vrijeme bio na pravome mjestu, koji je za sobom ostavio i dobro i nešto lošije naslijeđe, zbog čega ga trebamo cijeniti, ali ne i obožavati””.
Vladimirova kćer Christine Sarah Goss na vojnoj vježbi u Texasu
Među depresivnije dopisničke epizode spada i izvještavanje s mirovne konferencije u Daytonu. Novinari su bili zatvoreni u prostoriji s metalnim stolovima i stolicama te aparatom za Coca-Colu. “Dayton je sablasno mjesto, ali barem sam imao sreću što sam stanovao kod profesora Vlade Katovića koji predaje na tamošnjem sveučilištu. Kasnije sam napisao roman o daytonskim zakulisnim igrama, a mislim da sam svoj najbolji novinski članak objavio kao izvještaj s te mirovne konferencije. Nazvao sam tekst ‘Propast Versaillesa’ i opisao kako su Amerikanci u Dayton priveli trojicu balkanskih predsjednika, držali ih u sobama sa željeznim krevetima i metalnim tanjurima, i u takvim uvjetima ih natjerali da potpišu mirovni sporazum. Koji nije nešto posebno, ali je donio mir.”