Ne postoji ništa gore u životu nego biti običan, piše na tetovaži koju je Borna Ćorić stavio na nadlakticu desne ruke. Poruka kojom je 20-godišnji tenisač odlučio ukrasiti tijelo čim je postao punoljetan sugerirat će da bi njegov sportski put trebao biti neobičan, nešto što baš nismo navikli gledati, a način na koji se probio na ATP Tour, u društvo koje razdvaja profesionalce od običnih smrtnika, pokazuje da je krenuo zacrtanim putem.
Veliki tjedan i Uskrs, koje je proveo u Marakešu, Ćorić je zaključio dosad najvećim uspjehom karijere. Osvojivši jedini turnir koji se igra na afričkom kontinentu, postao je treći najmlađi hrvatski vlasnik ATP naslova, iza Gorana Ivaniševića i Marina Čilića. Sama činjenica što ga se stavlja u istu rečenicu s dvojicom naših najvećih asova Zagrepčaninu bi trebala laskati, no Ćorića takve paralele prate od najranijih teniskih dana.
Fanatizam
Otkad je počeo nizati prve juniorske uspjehe, znalci upozoravaju da “ima jedan mali”. Rezultati koje je stvarao opravdavali su zvučne najave u pravilnim vremenskim intervalima: od finala prestižnog Orange Bowla, preko juniorskog US Opena i broja jedan, prve pobjede u Davis Cupu sa 17 godina, rušenja Murrayja i Nadala (dvaput) te napokon prvijenca u Marakešu.
Pitate se, što je tu neobično? U rezultatskom smislu, svakako brzina kojom se afirmirao među velikim dečkima. ATP ga je predstavio kao člana “Nove generacije”, od koje se očekuje da će u budućnosti drmati svjetskim tenisom. U igračkom smislu, Ćorićev fanatizam, predanost radu i borbenost koji se rijetko viđaju. “Kada uhvati, grize i ne pušta, kao pit bull”, opisao ga je jednom Ivanišević.
Mladi Borna i Goran Ivanišević
U karakternom smislu, svojeglavost koja često graniči s prgavošću. U utorak smo tako u Monte Carlu svjedočili kako se tijekom meča protiv Chardyja svađa sam sa sobom, s ložom, s glavnim sucem, kako nervozno gestikulira i baca kapu, što je gledatelje natjeralo na zvižduke. No takvo ponašanje gotovo da je dio Ćorićeva imidža. Rijetki su mečevi u kojima barem jednom ne dovikne nešto prema svojoj loži, u kojoj su najčešće trener Ivica Ančić i otac Damir Ćorić, a koji put i menadžer Lawrence Frankopan. Ako mu nešto ne ide po planu, Ćorić će to publici brzo dati do znanja.
Kratak fitilj često ga odvuče u poraz, kao što je to bio slučaj u Monte Carlu, ali još češće rezultira nevjerojatnim preokretima, poput onog protiv Kohlschreibera u kojem se po tko zna koji put iščupao iz nemoguće situacije i nakon spašavanja pet meč-lopti osvojio turnir.
Vrlo društven
“Dečko sa Savice” u tenisu je od pete godine, a u njega se zaljubio uz tatu Damira, odvjetnika rodom iz Prkosa, sela blizu Zadra. Majka Željka radila je u banci, a starija sestra Bruna, s kojom je Borna vrlo povezan, studira na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. Iako je reket bio njegov prvi izbor, Ćorić voli i borilačke sportove, naročito ultimate fight, a Mike Tyson njegov je omiljeni sportaš.
Obitelj Čorić na okupu
- Da nisam tenisač, bio bih boksač - rekao je jednom prilikom, a CNN ga je u kratkom dokumentarcu snimao kako udara boksačku vreću.
Osim uz gledanje dobre tučnjave, voli se opuštati uz ribolov, i to s prijateljem i kolegom iz reprezentacije Matom Delićem. Društven je, spontan, nikada ne bježi od novinarskih mikrofona niti preskače neugodne teme. Posljednjih mjeseci, recimo, užarena je ona o Davis Cup reprezentaciji, koju vodi Ćorićev bivši trener Željko Krajan. Sjeme razdora između njih dvojice posijano je kada ga je Krajan dan prije prošlogodišnjeg finala u Zagrebu prekrižio iz sastava jer Ćorić zbog ozljede koljena nije bio spreman za meč od pet setova. Premda se očekivalo da će finale odgledati kao četvrti, neiskorišteni igrač s klupe, Ćorić je naprasno eliminiran i od tada više ne razgovara s Krajanom. “Vjerojatno me zamijenio s nekim”, odgovorio nam je kada smo ga pitali je li točno da ga je Krajan nedavno zvao i pokušao izgladiti stvar.
Oporavak
Operacija koljena koju je obavio početkom jeseni Ćoriću je bila jedna od najtežih kušnji dosad. Oporavak je potrajao mjesecima, povratak u najbolju formu bio je spor, a pobjede stizale otprilike svakog punog mjeseca. Sve dok se nije vratio u Marakeš, gdje je lani igrao finale, a sada probio jednu od najvažnijih barijera u vrhunskom tenisu. Nakon kratkog prekida, neobična priča ide dalje. Pitanje je samo što nam je glavni junak spremio sljedeće.