Romano Jurić (37) rodom iz Primoštena živi u arktičkom krugu posljednjih nešto više od dvije godine. Od toga, godinu i pol na krajnjem sjeveru, na Svalbardu, norveškom arhipelagu smještenom u Arktičkom oceanu, piše Croexpress.
Romano, po struci ugostitelj, dugi je niz godina živio u Zagrebu. Bavio se nogometom, nakon čega je radio po noćnim klubovima u Zagrebu, Primoštenu, Vodicama... Nezadovoljan životom u Hrvatskoj, odlučio se za odlazak i to u Norvešku.
- Dosad sam jako zadovoljan učinjenim i veselim se svakom novom danu u ovom ledenom raju na zemlji. Ljudi uvijek pitaju zašto sam otišao pošto sam imao jako dobar posao za hrvatske uvjete, kao i dodatne poslove kojima sam si mogao osigurati solidan život. Nije to bilo ono što bih ja želio, kvaliteta života kakvu bih želio. Potaknut iskustvima drugih ljudi koji su uspjeli u svojoj namjeri, rekao sam si ako ne probam cijeli život ću si predbacivati. Otišao sam u nepoznato... – priča Romano.
U Norveškoj nije poznavao jezik, kulturu, a klima je posebna priča za nekog tko dolazi iz Hrvatske.
- Prvi dani u Norveškoj su mi bili teški. Bez obzira što sam došao u ljeto i nisam osjetio klimatski šok. Posao sam pronašao nakon četrdesetak dana. Ne moram vam uopće opisivati kako je živjeti mjesec i pol dana u glavnom gradu Norveške bez ikakvih primanja. Zaliha novca se otopila neposredno prije pronalaska prvog posla. Ali kad čovjek jasno vidi svoj cilj i vjeruje u sebe, druga opcija osim uspjeha ne postoji.
Na početku je u isto vrijeme radio nekoliko poslova, što mu je oduzimalo mnogo energije. Shvatio je da će tako teško dalje.
- Čuo sam za 'čudesan otok' ispod Sjevernog pola, 1000 kilometara sjeverno od najsjevernije točke kopnene Europe. Uzbuđivala me sama pomisao da ću pričati s nekim tko živi tamo. Krenuo sam u potragu za poslom i kroz dva dana bio sam u kontaktu s vlasnicom hotela u Longyearbyenu, koja je tražila radnika u hotelskom restoranu i baru. Nisam dvojio ni sekunde i u roku tjedan dana bio sam u najsjevernijem naselju na svijetu - priča Jurić i dodaje kako polarne dane i noći sada podnosi odlično, no kako nije bilo tako prvih par mjeseci.
- Surovi uvjeti te učine prilagodljivijim, čak mislim da čovjeka i mijenjaju. Da li negativno ili pozitivno, znat će moji bližnji, ali ja mogu reći da sam zasad presretan - govori Jurić koji nakon dvije godine života na sjeveru, kaže kako solidno komunicira s gostima i u svakodnevnom životu.
Trenutno živi u unajmljenom stanu, a stanarina iznosi dvije prosječne hrvatske plaće. No, s obzirom na norveški standard, to ne predstavlja toliko veliki problem. Svaki mjesec nešto se i uštedi za putovanja.
- Dok je polarna noć, rjeđe se šeće okolo pošto zna biti dosta surovo. Noć, vjetar, hladnoća, polarni medvjedi koji zalutaju u grad. Ništa strašno - ironično opisuje mjesto u kojem živi pa dodaje: - Inače, Svalbard je ogromno prostranstvo čudesnih ljepota koji je jednostavno grijeh ne istražiti. Puno toga se tu može, samo uz malo mašte i dobre volje, dani mogu biti ispunjeni u potpunosti.
Romanu najviše nedostaje hrvatska hrana. Norveška nije ni blizu. Sve, kaže, lijepo izgleda, no okus je, što se njega tiče, nikakav. Na Svalbardu planira ostati još najmanje pet godina.
- Teško je, borimo se. Ali na kraju sve dođe na svoje. Vidjet ćemo što kasnije. Vjerojatno ponovo povratak u Oslo, grad koji mi se zaista svidio – zaključuje Jurić za Croexpress.