“Aj zaključaj ta vrata prije spavanja, molim te”, zamolila me supruga već prve noći.
“Hoću”, izgovaram zapravo lijen da joj se uopće suprotstavim, zavaljen pred “Kuma”, ustvari misleći da je to besmislica, no iz opijenosti godišnjeg ne želim ulaziti u bilo kakve rasprave koje bi remetile novonastali i dobrodošli zen.
Ona i dvogodišnja kći ulaze u sobu na počinak dok ja na reklamama izlazim na terasu i palim posljednju cigaretu prije nastavka “Kuma” i omamljenog drijemeža.
Na Viru smo, u kvartu Prezide, negdje oko 23 sata. Kolovoz se preklapa s rujnom, a golema apartmanska košnica nakon Gospe lagano je klonula u san. Nalazimo se na prvom katu apartmanske kuće, pokraj nas je još jedan, ali prazan bungalov. Dok ispuhujem oblak otrova, u memljivoj, toploj noći razmišljam zapravo kako doslovce nikad u svojim ljetovanjima ne da nisam zaključavao apartman, nego sam ih danima znao ostavljati potpuno otvorenima, na izvol’te. Siguran, miran i opušten, jezdeći Jadranom, u tih 20-ak godina baš nikad mi se ništa nije dogodilo. Kuće razdvaja tek dvadesetak centimetara, a ograde krase betonski lavovi, labudovi, orlovi pa čak i psi. Sa susjedima doslovce blaguješ, piješ kavu, pa skoro i znate već što.
Zaključao sam vrata, pogledao još dvadeset minuta filma i zaspao. Sanjajući - Mljet.
Došli bez psa
Svake večeri taj se scenarij nanovo vrtio; povratak iz šetnje, igra s malom, gutljaj vina sa suprugom, neki film i odmor. Protječe treći dan odmora na otoku kojem sam se, shvatili ste, silno opirao, ali smo iz njega odlučili izvući ono najbolje.
Senf, obiteljski pas, inače, ostao je u Zagrebu, kod prijatelja, kako ne bismo morali tražiti pseću plažu, a ujedno susjede u određenim trenucima prepuštali lavežu. Nakon lanjske štorije u Makarskoj to se činio kao idealan scenarij. No nedostajao nam je, jako...
Uglavnom, uz red spavanja, red kupanja, red izležavanja i red igranja, baš klasično i dosadno protjecao je obiteljski odmor. Sve do, ispostavilo se, posljednje noći... Kći je zakurila preko 38, što je izazvalo lagani alarm; zaspala je rano, ali se stalno budila, oblivena znojem. Uz pomoć lijeka nakon kojih pet-šest buđenja, pomalo ustrašeni i umorni, odlučili smo poći spavati. A ja sam u svemu tome, eto, zaboravio zaključati vrata. I te noći, kao nikad dosad, dogodilo se nešto što je potpuno promijenilo moje, a zapravo naše poimanje straha i jeze.
Probudio sam se prije osam, zajedno s malom, i dok se mama još izležavala, krenuli smo na terasu. Sve se činilo tako normalnim. No onda sam se nagnuo na ogradu i - pretrnuo. Ispod mene, u prilazu našem apartmanu, stajao je rastvoren novčanik s razbacanim karticama, a pored njega, uz kuću, bila je torba od laptopa.
- Ljubavi, opljačkani smo!!! - zaderao sam se iz sve snage, ne vjerujući da se sve ovo zaista događa.
Supruga ustaje i, onako kako mi samo ona zna reći, nonšalantno spušta...
- Ma vjerojatno si kao obično zaboravio novčanik vani pa ga je vjetar srušio.
- Da, a laptopu je bilo dosadno pa je krenuo u šetnju - uzvratio sam sarkastično.
Ona se u tom času smrzla.
- Bože, pa ja sam sanjala da je netko u apartmanu, da stoji na našim vratima i da nas gleda.
Pogledali smo se i shvatili: to nije bio san. To je bila prokleta, najjezivija java. Da, netko je usred noći ušetao u naš apartman, netko je hodao i stajao pored nas, netko nepoznat s nama je te noći mogao napraviti što je želio. A opet, što da se supruga do kraja razbudila, zavrištala, što bi on učinio? Što bih, konačno, učinio i ja, shvativši da je moju obitelj učinio tako prokleto ranjivom!? Je li, konačno, bio naoružan, možda je sa sobom imao nož, palicu, nešto...
- Bolje da smo spavali - zaključili smo uglas i shvativši to krenuli zbrajati štetu.
Rastureni pretinci
U novčaniku je bilo tristotinjak kuna keša i to je, jasno, odmah uzeo. Kreditnu karticu, hvala bogu, nemam, stoga su sve i ostale na broju. Otvaram torbu od laptopa, a laptop je unutra. Vraćam se u apartman, na stolu je sve stajalo, na svojem su mjestu i oba mobitela i dvoje naočale. Nedostaju jedino falše rejbanke koje sam kupio za 100 kuna. Vjerna su kopija pa se očito frajer fino zajebao jer suprugine su fine, polarizirane, ali nisu neka znamenita marka. No nema ni ključa od auta! Stuštio sam se niz stube i približavajući se parkingu uočavam da vrata nisu do kraja zatvorena. Otvaram ih a svi pretinci rastureni, papiri razbacani uokolo, no ključ je na sjedalu. Ni u automobilu nije bilo vrijednosti, tek koji tiket za parking koji mi je velikodušno ostavio...
Ne zovem policiju jer znam da će očevid trajati satima, a na kraju koga da uopće traže: Johna Doea s tristo kuna i lažnim rejbankama?! Pa to je svaki drugi frajer na Viru... Shvaćamo da je šteta minimalna, lova za apartman ionako je bila kod naše blagajnice mame, zbuksana među kćerinim lijekovima, a sve ostalo frajer je ostavio: laptop, mobitele, pa čak i dokumente i ključ koji je mogao zavitlati negdje u more i priuštiti finu zajebanciju s ustanovama i čekanjem rezervnog ključa iz Zagreba.
U tom času postaješ zapravo bizarno zadovoljan “dobrim lopovom”, mojim novim prijateljem s inicijalima N. N., koji ti, eto, nije priuštio općenje s hrvatskom administracijom. No, zapravo, “dobri lopove”, iza sebe si ostavio strašan osjećaj jeze. Osjećaj koji razumiju samo oni koji su to i prošli: ti si, dok smo spavali, bio u našoj kući, stajao nad našim glavama i igrao se našom sudbinom. Materijalna strana pritom je posve nebitna, ništavna, što se mene tiče, mogao si uzeti i više, važan je onaj osjećaj koji si ostavio, a koji još ni danas nisam isprao sa sebe. Osjećaj da si nas, ti dobri Nepoznati Netko, očito pratio i vjerojatno svake noći isprobavao vrata, čekajući moju senilnost. Pored tebe sam se, frende, osjećao tako malen, bespomoćan i užasno ranjiv. Nad našim si djetetom stajao i gledao nas kako spavamo. Kako je bilo, što si u tome času pomislio? Jesi li zviždao u ritmu mojeg hrkanja? Dragi N. N., realno, mogao si s nama napraviti što si god želio. Užas...
- Opljačkali su vas? O Bože, užasno mi je žao, ali znate, to se već jednom dogodilo, prije jedno dvije godine. Trebate se zaključavati - javio se vlasnik apartmana.
- Hvala na suosjećanju, ali sad više i ne trebamo jer se iz ovih stopa vraćamo kući.
Odmah otišli
U tom oskvrnjenom apartmanu više, naravno, nismo mogli ostati ni minute. Taj osjećaj strave koji se nadvio nad nama bio je okidač. Koji je u tih sljedećih pola sata, koliko smo još ostali tamo, ispaljivao rafale.
- Vidite onog čovjeka na biciklu? Njega su opljačkali već tri puta. A ona kuća malo dolje - priča susjed pokazujući na mjesto udaljeno ni 20 metara. - E, tamo su četiri lika usred bijela dana vani sjedili na terasi, pili gemišt i kartali, dok im je netko ušao u kuću kroz kuhinjski prozor i odnio par tisuća nečega. Bio je udaljen od njih valjda tri metra, a oni ga nisu skužili... Da, to je Vir na koji nas nisu upozoravali.
U tonama betona razbacanog bez nekog reda i vizije kriju se drski i beskrupulozni lopovi koji upadaju u kuće čak i kada je netko u njima, baš poput tebe, dragi moj drzniče. Ne vjerujem da si neki narkić koji je upao da uzme stvari koje će mijenjati za jedan šut jer tada bi popalio i mobitele i laptop. Ovo je djelo nekoga tko zna što radi. I kojem ovo nije prvi put. I koji će još dugo maltretirati domaćine i njihove goste. U morbidnom svijetu ludila, znam, ovo ti je veliki kompliment... Umjesto razglednice, poslao si nam uspomenu koju nikad nećemo zaboraviti, do kraja života...
Vir je, inače, s kopnom spojen mostom, kojeg kad prođete odmah se gubite negdje u ninskim, zadarskim i privlačkim bespućima. Sa snopom potpuno beznačajne love, sa sunčanim naočalama od 100 kuna, iza kojih ostaje neizbrisivi trag jeze.
Mediteran kakav je nekad bio? Ne znam baš, ja se sjećam onoga nezaključanoga, potpuno otvorenog, slobodnog i bezbrižnog. Jadrana kakav je bio, a sada se samo spominjao...
p.s. Više nikad nigdje ne idemo bez Senfa, a dragi moj N. N., žao mi je samo što njega nisi upoznao. Jer umjesto jeze, suvenir s Vira bile bi tvoje mošnje, obješene nonšalantno oko retrovizora...