Uz pomoć UNHCR-a ugledna britanska novinarka Helen Womack napravila je tri priče o integraciji migranata s dramatičnim životnim pričama u hrvatsko društvo. Jutarnji u prvom nastavku prenosi priču britanske autorice o Shahli Saber Awla Palani
Na 14. katu svog stambenog bloka u Novom Zagrebu Shahla baca rižu golubovima koji dolaze na prozorsku dasku. Voli slobodne ptice jer je provela više godina svog života u kavezu društva kao žena pod pritiskom konzervativnih običaja kurdskog Iraka.
Kao zatvor
“Bilo je to kao u zatvoru; nikad nisam doživjela sreću u Iraku”, kaže. “Nikada se neću vratiti, jer tamo tvoj život ne pripada tebi.”
Mješavina nasilja i seksizma natjerala je Shahlu Saber Awla Palani (39) da napusti svoj rodni grad Irbil u siječnju 2016. godine i pridruži se egzodusu izbjeglica balkanskom rutom, koji je u njezinu slučaju imao sretan završetak jer joj je odobren azil u Hrvatskoj. Vlada joj je dala stan bez obveze plaćanja najamnine na dvije godine, a dok ne nađe posao, dobiva socijalnu pomoć.
“Otkad sam bila malo dijete”, započinje, “sve što sam poznavala bio je rat i sukobi. To je imalo velik utjecaj na moje mentalno zdravlje jer sam vidjela toliko nasilja i očaja. Odlučila sam ostaviti sve za sobom – obitelj i prijatelje, posao učiteljice u osnovnoj školi, uspomene iz djetinjstva i snove. Željela sam započeti novi život na sigurnom mjestu, kao ljudsko biće.” Shahla nosi tradicionalnu kurdsku odjeću dok nam pruža dobrodošlicu u svoj jednosobni stan koji je uredila da bude sav u bijelom. Prijatelji Hrvati poklonili su joj lončanice orhideja za rođendan, a ona ih naziva svojim vrtom. Brzo se presvlači u udobniju odjeću – iako i ta ima duge lepršave rukave – te nam poslužuje čaj od cimeta, kolače, voće i datulje na pokrivaču raširenom na podu.
“Istina je da sam sada malo usamljena, ali sam sretna. Kod kuće u Iraku morala sam pitati oca, braću ili svog ujaka za dopuštenje da radim bilo što, i to me izluđivalo. Muškarci bi rekli: ‘Imaš kuću, imaš auto, imaš zlatninu, što još hoćeš?’ Ali ja sam željela slobodu. Ovdje vidim žene kako idu na kavu i uživaju. U Iraku, ako bih otišla na tržnicu, morala sam biti kod kuće prije mraka.”
Iako je Shahla 13 godina poučavala djecu u školi u Irbilu kurdski, arapski, engleski i matematiku, njezina obitelj nije joj dopuštala da živi samostalno ili da odlučuje za sebe.
Nakon smrti oba roditelja njezina braća preuzela su na sebe obvezu da joj pronađu muža.
“Žene ne mogu birati za koga će se udati. Odluku o tome tko je dobar za tebe i za koga ćeš se udati donosi tvoja obitelj. Muškarac bi došao u kuću i žena u pola sata pred svima mora donijeti odluku želi li se udati za njega”, kaže.
“Mnogo sam puta rekla svojoj obitelji: ‘Napustit ću vas i nećete me više vidjeti.’ Nakon što sam otišla, braća su mi slala poruke u kojima piše: ‘Ubit ćemo te.’ Odgovorila sam im, u redu, dođite u Hrvatsku i ubijte me. Ovo nije Irak. Ovdje postoje pravila.” Napustivši obitelj i prijatelje, Shahla je otišla iz Iraka početkom 2016. Pri prelasku iz Turske u Grčku iz mora ju je morala spašavati turska obalna straža, te je provela četiri dana u grčkom pritvoru. “Preklinjala sam stražare da me puste van da udahnem malo svježeg zraka”, kaže. “Prvi put vidjela sam snijeg; izašla sam iz pritvora i pojela malo snijega.”
Kraj puta
Njezino putovanje završilo je kad ju je Slovenija vratila u Hrvatsku, a ona je predala zahtjev za azil. Dok je čekala odluku u Prihvatnom centru Porin, počela je učiti hrvatski i poučavala je druge izbjeglice kurdske plesove. “Crveni križ mi je pomogao i počela sam se osjećati kao kod kuće u Hrvatskoj”, kaže. “Da, ovo je moja zemlja sada.”
Uz svoje još uvijek ograničeno znanje hrvatskog, Shahla shvaća da će trebati neko vrijeme da ostvari svoj san i ponovno počne poučavati, te da će umjesto toga možda morati raditi u ugostiteljstvu. U tu svrhu upisala je tečaj kuhanja na Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu.
“Jedite, jedite”, kaže i nudi još kolača, no mi smo siti. Osoblju Crvenog križa pripremila je kolače za ponijeti u ured. Zatim se presvukla u drugu kurdsku nošnju za fotografiranje vani. Teatralna i kreativna, Shahla voli modu. Na svoje putovanje ponijela je samo ruksak, no prijatelji su joj poslali kurdsku odjeću od doma. Sada si može dopustiti da nositi traperice i kratke suknje ako tako želi.