Kada vam Splićani žele sažeti bogatu povijest jedriličarskog kluba Mornar u jednu rečenicu, istaknut će da je riječ o radničkom klubu koji ima fantastičnu školu jedrenja. U toj su školi ponikli jedriličari i osvajači medalja Mate Arapov, Tonko Kuzmanić, Karlo Krpeljević, Luka Radelić, Joško Lalić te dva najvažnija lika za ovu priču, trener Jozo Jakelić i osvajač prve povijesne medalje za hrvatsko jedrenje u Riju, srebrni Tonči Stipanović.
U uvali Baluni je živo, Mornar je organizator europskog juniorskog prvenstva za Lasere, a već idući tjedan je na rasporedu Istočna hemisfera, regata u klasi Zvijezda. Dok sjedimo na terasi kafića, razgovor svako malo prekidaju čestitari, klinci koji su došli na prvenstvo dolaze i tapšaju jedriličara koji se na najvećem svjetskom natjecanju upisao u knjige hrvatskog jedrenja.
Spaljeno lice
- Počeo sam ga trenirati 1. travnja 1996., tako da je naš cijeli odnos pomalo zaje... - prebire po sjećanju trener Jozo Jakelić. Lice spaljeno od sunca i vjetra, pravo pomoračko koje su oblikovali i bura i jugo i maestral.
- Taj prvi dan čim sam ga preuzeo bila je frka - počinje priču Jakelić, a događaj je opisao Stipanović:
- Nakon škole sam se pojavio u klubu, spremljen tip-top za regatu, to mi je trebalo biti prvo natjecanje sa starijim dečkima, gorio sam od želje da s njima idem, ali tadašnji trener Vanjaka je odlučio da ipak ne idem. U suzama sam otrčao doma mami i tati.
Nakon toga krenuo je Jozo i Tonči Team. Jakelić je pravi kovač teških metala, trener koji fanatično živi jedrenje i to očekuje od svojih jedriličara. Tvrdoglav je i dosljedan. Spomenimo samo neke od više od 30 medalja. Na Svjetskom prvenstvu klase Optimist 1999. zlatni olimpijac iz Rija Šime Fantela osvojio je srebro, Tonči Stipanović broncu, a Hrvatska je ukupno imala pet medalja. Kasnije je među ostalima radio s Matom Arapovom, Joško Lalićem, Tomom Višićem... Cipru je kao trener Pavlosa Kontidesa donio prvu olimpijsku medalju u povijesti, Tonči Stipanović je probio led za Hrvatsku, a zasluge imao i kod treniranja Slovenca Vasilija Žbogara koji je u Riju osvojio svoju treću olimpijsku medalju.
Sa Stipanovićem je nedavno proslavio 20 godina jedriličarskog braka. Da, Tončijev tata Ernest usadio je sinu ljubav prema moru i plovidbi, ali dalje je mijesio Jakelić. Znao je biti i mama i tata i trener i savjetnik i kuhar.
- U početku je bio buco, sav okrugli, pa smo malo preskakali sendviče nakon treninga da se ne udeblja. Tonči je uvijek bio poseban. Specifičan karakter. Mogao sam mu sto tisuća puta nešto objašnjavati, ali dok on to u svojoj glavi nije posložio kako spada, nije bilo napretka - pojašnjava Jakelić.
Tih godina Tonči se još tražio, nije znao hoće li ostati posvećen jedrenju ili će krenuti nešto drugo.
- Jedan mi je dan u klub došao s mandolinom. Poslao sam kući i njega i mandolinu. Pa ne glumiš u filmu ‘Mandolina kapetana Corellija’. Bio sam nemilosrdan kad sam počeo raditi, sada kad gledam na to mislim da sam bio pravi mali Hitler. Tražio sam apsolutni red jer je jedrenje sport kao i svaki drugi. Ako hoćeš biti vrhunski, onda moraš biti potpuno posvećen - smatra Jakelić i dodaje:
- Sjećam se da je na Gardi pobijedio na regati, a kad je ušao u cilj, urlao sam sav ljutit jer nije napravio nešto što smo se dogovorili.
Tonči je čak htio i promijeniti klasu:
- Vraćali smo se s jednog putovanja i Jozi sam nagovijestio da bih htio ići jedriti u klasu 470. Poludio je kad je je čuo da želim biti flokist, a ne kormilar. A meni je samo bila muka od visenja Laseru. U 470 to se radilo uz pomoć visilica, čega u Laseru nema. Jedanput sam ispod sve robe stavio na sebe visilice, ali Jozo me skužio. Nisam se baš dobro proveo... - prisjeća se Stipanović.
U hangaru
Kao i kod ostalih tinejdžera naporno je bilo u pubertetu.
- Volio je izlaziti. Moji špijuni bi mi javili gdje je bio u gradu, a neki sam put i sam znao. Mate Arapov i ja znali smo sate i sate razgovarati s njim u hangaru Mornara. Nikako ga uvjeriti u ciljeve - ispričao je Jakelić.
Na koncu je sve sjelo na svoje mjesto. Tonči je prvo odličje osvojio 2010. kada je postao europski prvak, godinu kasnije je to ponovio, a 2012. je bio svjetski viceprvak, a tada se dogodio London. U jedrenju za odličja ostao je bez medalje doslovce u finišu. Šveđanin Rasmus Mygren osvojio je broncu, a Tončiju je ostala drvena medalja i šok.
- Trebalo mi je mjesec dana da dođem sebi. Pomogla je djevojka Sandra - kaže Tonči.
- Pročitao sam puno literature o sportskoj psihologiji, tražio sam pomoć i u self-help knjigama, ali nekako sam znao da ne smijem otvarati tu temu - rekao je Jakelić.
Projekt Rio počeo je odmah nakon tragedije u Engleskoj.
- Znao sam da ćemo biti fizički spremni, znanja imamo dovoljno, a Tonči je nakon tog Londona postao nekako mirniji, kao da nam je trebala ta škola.
Olimpijske igre sjajno su počele. Prvi dan regate član Mornara završio je kao prvi, drug dan je bio drugi, a potom je do jedrenja za odličja držao čvrsto jedinicu u svojim rukama.
- Imali smo deal s austrijskom reprezentacijom. Kako nismo konkurencija u Laseru, dobivali smo od njihove tvrtke Trim koja se bavi meteorološkim procjenama detaljne izvještaje. Bio sam miran jer smo imali iste podatke kao i Australci, Britanci i ostale velesile. Znao sam svaki dan što nas čeka na moru - podvukao je Jakelić.
Sudački gumenjak
Potom je stigao dan odluke, ali jedrenje za medalje zbog nedostatka vjetra prebačeno je za drugi dan.
- Da se taj dan jedrilo, ne bismo izgubili. Sada mi na pamet pada mali milijun sitnica koje su mogle odlučiti. Tonči i ja smo tog prvog dana detaljno prošli sve, ali nakon odgode drugi dan smo to nabrzinu ponovili. I tu je moja krivnja jer nisam inzistirao na istoj proceduri - kaže Jakelić.
Taj drugi dan Burton i Stipanović plesali su jedan oko drugog kao dva boksača u ringu, u jednom je trenutku sudački gumenjak napravio val koji je brod hrvatskog kormilara gurnuo na Australca. Nakon kaznenog okreta Stipanović je mogao samo gledati kako Burton odmiče. Na tako kratkoj udaljenosti jako ga je bilo teško uloviti.
- Kada sam ušao u cilj, pomislio sam je li moguće da opet nisam odradio medal race kako treba. No, prošlo me za par minuta. Uoči puta u Rio bio bih sretan s bilo kakvim odličjem - rekao je Tonči.
Pomorci i mornari praznovjerna su bića, pa je i Jozo imao jednu amajliju.
- Prije svakog putovanja kći mi u torbu gurne jednog plišanca za sreću koji nosi neko neobično ime. Uoči kupa Brazila održanog krajem 2015. dobio sam crnog psića kojeg je nazvala Kalalitor. Tonči je tu regatu pobijedio i tog sam plišanca želio imati i u Riju. Tražili smo ga tjednima i nekoliko dana prije puta ipak se našao u mojoj torbi. I donio nam sreću - smije se Jakelić.
Jedrenje je kompliciran sport, ali tijekom događaju u Riju u kafićima su se nastupi naših predstavnika pozorno pratili. Navijalo se kao da je riječ o nogometu.
- S ove dvije medalje dobili smo šansu da se populariziramo. Jedrenje je sjajno za fizički razvoj i intelektualne sposobnosti. Svaki klinac koji neko vrijeme provede u brodu mora znati fiziku, matematiku meteorologiju, a dobiva i praktična znanja. Naučit će šiti, variti, plastificirati....Tehnički i fizički odgoj. Jedrenje je borba s prirodom i njezinim zakonima. Nema većeg gušta nego kad po zimi uđemo u svlačionicu i jedan drugom prepričavamo: ‘Si vidio što smo danas preživjeli - tvrdi Jakelić.
Nakon Rija u prvi su plan došli sportaši iz pojedinačnih sportova. Utvrdilo se da u Hrvatskoj nema sustava, nego samo fanatici koji su od atletičara, veslača, jedriličara, boksača i streljača stvorili osvajače medalja. Jedrenje je tu u najpodređenijem položaju jer je najskuplje.
Plan b
- U idealnim uvjetima 300 tisuća eura godišnje bi za nas bio jack-pot, ali snalazimo se s puno manje i konkurentni smo pomorskim velesilama. Ponavljam, nadam se da će ove dvije medalje otvoriti neka vrata sponzora. Pomorska smo zemlja i šteta da to ne iskoristimo - smatra Jakelić.
Uz nedostatak sustava povuklo se i pitanje kako žive sportaši koji su Hrvatskoj donijeli većinu medalja. Razni “obećanovići” aktivni su samo do trenutka kada to obećanje treba sprovesti u djelo.
- Rekli su mi uoči Rija - samo se vrati s medaljom pa ćemo razgovarati o stanu i ostalim stvarima - izjavio je Stipanović.
Za stan ima i plan B.
- Krajem godine istječe mi podstanarski najam, a za kupnju stana zadužit ću se u obitelji. Dat će mi povoljne uvjete - najavljuje Tonči.
- Meni je i bolje da ništa ne obećavaju, tek onda bih poludio. Ovako, sretni smo jer su naši projekti uspješni, ovim sportom se bavimo iz ljubavi - završio je Jakelić.