Mediji su ovaj tjedan bili puni gimnastičara Tina Srbića, koji je postao prvak svijeta u svojoj disciplini. Slavilo se njegov naporan rad i talent, a mladi gimnastičar u svim je intervjuima koje je tih dana dao, isticao kako je na istom natjecanju, u ženskoj kategoriji, nastupila i njegova djevojka Ana Đerek, koja je na ženskom tlu bila 23. Na njezin je rezultat bio vrlo ponosan, a ona je bila prva koja mu je čestitala.
- Za svoje natjecanje nisam osjećala presing i bila sam zaista opuštena. Tinova pobjeda bila je iznenađenje koje bi popravilo sve, čak i da sam ostvarila puno gori rezultat - kaže Ana.
Ova 19-godišnja gimnastičarka iz Splita, u trenutku kad je vidjela njegovu pobjedu, osjetila se kao da je i sama najbolja na svijetu. Tako se oboje osjećaju od prvih dana njihove četiri godine duge veze: on je izrazito ponosan na svaki njen uspjeh, baš kao i ona na njegov. S obzirom na to oboje vole isti sport, često se razumiju bez puno riječi. Osim toga, upoznali su se upravo na jednom natjecanju: na Europskim igrama mladih u Utrechtu.
Kad se vole Zagreb i Split
- Viđala sam ga i prije na natjecanjima, ali nikad nismo razgovarali. Taj put sam ja bila sama, bez ljudi iz svog kluba, i počeli smo razgovarati. Od tada nismo ni prestali. On je u Zagrebu, ja u Splitu, a viđamo se koliko možemo. Nekad je to svaki drugi vikend, drugi put jednom mjesečno. Često se viđamo i na natjecanjima, a uvijek dajemo sve od sebe da provodimo što više vremena zajedno - kaže Ana i dodaje kako misli da se, zbog pretrpanosti rasporeda, ne bi mnogo više viđali ni da žive u istom gradu.
Ana Đerek i Tin Srbić
Ona je bila seniorska prvakinja Hrvatske u višeboju 2015. godine, a sudjelovala je na nizu svjetskih turnira i prvenstava. Spomenimo samo da je bila na europskom prvenstvu 2014. u Sofiji, potom na Europskim igrama godinu dana kasnije u Bakuu, gdje je izborila završnicu preskoka, nakon što je bila šesta u izlučnom dijelu. A sve je to kruna dugogodišnjih napora. U ovom slučaju radi se o 14 godina neprestanog vježbanja u maloj dvorani u Splitu, gradu koji baš ne razumije gimnastiku. Da budemo iskreni, nije baš da se u našoj zemlji mnogo pozornosti pridaje ovoj disciplini, no to je neka sasvim druga priča. Anina je počela u trenutku kad je kao petogodišnjakinja prvi put krenula na gimnastiku. Nitko nije očekivao da će se u njoj dugo zadržati. Njeni roditelji tada su smatrali kako je to dobar sport za godinu-dvije i kako bi bilo dobro da se time bavi dok ne pronađe nešto što joj savršeno odgovara. Njezin otac Mirko bio je prvak Jugoslavije i treći u Europi u kickboxingu, a majka Vanda Jakus državna prvakinja u plivanju. Nisu očekivali da će Ana ići očevim stopama, ali majka je gajila nadu da bi njena djevojčica mogla početi plivati. No, to se nije dogodilo. Ispostavilo se da je gimnastika savršena za nju pa je ostala vjerna upravo tom sportu.
Ana Đerek
Ova simpatična Splićanka kaže kako sebe za sada vidi u rodnom gradu te da ne razmišlja o preseljenju u Zagreb. Kao djetetu s mora, ideja da ljeti bude u gradu koji je daleko od njega, nepodnošljiva joj je, no ostavlja otvorenu mogućnost da bi se jednog dana mogla preseliti. Ipak je u Zagrebu situacija s gimnastikom bolja, kaže pomalo gorko. Klub ima više novca i odmah je sve bolje: radi se u boljim uvjetima, s boljim trenerima, ostvaruju se bolji rezultati... Nije ni u Zagrebu sve blistavo, dodaje, jer je gimnastika svugdje jednako na margini, no situacija je ipak bolja nego na jugu. O tome koliko su gimnastičari iz Splita svima važni govori primjer iz svibnja prošle godine kojeg se svi sjećamo: Ana je putovala u Rio, na kvalifikacije za Olimpijske igre. Put od Zagreba do Rija platio je Hrvatski gimnastički savez, no zaboravili su joj platiti put od Splita do Zagreba. Na kraju je sve sredio Anin klub Marjan. Iako im situacije nije laka, već se muče s nedostatkom sredstava, prikupili su novac, pa je Ana otišla u Brazil i izborila sudjelovanje na Igrama. Ona sama o tome ne želi razgovarati, i kaže kako je to za nju gotova priča na koju se nema smisla vraćati.
Ana Đerek
Dijagonalni lomovi
Za to se natjecanje posebno spremala, no kaže da inače u dvorani ne provodi toliko puno vremena. Prosječno vježba po tri sata. To joj u osnovnoj školi nije bio problem: bila je odlikašica koja je svaki dan bez problema vježbala, družila se s prijateljima i, dodaje, svakoga dana spavala osam sati, što joj je bilo iznimno važno. Naviku je zadržala i kasnije, premda je jezična gimnazija, koju je završila ove godine, bila puno veći izazov. Trebalo je uskladiti puno više obveza, no kaže kako je u tome oduvijek bila vrlo vješta. Profesori su joj izlazili u susret, tako da su je ispitivali prema dogovoru. Sjeća se da joj je najteže bilo u vrijeme kvalifikacija u Riju, kad je dva tjedna nije bilo u školi. Vratila se i ustanovila da su njeni kolege prošli toliko gradiva da je imala osjećaj kako to neće moći nadoknaditi. No, uspjela je.
Sve je stvar motivacije, kaže ova gimnastičarka, a ona nije bila spremna na kompromise: u školi je i dalje htjela zadržati petice, željela se družiti sa svojim prijateljima, provoditi vrijeme s dečkom, vježbati, ali i spavati dovoljno. To joj je pošlo za rukom i kaže kako nema osjećaj da je išta propustila zbog svog vremena koje je provela u dvorani.
Ana Đerek
- Svi moji prijatelji znaju što radim, razumiju me i podržavaju. Da nije tako, ne bi mi bili prijatelji. Iako sam uglavnom stizala na sve - višesatne kave, kupanje ljeti i proslave rođendana, dakle, sve važne stvari u jednom prijateljstvu, ponekad bih morala otkazati neko druženje jer sam sutradan imala rani trening ili nešto teži dan. Nitko nikad nije stvarao problem od toga, jer su znali da ne otkazujem jer mi se nešto ne da, nego zbog važnih razloga - kaže Ana.
Premda je vrlo mlada, iza nje su dvije operacije. Prije nekoliko godina na preskoku je slomila lakat. Operirala ga je, i s tim više nema problema. Isto je bilo i prije dvije godine, kada je ozlijedila koljeno. Sve je to sada stvar prošlosti, no bolovi nisu prošli. Sad je, doduše, ne bole lakat i koljeno, no i dalje, nakon svakog treninga, unatoč godinama vježbanja, boli je svaki djelić tijela. To je nešto na što je navikla i što smatra normalnim.
- Znaju me ljudi nekad pitati požalim li ikad zbog toga što sam odabrala gimnastiku. Kažem da zapravo ne - iako ima treninga kada sam ljuta, živčanim, ništa nije dobro, pitam se što mi ovo sve treba, mislim da neću više... Sve je to normalno, jer sam čovjek, a ne robot. Onda odem doma, naspavam se i sutra dođem ne trening. Još dok pješačim doma od dvorane i u sebi i jadna i bijesna i umorna, znam da ću sutra doći vježbati. Ne mogu bez toga. Znam da ću se uvijek vraćati, dok god budem mogla vježbati - kaže Ana.
A to neće moći još dugo, svjesna je. Većina gimnastičarki već u 25. godini života završava karijeru. Iznimke, kao i u svakom sportu, postoje, no one su rijetke. Ima vrhunskih gimnastičarki koje imaju 30 godina, a tu je i Oksana Chusovitina, koja ima 42 godine i još uvijek je vrlo dobra. Dužina karijere je individualna, no Ana iskreno kaže kako će dužina njene karijere biti prosječna.
Ana Đerek
Bogu hvala, nisam sitna i mršava
- Ja nisam sitna i mršava, pa znam da moje tijelo neće moći dugo vježbati gimnastiku. Nisam već sad odlučila kada ću prestati i, naravno, ništa neću forsirati. Dok ide, ide, a nakon toga ću se baviti svojom drugom ljubavi - podučavanjem djece - dodaje Ana, koja je ove godine upisala Učiteljski fakultet u Splitu. Zbog natjecanja u Kanadi tek je ovaj tjedan krenula na prvo predavanje. Nada se da će akademske obveze moći prilagoditi svom životnom tempu, jer joj je san biti učiteljica. Rad s djecom uvijek joj je bio velika ljubav, zbog čega je odlučila odmah nakon završene srednje škole upisati fakultet. Nikakve pauze ne dolaze u obzir, jer se sve može stići.
Hoće li jednog dana biti učiteljica u Zagrebu ili Splitu, to još ne zna. Ne razbija sad glavu oko toga. Ona i Tin imaju dovoljno vremena da odluče gdje će živjeti, u kojem će im smjeru karijere ići, i čime će se točno baviti kasnije. Za sada je tu njihova voljena gimnastika i ljubav, kojoj 400 kilometara udaljenosti nimalo ne smeta. Pa, kaže Ana s kojom se slažemo, zašto i bi?