Rostuhar je visok, naočit momak koji već 14 godina putuje svijetom. Ne kao turist, nego kao pisac, fotograf, radoznali istraživač i snimatelj zabitih kutaka planeta. Bio je u stotinjak država i krajeva Zemljine kugle, upoznao ljude koji žive kao što smo mi živjeli prije nekoliko stotina, pa i tisuća godina. Plemena, drevni način života, običaji, odnosi... život tih ljudi je zapanjujući. Žive li zadovoljniji od nas? Sudan, Mauritanija, Peru, Zelenortski otoci, Sirija, Zapadna Papua, Vijetnam, Gvatemala, Nepal, Tibet, Izrael, Senegal i još devedeset ih je prošao. Nekidan se vratio iz Sibira. Za dva dana ide novim smjerom... Putuje bicikom, motociklom, autom, vlakom, pješice... neko putovanje traje mjesecima, neko tjednima. Postao je bogat, iskustvom. Napravio je sjajnu knjigu fotografija “Hrvatska iz zraka” u produkciji National Geographica. I napisao još pet knjiga. Po statusu je - slobodni umjetnik. Ima bradu i brkove, kose nema. Ima kapuljaču. Održao je, nedavno, predavanja u 60 srednjih škola u Hrvatskoj. O putovanjima i ljudima.
- Štedio sam 12 godina i, napokon, kupio stan. Sada imam svoju bazu.
Vrlo uredan stan...
- Naravno, kad me uglavnom nema doma. Ha-ha...
Gdje je Maja?
- Ne znam gdje je. Nisam s Majom već dvije godine. Sada sam sretno zaljubljen u Anđelu.
Što ste radili u Sibiru?
- Početak je to mojeg sljedećeg projekta. Bili smo samo dvojica, moj prijatelj Amerikanac i ja. Projekt se zove ‘Polarni san’, trajat će dvije, tri godine. U fokusu su mi sada kulture ljudi i naroda koji žive u polarnom podneblju. U hladnoći. Mene zanimaju tradicionalne kulture koje nestaju. Na Arktiku je jako malo takvih kultura. Bili smo u arktičkom dijelu Sibira. Tamo živi narod Nenet. Ti su ljudi nomadi i stočari. Žive sa sobovima. Prevale godišnje 2000 km s tisućama sobova. Da bih došao do njih, putovao sam avionom do Moskve, pa onda danima vlakom, terencem, motornim sanjkama... Tri smo tjedna putovali.
Hladno?
- Hladno, ali podnošljivo.
Koji je, zapravo, vaš cilj?
- Pisati, fotografirati, dokumentirati. Ja sam novinar, pisac, fotograf. To sve radim već 14 godina.
I Hrvatsku ste snimili. Iz zraka.
- Jesam. Lijepa je Hrvatska. Svaka zemlja je lijepa. Treba tražiti lijepo i naći ćete ga.
Kako ste fotografirali Hrvatsku? Avionom, dronom?
- Avion, dron, zmaj, balon.
Tko vozi avion?
- Pilot, ne ja.
Imate tek 33 godine.
- Trideset četiri.
Slobodni ste umjetnik. Vaš je posao umjetnost?
- Nisam se doživljavao umjetnikom. Niti kada sam pisao poeziju. Niti kada sam pisao knjige. To je moja ljubav i potreba. To je moj način života. S vremenom sam se počeo smatrati umjetnikom, nakon reakcija ljudi koje je moje djelo nadahnulo. Vjerujem da je nešto umjetnost onda kad izaziva nadahnuće.
Putovanja su opasna?
- Ne moraju biti. Nikad nije bilo lakše putovati nego danas. Terorizma, kriminala i pljački bilo je uvijek. Dobro, nije možda bilo terorizma kako ga danas percipiramo.
Jeste li ikad bili u životnoj opasnosti?
- Nisam. Bogu hvala.
Ratovi... danas ih je puno...
- Nažalost.
Zašto ljudi, narodi ratuju? Doznali ste?
- Kad sam radio projekt ‘Džungla’, apsolvirao sam tu lekciju. Bio sam među plemenima Papue. Proučavao sam antropološke studije o plemenima. Obrazac je jednostavan: plemena, narodi, družine od pamtivijeka do danas sebi pripisuju sve vrline. Negativna ponašanja atribuiraju susjedima. Agresijom i nasiljem prema tom drugom nastoje poništiti negativne značajke umjesto da se suoče sa sobom i svojim pogreškama. To je obrazac nastajanja rata koji i danas postoji, uz želju za osvajanjem.
Neko pleme smatra da je savršenije od susjednog?
- Da, to svi smatraju. Pa, onda ratuju i ubijaju. Svi za sebe misle da su dobri. Problem je izvan njih, misle oni.
Koliko ste zemalja proputovali?
- Sad ih je već blizu stotinu. Ne putujem radi nabrajanja destinacija i država. U Rusiji sam, eto, sada bio već treći put. Vraćam se na ista mjesta. Može se proputovati sto zemalja u godinu, dvije, ali ne može se istraživati nabrzinu. Ja se trudim zaroniti dublje. To je poriv.
Obilazak svijeta je nastavak vašeg studija sociologije?
- Nisam diplomirao sociologiju, ali sam nastavio učiti samostalno. Učim i danas.
Hoćete li diplomirati?
- Neću. Nije mi bio potreban taj papir.
Ima li plemena ili naroda do kojih još nitko nije dopro?
- Time sam se intenzivno bavio u projektu ‘Džungla’ od 2005. do 2008. U to je vrijeme postojalo još samo desetak malih zabačenih plemena koja nikada nisu imala kontakt sa suvremenim životom i ljudima.
Gdje su ta plemena?
- Svih deset je na Papui. Nema ih u Amazoni, kako se obično pretpostavlja. Svih desetak na vanjskom je pojasu planina na otoku Nova Gvineja, čiji zapad pripada Indoneziji. Tamo sam izveo četiri ekspedicije. Na posljednjoj smo uspjeli naći jedno pleme u koje smo došli neposredno prije misionara. Oni su to pleme pokorili godinu, dvije nakon što smo mi bili tamo.
Pokorili?
- Pokore ih kulturno. Zaustave njihov tradicionalni način života. Odvedu ih u gradove i sela. Obuku ih. Preobrate. Daju im mobitel... televizor...
To pleme još živi u kamenom dobu?
- Pleme u kojem smo mi bili u Papui živjelo je na razini kamenog doba. Šira skupina se zove Korowai, a mi smo bili kod klana Bangatung.
Kako ste se sporazumijevali?
- Uz pomoć dvojice prevoditelja.
Novorođeno korovajsko dijete, kada se preseli u grad, postaje suvremeno?
- To je pretpostavka. Vjerojatno bi se odgojilo kao i mi. Sva moderna tehnologija i običaji ulaze polako i u plemena. Polovica plemena Korowai imala je kontakt s modernim svijetom od 1979. Druga polovica plemena, koja je živjela dublje u džungli, nije ga imala. Među njima i klan Bangatung. Prva polovica ima neke nove stvari, ali je zadržala stare običaje. To je mješavina drevnog i modernog. Najčešće, svi žele imati nove stvari. Novi svijet. Nove pogodnosti. Tako se svijet ‘razvija’. Jako je malo plemena koja su zadovoljna time kakva jesu i koja žele da ih se ostavi na miru. Jako malo. Susret kultura vrlo je zanimljiv. Svi žele blagostanje, koje se ponekad pretvara u propast.
Četiri ste knjige napisali?
- Šest.
Dobro se prodaju?
- Da.
Možete li živjeti od toga?
- Živim, da.
Kako se ponašate u tim ‘zaboravljenim’ plemenima? Sklapate prijateljstva?
- Ljudi su svuda isti. Komuniciram sa svima. Neki ljudi su ljubazni, topli, neki su - seronje. Svijet je takav, bez obzira na stupanj kulture. Nema mistike u tome.
Civilizirani i necivilizirani ljudi mogu biti prijatelji?
- Krivo je reći civilizirani i necivilizirani. Korištenje pojma civilizacija je atavizam kolonijalnog sustava. Mi smo civilizirani? Oni nisu?
Dovedite jednog člana nekog iskonskog plemena u Zagreb.
- Zašto? Što će on tu?
Da ga vidimo i čujemo. Da doznamo istinu od njega - kako živi, što misli...
- Ja ih radije ostavljam tamo gdje pripadaju. Tako se radilo kad su ih dovodili i gledali prije sto godina, kao da su u zoološkom vrtu.
Nisam to ni tražio.
- Ako vas već zanimaju te egzotične kulture, ta plemena koja su u pogledu društvenog razvoja daleko od nas, moram vam reći da su ipak svi ljudi u svijetu slični. U svakom društvu postoje dobri, loši, pametni i glupi... Ne možete vi ni s Austrijancem, Francuzom ili Letoncem uvijek naći savršeno razumijevanje. Nije se lako duboko sprijateljiti s pripadnikom vremenski udaljenih kultura. Ipak su kulturne razlike prevelike. Zamislite da redovito dolazite u neki novi kvartovski birc u Zagrebu. Hoćete li uvijek naći nekoga s kim možete razgovarati. Hoćete li odmah ostvariti pravo prijateljstvo?
Možda ne, možda ipak mogu...
- Meni je fascinantno da pleme u Papui živi životom kamenog doba, koje je na našim prostorima nestalo prije pet tisuća godina. Radi se o najudaljenijoj kulturi od naše, a ipak možemo pronaći zajedničke vrijednosti.
Ti ljudi žive teško? Nemaju bolnice... nemaju liječnike... imaju bolesti...
- To je sve relativno. Oni žive tek oko 40 godina. Od uzgajivača riže u jugoistočnoj Aziji do stočara u Argentini - svi puno rade kako bi mogli preživjeti. Pleme u Papui živi u močvari, ali ima dovoljno resursa, pa rade samo oko četiri sata dnevno. Muškarci i žene imaju podijeljene uloge. Muškarci love divljač, ribu, žene skupljaju plodove. Nisu još otkrili ni ljekovite biljke. I, zanimljivo, nemaju puno ratova ni problema. Ne znam žive li teže nego mi koji živimo sedamdeset, osamdeset i više godina, ali radimo 12 sati dnevno, i to često radeći stvari koje niti volimo, niti trebamo.
Ali, žive samo 40 godina... pa umru.
- Umremo i mi.
U tim zajednicama vlada patrijarhat ili matrijarhat?
- Matrijarhalne kulture ne postoje. Matrilokalne da.
Muškarac je vođa?
- Pa, nije baš vođa. Patrijarhat ima negativnu konotaciju, jer ljudi krivo misle. Patrijarhat, po sebi, nije loš. U patrijarhalnom sustavu muškarci i žene imaju čvrsto raspoređene uloge. Zna se što je domena muškarca, a što žene. Nema nasilja između spolova. U patrijarhalnom društvu je ravnoteža. Narod u Sibiru kod kojeg sam nedavno bio živi u šatorima poput indijanskih, od kože. Sele se s pašnjaka na pašnjak. Migriraju. Četiri puta tjedno ruše šatore i odlaze na nove pašnjake. Idu pet do deset kilometara dalje. Žena je gospodarica šatora, muškarac je gospodar tundre. Dakle, kuća je domena žene. U tom šatoru je sve, čak i oltar, sveto mjesto.
Oltar? Religiozni su?
- Da. To su animističke kulture. Ono što mi podrazumijevamo pod negativnim kad kažemo patrijarhat, mislimo zapravo na fazu kad se patrijarhat počne urušavati, a prije nego što zavlada potpuna jednakost i ravnopravnost među spolovima. Tada dolazi do neravnoteže i nasilja između spolova. Veći dio svijeta je danas u toj fazi.
Imate lijep ručni sat. To je i kompas i... još puno toga?
- Da, da. GPS, kompas, vrijeme i ostale stvari.
Putovanje je posao?
- Putovanje je škola. Puno sam naučio o drugima, ali i o sebi. Imao sam predrasuda, imam ih sve manje. Muslimani, na primjer. Oni su isti kao i svi mi ostali. Svi, nažalost, jako vole generalizirati.
Ipak, svako putovanje ima neizvjesnosti i tajni...
- Pa ni u vlastitom ‘dvorištu’ nisam siguran. Muči me što ne mogu doći u Split autom zagrebačkih oznaka i parkirati ispred poljudskog stadiona kad je utakmica. Ili obratno, moj prijatelj iz Splita ne može parkirati u Maksimiru. To je sramota - 2016. je godina... Zašto govoriti o IS-u u Kurdistanu ili sjevenom Iraku ili Siriji kad ni doma nije sigurno?
Kako Rostuhar, svjetski putnik, istraživač i književnik vidi svijet?
- Cijeli svijet ima tendenciju sljubljivanja u jednu globalnu kulturu. Pod tom prisilom sve male lokalne, a vrlo zanimljive kulture - nestaju. To vidim.
Jeste li ikada putovali potpuno sami?
- Jesam. Idem i u velike gradove. Ne idem uvijek u nepristupačne krajeve. Hodam, planinarim, trčim, veslam, gledam, pišem, fotografiram.
Vidio sam fotografiju vas u Sahari. Imate ogromne cipele. Kao klaun.
- Nemam posebno velike noge. Nosim cipele broj 46. Ali, ja jesam klaun. Treba se smijati. Ne treba previše ozbiljno shvaćati ni sebe ni život.
Tako ste mislili i prije 14 godina?
- Nisam. Nešto sam putem naučio...
Je li skupo putovati, ovako kako putujete vi?
- Može se putovati s malo novca, a i bez njega. Ja sam sa 19 godina krenuo biciklom u Egipat polupraznih džepova.
Što su rekli mama i tata?
- Znate što mama i tata mogu reći.
Sjajne su vam fotografije Hrvatske iz zraka.
- National Geographic je uz mene. Radimo zajedno. Ta knjiga ‘Croatia from above’ ide jako dobro. To je svečani poklon koji diplomati, političari, turistički znalci pronose svijetom. Predsjednica ga kupuje i daruje svojim gostima. Ministri, direktori… Knjiga je otišla već na sve strane svijeta.
Snimate i filmove? Imate ugovor s Hrvatskom televizijom?
- Rado bih imao. Napišite to. Snimam projekt ‘Polarni san’. Nemam još ugovor s nekom televizijom. Tražim suradnju.
Kako vas se može pratiti?
- Na Facebook stranici ‘Davor Rostuhar - pisac i fotograf’.
Sljedeće putovanje je...
- Norveška. Vodim ekspediciju u Hardangerviddu, nacionalni park između Osla i Bergena. U ponedjeljak, prekosutra. Poslat ću vam razglednicu... Potom slijedi Grenland.
Novac vam je važan?
- Nebitan je kao motivacija. Bitan je za putovanja.
Vi radite velik posao...
- To jest ozbiljan posao. Imamo udrugu u kojoj petero ljudi radi puno radno vrijeme i prima plaću. To je naš Klub za ekspedicionizam i kulturu. KEK. Ja radim puno. Stalno. Po 14 do 16 sati dnevno.
Koja je ovo zvijer na vašoj majici? Zmaj?
- Nije zmaj. To je običan vuk...
Opasan?
- Sigurno.
Javljate se s puta mami i tati?
- Uvijek.
Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!