SAMOSTALAN I VEDAR

SLAVONAC KOJI JE ZBOG DIJABETESA PRIJE 10-ak GODINA OSLIJEPIO Izgubio vid, ali kuha, usisava i pere posuđe: Pečem i kolače, iako ih ne smijem jesti...

Darda, 021117. Branimir Gregoran oslijepio je zbog dijabetesa no to ga ne sprecava da vodi normalan zivot. Branimir zivi s majkom Dragicom koja mu pomaze zbog njegove bolesti. Na fotografiji: Branimir Gregoran sam pere sudje u kuhinji.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Branimir Gregoran

 

Branimiru Gregoranu iz Darde bilo je 14 godina kad je doznao da je obolio od dijabetesa tipa 1. Tinejdžer pun energije te 1979. godine na prilično je grub način spoznao težu stranu života, a šok je bio još veći jer Branimir dotad nije imao ozbiljnijih zdravstvenih problema.

- Odjednom sam počeo gubiti na tjelesnoj težini, organizam mi je tražio veliku količinu vode i već s prvim simptomima bolesti završio sam na inzulinu. Kad se danas sjetim tog vremena, mogu reći da su tu činjenicu puno teže podnijeli moji roditelji, majka Dragica i, danas pokojni, otac Kazimir - kazao je 52-godišnji Branimir kojem će bolest od koje je obolio 22 godine poslije donijeti i teške dodatne probleme.

Naime, 2001. godine počeo mu je slabjeti vid zbog čega je 2008. godine postao slijepa osoba. Tako živi već devet godina, iako po tome što ovaj čovjek radi i kako se nosi s hendikepom, nikad to ne biste mogli zaključiti. U obiteljskoj kući u kojoj živi s majkom dočekao nas je muffinima koje je sam ispekao samo zbog nas.

Keksi i kolači

- To je moja velika ljubav. Obožavam peći kolače, i to još od tinejdžerske dobi. Počeo sam zapravo u vrijeme kad sam obolio od dijabetesa, što je možda paradoksalno, ali u tome sam našao veliko zadovoljstvo. Naravno, nisam jeo svoje kolače, kao što ih ni danas ne jedem, iako bih mogao pojesti pola tepsije, ali zato drugi u njima uživaju, a mene to najviše usrećuje - kaže nam nevjerojatno pozitivan Branimir, čije riječi potvrđuje i njegova majka.

- Još kao dječak pomagao mi je u svim kućanskim poslovima. Njemu kao petnaestogodišnjaku nikad nije bio problem oprati prozore, a onda je jednoga dana rekao da bi htio peći kolače - prisjetila se Branimirova majka.

- Počeo sam s kokosovim keksima koji se rade na mašinu, a mamine prijateljice i rodbina, kad bi nam dolazili, uvijek su se čudili kako su svi jednake veličine. No, pravi specijalitet su mi bile kremšnite. Ta ljubav ostala je sve do danas, s tim što mi sada, s obzirom da ne vidim, mama, koja mi je i inače u svemu velika podrška, mora malo i pomoći - kazao je Branimir.

Darda, 021117. Branimir Gregoran oslijepio je zbog dijabetesa no to ga ne sprjecava da vodi normalan zivot. Branimir zivi s majkom Dragicom koja mu pomaze zbog njegove bolesti. Na fotografiji: Branimir Gregoran s mobitelom za slijepe. Foto: Vlado Kos / Cropix -Doktor u kuci-
Vlado Kos / CROPIX

Branimir Gregoran s mobitelom za slijepe

 

Unatoč bolesti, s odličnim je uspjehom završio Ekonomsku školu, a 1984. godine u Zagrebu je kao maturant na natjecanju profesionalnih daktilografa osvojio titulu majstora daktilografa. Tako se rodila i njegova velika ljubav prema videotehnologiji, pa su mu roditelji kupili kameru, a već nakon dvije godine zanimanja počeo je snimati svatove.

- Obožavao sam snimati i nikad to nisam shvaćao kao posao, nego kao hobi. U progonstvu u Čakovcu u kojem smo živjeli od 1991. do 1998. godine, radio sam za profesionalnog snimatelja, pa sam snimao čak i Varteksove utakmice, a nakon povratka u Dardu otvorio sam studio - ispričao nam je Branimir. Sve je to morao naprasno prekinuti kad je počeo gubiti vid. Čak su ga dvanaest puta operirali na oba oka, no spasa nije bilo iako su liječnici, kako kaže, učinili sve što su mogli. Međutim, Branimirov pozitivan duh nije se predao. Prihvatio je novonastalu situaciju i tražio način kako da i dalje bude što je moguće više samostalan. Na posao službenika u lokalnoj poljoprivrednoj zadruzi mogao je, naravno, zaboraviti, kao i na svoj veliki hobi, videosnimanja i montaže. Ali, nije se htio svega odreći.

Samostalnost

- Želio sam i dalje peći kolače, prati posuđe, usisavati kuću... Želio sam biti vani, izaći na ulicu, prošetati, otići u trgovinu. Nikako se nisam želio zatvoriti unutar četiri zida i zdvajati nad svojom nesretnom sudbinom - kazao je Branimir.

Vrlo brzo prijavio se za obuku iz orijentacije i mobiliteta te korištenja tehnike dugog bijelog štapa u Zagrebu. Nije mu to bilo nimalo lagano, ali znao je da je to jedini način da bude maksimalno moguće samostalan.

Hipoglikemija

- Radim sve što mogu, a ono što sam prije mogao raditi, a sada ne mogu, prekrižio sam i time se ne zamaram. Volio sam, recimo, kositi travu, travnjak nam je bio uredan kao nogometno igralište, uvijek ošišan na pet centimetara. To više ne mogu. Ali zato ima što mogu: usisavam, perem posuđe, čitam govorne knjige... Prošla godina mi je u tome rekordna. Pročitao sam 72 knjige, znači šest mjesečno, a najviše volim čitati putopise, biografije, romane, politiku... Trenutačno čitam biografiju Dražena Petrovića - pohvalio nam se Branimir koji je aktivan i na društvenim mrežama, pa na svom Facebook profilu stavlja različite objave. Nedavno je tako stavio upute kako pomoći osobi u dijabetičkoj komi.

Darda, 021117. Branimir Gregoran oslijepio je zbog dijabetesa no to ga ne sprecava da vodi normalan zivot. Branimir zivi s majkom Dragicom koja mu pomaze zbog njegove bolesti. Na fotografiji:Branimir Gregoran s bijelim stapom.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Branimir Gregoran

 

Ni sam nije pošteđen hipoglikemija.

- Moja posljednja teška hipoglikemija dogodila se prije godinu i pol dana, a kao posljedicu je imala frakturu osmog torakalnog kralješka koju sam zadobio pri padu. Izgubio sam, naime, osjet hipoglikemije i često moram mjeriti razinu šećera u krvi, prije svakog obroka i prije spavanja, ali i noću oko 4 sata, jer su mi se gotovo svi napadi dosad dogodili u to vrijeme. Moram izmjeriti razinu glukoze i prije odlaska u šetnju, jer pri hodanju trošim jako puno energije. Ono što zdrava osoba potroši na jedanaest kilometara, slijepa osoba potroši već nakon jednog kilometra.

Prošle godine išao sam mami u posjet u osječku bolnicu, gdje je operirala srce, i pao u dijabetičku komu. U svakom slučaju, hipoglikemija mi je velik problem, kao i mnogim osobama koje su u istoj ili sličnoj situaciji kao ja. HZZO nam, naime, pokriva četiri trakice za mjerenje glukoze na dan, a meni treba više trakica da bih dobro kontrolirao bolest, pa ih moram dodatno sam kupovati. A pitanje kontrole hipoglikemije i pravodobnog mjerenja moglo bi se riješiti kad bi nam se nabavio uređaj za kontinuirano 24-satno mjerenje razine glukoze u krvi - zaključio je Branimir.

Nije mi bilo lako prvi put izaći na ulicu s bijelim štapom

Nakon što je izgubio vid, Branimir Gregoran nije se prepuštao očajavanju. Prošao je obuku iz orijentacije i mobiliteta te korištenja bijelog štapa. Poslije obučavanja u Zagrebu, obučavao se i u Osijeku te u Dardi u kojoj živi, na trasama kojima se najčešće kreće. Zahvaljujući tome u kretanju tim rutama danas mu ne treba nikakva pomoć. A samostalnost mu je neprocjenjivo važna.

- Ako je netko pomislio da je meni bilo jednostavno prvi put izaći iz kuće na ulicu s bijelim štapom, vara se. Više od pola sata sjedio sam u hodniku i skupljao hrabrost da ustanem i krenem. To su neki prijelomni trenuci, životno važni, koje sam ja uspješno prebrodio i danas sam zbog toga sretan čovjek. Jer život ide dalje - zaključio je hrabri Branimir Gregoran uz poruku svim ljudima koji vide da bez ikakvog straha i nelagode slobodno priđu slijepoj osobi ako primijete da joj možda treba pomoć i upitaju je mogu li pomoći.

- Nama to puno znači i nitko se ne treba bojati pristupiti nam, staviti nam ruku na rame i upitati može li nekako pomoći. Zahvalan sam svakom čovjeku koji mi je na bilo koji način pomogao - poručuje Branimir. Naš sugovornik na svim poljima pokazuje snažnu volju i visoku razinu samokontrole.

- Tako sam naučio od tinejdžerske dobi. Radio sam u svatovima, a nikad nisam jeo kolače. No, osim inzulina i pravilne prehrane, moram se brinuti i o tijelu pa redovito radim lagane vježbe opuštanje i istezanja, vozim sobni bicikl, idem šetati... Nije to jednostavno, ali čovjek uz jaku volju sve može. Poručio bih svima koji su u sličnoj situaciji da ne smiju klonuti duhom, jer time će učiniti loše i sebi i ljudima koji s njima žive.

 

ELIPSO

Izdvajamo