“Borimo se s utezima, financijama, predrasudama, ali to nas ne priječi da osvajamo titule i obaramo rekorde. Ako si malen i slab - dođi ojačati, ako si krupan i jak - dođi pokazati svoje sposobnosti! Besplatno je, ne košta te ništa da pokušaš i ti!"
Tim sloganima najmlađi vukovarski sportski kolektiv poziva svoje mlade sugrađane da im se pridruže u njihovoj skromnoj dvorani gdje će ih dočekati široka srca i teški utezi. Napisali smo najmlađi sportski kolektiv s obzirom na to da su osnovani 2013., no olimpijsko dizanje utega u gradu heroju ima svoju bogatu povijest koja datira još iz 1956. kada je u Vukovar s druge strane Dunava, iz vojvođanskog mjesta Bač, radi posla u tadašnjem krojačkom poduzeću Srijem stigao Vince Sentivanski i vrlo brzo osnovao Dizački klub Partizan, poslije preimenovan u Vupik.
“Ove godine slavimo 60 godina od početka aktivnog bavljenja dizanjem utega u Vukovaru, a tim povodom objavit ćemo i klupsku monografiju. Skupili smo dosta povijesnog materijala i isječaka iz novina i želimo da to bude objavljeno na jednome mjestu”, kaže Milan Kordić (65), alfa i omega tog sporta u Vukovaru.
Čovjek za sve
Nekadašnji pojedinačni i ekipni prvak te reprezentativac bivše države u dizanju utega, Kordić je jedan od inicijatora i osnivača Kluba dizača utega Vukovar koji je oživio prije tri godine, a danas je njegov tajnik, jedini trener, vozač... Čovjek za sve. Posjetili smo ih u vrijeme jednog od gotovo svakodnevnih treninga u Sportskoj dvorani Borovo. Grad Vukovar tamo im je osigurao jednu prostoriju od 60-ak kvadrata, tik do glavne dvorane. Uz trenera je deset mladih Vukovaraca, članova kluba koji s velikim entuzijazmom i odgovornošću prilaze svakom treningu. Od najmlađih Jelene Magdalene Topolovec i Marija Rogića do najstarijeg Vladimira Kikića.
“Ima nas i više, ali zbog školskih obveza ne mogu svi dolaziti svaki dan na treninge. Na papiru je više od 40 članova, no u treningu je njih 25 do 30 i svi treniraju barem tri puta tjedno. Zadovoljan sam tom brojkom, ali i članovima jer su marljivi i željni učenja”, priča Kordić dok ga živahna Jelena Magdalena svako malo ispituje: “Treneru, hoću li ja moći danas trzaj? Hoću li moći izbačaj?” Želi i ona jednoga dana - poput svoje sestre Barbare te Željke Miljković, Hermine Dermiček, Lucije Gračanin i Ane Crnjac - u svoj grad i dom donositi medalje.
Osim što su vukovarske djevojčice ekipne i pojedinačne prvakinje Hrvatske, Lucija i Ana mogu se pohvaliti statusom reprezentativki i državnih rekorderki. Štoviše, Lucija je na nedavnome međunarodnome natjecanju u Subotici srušila čak šest hrvatskih rekorda u trzaju i biatlonu u kategorijama U15, U17 i U20, a onda je i te rezultate popravila na Europskom prvenstvu u Poljskoj gdje je u kategoriji do 58 kg podigla 49 kg u trzaju i 61 kg u izbačaju. Lucija je učenica prvog razreda vukovarske Gimnazije, a dizanjem utega počela se baviti sasvim slučajno prije dvije godine.
“Došla sam prijateljima koji su već prije bili tu i trener me pitao želim li pokušati i sama. Rekla sam zašto ne i već prvi dan podigla neke za naš klub rekordne težine te odmah pokazala talent, a za mjesec dana sam bila i na prvom natjecanju. Dosad sam osvojila 27 medalja i četiri pehara”, kaže mlada Vukovarka koja je u OŠ Siniše Glavaševića bila odlična i uzorna učenica te je proglašena učenicom generacije. Zanimljivo, ona već osam godina trenira i sportsku gimnastiku u kojoj je osvojila oko 70 medalja, no ovo joj je, kaže, zadnja godina u gimnastici. Tako je mlada Vukovarka krenula stopama svoje starije gimnastičke kolegice Tine Erceg koja je nakon završetka aktivnog bavljenja gimnastikom odabrala upravo dizanje utega za nastavak sportske karijere.
“Jednostavno me prošla volja za tim sportom, a ovdje sam osjetila nešto poput ljubavi na prvi pogled. Jako smo dobra ekipa, odlično se slažemo i funkcioniramo na bazi zajedništva. Primjetan je moj napredak na svakom natjecanju, vidim da su svi oko mene sretni i ponosni zbog toga što postižem, pa mi je to, naravno, velika motivacija za daljnji rad. Svaki put u dogovoru s trenerom idem na to da podignem dva-tri kilograma više i zasad nam to uspijeva. Cilj je podići svaki put veću težinu, ali paziti pritom da se tijelo ne preoptereti, da ne dođe do loma ili druge ozljede, što je uvijek potencijalna opasnost, posebno ako se forsira i ne pazi”, kazala je Lucija koja se često susreće s predrasudama okoline.
Predrasude
“Ljudi mi često kažu da ovo nije sport za djevojčice, ali, evo, kod nas u klubu ima više djevojčica, nego dječaka. Velike su predrasude, ali ja smatram da to nije samo za dečke, a ja sam tu i da rušim predrasude”, zaključila je talentirana djevojčica za koju je prava sreća to što Vukovar ima entuzijasta kao što je trener Kordić.
“Vukovar je do Domovinskog rata imao dva kluba jer sam ja 1982. poslije povratka u grad, nakon što sam godinama dizao utege za druge klubove u bivšoj državi, osnovao klub Borovo u sklopu tadašnjeg kombinata. Imali smo puno uspjeha, a najveći je ekipna titula prvaka bivše države 1987. i drugo mjesto u Kupu 1989. No, s Domovinskim ratom sve se ugasilo, a nakon što smo se vratili iz progonstva u gradu su obnovljeni svi klubovi osim našeg jer je bilo teško krenuti ispočetka s obzirom i na skupoću rekvizita. Mislio sam da će se naći netko mlađi da pokrene priču, ali opet je pao red na mene tako da sam uz pomoć nekolicine bivših dizača, koji su se vratili u grad, pokrenuo inicijativu i ponovno smo ga osnovali 2013. U tom početnom razdoblju puno su nam opremom pomogli drugi hrvatski klubovi dok se nismo snašli, a Savez nam je kupio dvije garniture utega tako da smo danas dobro opremljeni rekvizitima”, ističe Kordić.
A riječ je o prilično skupoj opremi jer vrhunska garnitura utega stoji 30 tisuća kuna, a za posebne tenisice treba izdvojiti od 400 do 800 kuna.
Nije im lako ni danas. Financiraju se uglavnom iz proračuna Grada Vukovara kojemu su zahvalni na svemu jer im pomažu i u izvanrednim situacijama.
“Da nije bilo Grada, naše mlade reprezentativke Lucija i Ana ne bi niti otputovale nedavno u Poljsku na EP za djevojke do 15 godina, a one su se odužile sjajnim nastupima. Lucija je bila sedma u Europi u sve tri discipline - trzaj, izbačaj i biatlon - dok je Ana bila sedma u izbačaju te osma u trzaju i biatlonu, pri čemu su postavile nove državne rekorde”, ispričao je trener vukovarskih utegaša.
Rezultati koje ostvaruju jasno govore kako se s njima odlično radi. No, da bi im uvjeti mogli biti bolji, neosporno je kada se dođe u dvoranu u kojoj treniraju. Riječ je o prostoriji od 60-ak kvadrata, obloženoj fasadnom ciglom koja sama po sebi ne izgleda loše. No, u oči upada to što ni na jednom zidu nema otvora.
“Najveći je problem što nemamo ni prozore, ni ventilaciju pa je ljeti kao u paklu. Ali, izdržavamo nekako. Dodatni je problem to što ja kao trener ne primam nikakvu naknadu za svoj rad. Doduše, meni kao umirovljeniku to i nije nužno pa je i ne tražim za sebe, ali problem će biti kada me pritisnu godine. Sumnjam da će me netko htjeti naslijediti kao volonter, a bilo bi šteta da dizanje utega u Vukovaru opet zamre. Uostalom, prije tri godine, kada smo kretali, bilo nas je ovdje više, ali svi su odustali kada su vidjeli kolike su obveze, a radi se besplatno”, istaknuo je Kordić koji svoje sportaše osobno vozi na natjecanja kombijem koji unajmljuju od Zajednice sportskih udruga. Često niti ne prenoće u mjestu natjecanja, nego se odmah vrate kući.
“Jednom smo na natjecanje u Split otišli avionom. Cijena je bila simbolična, 205 kuna po osobi, a htio sam da djeci pružimo užitak leta avionom”, prisjetio se jednog od rijetkih komfornih putovanja.
Rezultati
Sve to ipak ih ne priječi u postizanju odličnih rezultata. Od osnutka su djevojke ekipne prvakinje države u kategorijama U15 i U17 godina. Imaju i četiri pojedinačne prvakinje Hrvatske do 15 godina: Željku Miljković, Herminu Dermiček, Barbaru Topolovec i Anu Crnjac. Bila bi to i Lucija Gračanin, ali zbog drugih sportskih obveza nije mogla doći na Prvenstvo Hrvatske. Ana (15) je počela trenirati prije dvije godine, nakon što je klub održao prezentaciju u njezinoj školi koja nosi ime vukovarskog heroja Blage Zadre.
“Svidjelo mi se to što sam vidjela pa sam odlučila pokušati. Jedno vrijeme paralelno sam trenirala i rukomet, ali sam od njega odustala. Trebalo mi je mjesec i više dana da svladam osnove, ali ovim sportom planiram se dugo baviti”, rekla je mlada reprezentativka koja se, kao i ostali članovi, raduje 20. studenoga kada će biti domaćini Prvenstva Hrvatske za juniore do 20 godina na kojem očekuju nove titule i rekorde.
Prezentacije u školama klupski su način privlačenja novih članova. Tako su od ove jeseni s njima i već spomenuti devetogodišnji Jelena Magdalena i Mario. Djevojčica kaže da ju je zapravo na dolazak “navukla sestra koja već dugo trenira i prvakinja je Hrvatske, ali nije me prevarila, nego mi je učinila uslugu”.
“Sada mogu bolje čučnuti i mogu podići 19 kg u čučnju, a ja imam 25 kg”, ponosno govori Jelena Magdalena.
Treba probati
Mario se, pak, pohvalio da već podiže 29 kg u izbačaju: “Doveo me prijatelj i kada sam prvi put došao, nisam ništa znao, a onda sam pomalo učio”.
Nas laike zanimalo je što je to tako privlačno u dizanju utega koje na prvi pogled ne djeluje previše atraktivno, a, iskreno, nije baš ni popularno, pa ni popularizirano.
“To se ne može objasniti, nego jednostavno probati. Ne djeluje atraktivno, ali kada biste znali suštinu, drugačije biste gledali na ovaj sport. On traži kompletnog sportaša i osobu. Moraš biti razgiban, brz, imati koordinaciju pokreta, dobru psihu, dobru tehniku. Ako uteg nije u pravom položaju, past će kao i gimnastičar ako nije u pravom položaju. Trzaj se, primjerice, treba dugo vježbati i kad najbolje znaš, ako malo promašiš u putanji utega, on pada. Dogodi se to i pravim profesionalcima, jednostavno izgube ravnotežu. Zato je to sport u kojem se cijelu karijeru moraš usavršavati”, pojasnio je Kordić.
“Borimo se na više fronta: s utezima, financijama koje nikada nisu dovoljne, pa i predrasudama o našem sportu koje su uvriježene čak i kod liječnika, pa i nastavnika tjelesnog odgoja da će dizanjem utega djeca ostati mala i da će imati oštećenja kralježnice, što je potpuno netočno i nedokazivo. Kralježnicu drže mišići, a svakodnevnim vježbanjem ti mišići jačaju i drže je u pravilnom položaju, što se ne događa ako djeca vrijeme provode za računalom”, rekao je Kordić čije je riječi potvrdio i Vladimir Kikić koji se, nakon višegodišnjeg bavljenja break danceom, prije dvije godine odlučio okušati u dizanju utega.
“Olimpijsko dizanje je najzahtjevniji dizački sport, a može se jako dobro prenijeti u sve ostale sportove i zato sam se odlučio njime baviti, iako nije popularan. To je šteta jer je vrlo dobar za cijelo tijelo”, istaknuo je Kikić.