U tinejdžerskoj dobi Milan Španjić bio je perspektivan pivot tadašnje Mehanike iz Metkovića zbog čega je već sa 16 godina priključen seniorskoj momčadi u kojoj su tada igrali Puljević, braća Veraja, stariji Kaleb i Čupić. S rukometom je nastavio i kada je početkom 70-ih godina prošloga stoljeća došao u Osijek na studij ekonomije. No, nije se dugo zadržao u tadašnjoj Elektri jer se nakon stjecanja diplome posvetio svom primarnom zvanju koje ga je ipak vratilo sportu, ali ne rukometu, nego nogometu.
I premda u životu nije zabio niti jedan gol ili upisao asistenciju, ušao je u almanahe osječkog nogometa i postao jedna od njegovih ikona. On nogomet nije igrao na terenu, nego u uredima. Potkovan znanjem i vještinama, snalažljiv i okretan Španjić je znalački baratao paragrafima i pravilnicima, a znao se poslužiti i marifetlucima. Sve, kaže, za boljitak svoga Osijeka. I tako dulje od 35 godina. Jer, otkada ga je 1980. godine tadašnja velika generacija osječkih nogometaša i njegovih prijatelja - predvođena Ivicom Grnjom, danas pokojnim Ivanom Lukačevićem, Stjepanom Čordašem, Ivanom Marasom i Marinkom Sumićem - “privela” u Gradski vrt, Španjić iz njega nije izašao, iako je od studenoga prošle godine službeno u mirovini. No, nemirnog duha kakav je, prihvatio se posla koordinatora veteranske sekcije i sada s klupskim legendama obilazi Hrvatsku. Kao njihov trener.
- Bio sam član Omladinske komisije, Uprave kluba, njegov predsjednik, direktor, tajnik, tajnik Škole nogometa, a ako je zatrebalo, i čistačica. Samo nikad nisam zaigrao, što i neću. te nisam bio trener. Sve dosad - zadovoljno kaže na početku našeg susreta koji je zamišljen kao retrospektiva sportsko-dužnosničke karijere popularnoga Španjole kojeg u Osijeku ipak većinom svi zovu “direktor”. Ili, kako ga je u jednom od svojih sjajnih tekstova u Jutarnjem listu nazvao kolega Alan Srčnik, “direktor svih direktora”.
Njegovo ime i prezime na nogometnoj karti Hrvatske i ostalih zemalja bivše Jugoslavije ima težinu. Konačno, bio je predsjednik Zajednice prvoligaša Jugoslavije i Udruge Prve HNL te član Izvršnog odbora HNS-a. No, i bez tih funkcija osoba koja je potpisala transfere Davora Šukera u Dinamo te Nenada Bjelice u Albacete i Kaiserslautern te koja je 37 godina nezaobilazna figura NK Osijek, sama je po sebi nogometna institucija.
Velika četvorka
- Budimo iskreni, nisam u klub došao zbog ljepote i prijateljstva, nego zato što sam bio generalni direktor OTP-a, osječke tvrtke koja je u tada zapošljavala 1700-1800 radnika, pa sam mogao i financijski pomagati, ali i angažirati direktore drugih tvrtki. Zbog toga su me 1988. imenovali predsjednikom kluba, što sam bio sve do 1992. godine. Posebno sam sretan što sam predsjednik postao iste godine kada je osnovana Kohorta, a te smo godine osvojili i Omladinski kup Jugoslavije. Stvarno smo odlično radili, bili smo stabilan prvoligaš s perspektivom da se umiješamo i u borbu za europske pozicije - prisjetio se Španjić.
Iz tog doba datira i dotad najveći transfer u povijesti jugoslavenskog nogometa, onaj Davora Šukera u Dinamo. Osijekov centarfor tada je, kao najbolji strijelac i svjetski prvak iz Čilea 1987., bio vruća roba na tržištu. Izvan granica nije smio zbog zakonskih ograničenja pa je prava jurnjava bila među klubovima tadašnje “velike četvorke”.
- Za potrebe kluba bio sam se zadužio mjenicama OTP-a i morali smo hitno nekoga prodati kako bismo pokrili taj dug. Šuker je bio najtraženiji, a najviše je zagrizao Hajduk i čak smo dogovorili odštetu od 200.000 njemačkih maraka. To je bilo u zimu 1988./1989., no oni su u posljednji tren, srećom, odustali. Naime, Davor je proljeće odigrao na svjetskoj razini, bio je najbolji strijelac lige, pa smo mogli birati. Hajduk se opet javio, ali njih sam odmah otpilio, a posebno je uporan bio Partizan koji nam je nudio novi digitalni semafor, reflektore i 200.000 DEM. No, Davor nije htio niti čuti za odlazak u Beograd pa je bilo logično da to bude Dinamo - govori dodajući kako je Osijek na početku tražio 550.000 DEM, a zatim 750.000, što tadašnji direktor Dinama Velimir Zajec, priča, nije želio platiti.
- Bio je ljut i rekao da odustaju, no Šuker je bio prekrupan zalogaj, a mi smo to znali. Posao je zaključen u svatovima naše druge mlade zvijezde, vratara Miroslava Žitnjaka, kojemu je Šuker bio vjenčani kum. Ljudi iz Dinama donijeli su barirane čekove, pružili smo si ruke i sve je bilo riješeno, no drugi dan sam vidio da su na čekovima krivi serijski brojevi pa sam ja njima dao krivi broj ispisnice. Ne znam jesu li nas htjeli preveslati, ali mi smo im doskočili pa su onda ipak poslali ispravne čekove - smije se danas Španjić koji je tužan što “Šuker nije heroj u svome dvorištu”.
- O Davoru mislim sve najbolje. On možda ima stav koji nekima ne odgovara jer nikome ne podilazi. Ali, on je brend u cijelom svijetu i kada je riječ o Osijeku, mislim da mu je velika nepravda učinjena što mu se 1998., kada smo bili brončani u Francuskoj, kao i Vlaoviću, Krpanu, pa i Igoru Cvitanoviću, Grad Osijek nije dostojno odužio. To je bila nepravda jer se, s druge strane, od njega uvijek očekivalo da nešto pomaže, donosi, da vraća, iako nikada u klub nije došao praznih ruku. Ipak, mislim da sada stvari sjedaju na svoje mjesto, približio se i on Osijeku i Osijek njemu.
Sve za Osijek
No, jedan drugi odlazak iz Osijeka, krajem 80-ih, donosi tužno spuštanje Španjićeva brka.
- To je bio Igor Cvitanović. Uh, i danas mi se plače kad se toga sjetim. On je najbolji strijelac naše škole nogometa i trebao je biti novi vođa, no zbog prijepora i obostrane tvrdoglavosti nas u klubu i njegove obitelji, zbog nekoliko tisuća maraka više koje mu nismo htjeli dati jer je i tadašnja struka rekla da ne trebamo praviti razliku između igrača, on je otišao. A trebali smo napraviti razliku jer je on bio igrač koji je pravio razliku na terenu - i danas vidno razočarani Španjić priča o Cviti koji će poslije postati legenda Dinama.
Ipak, ponosan je Španjić na to doba osječkog nogometa, “jer smo proizveli takva četiri napadača kakve ni Brazil nije imao: Šuker, Cvitanović, Vlaović i Špehar”. Uz ovog posljednjeg vezana je i jedna od brojnih anegdota u kojima je Španjić sudjelovao, služeći se pritom svim mogućim i nemogućim sredstvima kako bi Osijeku osigurao nešto više. Špehar je, naime, krajem 80-ih godina bio igrač osječke Olimpije i do Španjića je došla informacija kako po njega dolazi Rijeka i odvodi ga za pet ili deset tisuća maraka.
- Predsjednik Olimpije tada je bio Vjeko Boras, a ja sam za Osijek bio spreman sve učiniti i nisam mogao dopustiti da nam Robi utekne. I tako sam otišao kod prijatelja koji je bio u tajnoj službi i dogovorio s njim da kao fol prate Borasa. Onda sam otišao do njega, rekao mu da sam čuo kako ga prate i savjetovao mu da ovih dana ništa ne potpisuje i da ni slučajno ne prima neku lovu na crno. Kaže on: ‘Dobro, brajo, dobro!’ Drugi dan sastali su se s predstavnikom Rijeke i ovaj traži Špeharovu ispisnicu te nudi novac, a Boras, na užas svojih suradnika, ne želi čuti ni za novac, ni za ispisnicu. Drugi dan me nazvao i zahvaljivao mi se što sam ga ‘spasio’, a ja sam mu onda rekao ‘vidiš da sam bio u pravu’ i dogovorio s njim da u Osijek vratimo Špehara.
A onda je došao rat i Osijek je preko noći ostao bez momčadi. U prvo Prvenstvo Hrvatske ušli su uglavnom s dojučerašnjim juniorima: Petrović, Bjelica, Perić, Steinbrückner, Špehar, Bajsić, Rupnik, Pakasin, Bičanić... Ipak, tu 1992. godinu Španjić drži najljepšom u povijesti HNL-a.
- To je bilo najpoštenije prvenstvo u povijesti HNL-a, a mi smo bili prezadovoljni iako nijednu utakmicu nismo odigrali u Osijeku. To je prvenstvo bilo realna slika i igrača i rezultata - istaknuo je Španjić, ne želeći dublje ulaziti u tu tematiku.
Zlato i dijamanti
No, on tada odlazi i s čela OTP-a i s čela kluba. U doba povijesnog plasmana u Europu pod predsjedanjem Branimira Glavaša i vodstvom trenera Ive Šuška bio je samo član Skupštine, a onda ga je, danas pokojni Antun Novalić, koji je nakon Glavaša preuzeo klub, imenovao direktorom.
- Bilo je to vrijeme od zlata i dijamanata do bonova i polovica. Bile su to zlatne godine osječkog nogometa, igrali smo Europu, osvojili Kup Hrvatske, a prvih godina živjelo se u izobilju, što nam je poslije postalo golem uteg. U početku je novac dolazio sa svih strana, no kako je Novalićeva Gradska banka padala, tako se smanjivao dotok, a klub upadao u probleme. Rušenjem banke on se počeo izvlačiti na račun kluba, ali ne može se osporiti da je puno davao. Kada sam ja mogao dati tisuću maraka, on je davao milijun, ali nam je na kraju sve to došlo na naplatu. Ja sam se i osobno našao u problemima, imovina mi je bila zamrznuta jer je država smatrala da smo mi uzeli taj novac pa nam se istraživalo porijeklo imovine, da bih na kraju bio oslobođen.
Prema Španjićevu mišljenju, kolaps u nogometu nastupio je nakon smrti Franje Tuđmana “jer se dotad klubovima dopuštalo da rade na način koji bi njima osiguravao određena sredstva, a promjenom vlasti to više nije bilo moguće i klubovi su odjednom oporezovani, što je dovelo do blokada i financijskih problema teških desetke milijuna kuna”.
- Zlatne jeseni 2000. godine, kada smo harali Europom predvođeni Bjelicom, Beljanom, Beširevićem, Ergovićem i Vuicom, pokojni Novalić bio je u zatvoru, igrači mjesecima nisu primali plaće, dijelili smo im polovice, bonove... Iz tog vremena datiraju i meni najdraža pobjeda, nad Rapidom u Beču, i najbolniji poraz, u Pragu od Slavije, kada smo već bili počeli slaviti proljeće u Europi, a onda se dogodila povijesna katastrofa. Zašto povijesna? Zato što bi nam na proljeće došla Barcelona, dobili bismo novac od TV prava, ostao bi nam Bjelica i bili bismo prvaci. Ispadanjem je sve otišlo u propast, a da nismo prodali Bjelicu, mogli bismo staviti ključ u bravu. On nam je odlaskom u Kaiserslautern donio milijun maraka, odrekavši se i dijela svog transfera u korist kluba, a zimske pripreme u Bugarskoj iz svog nam je džepa platio Ljupko Petrović, legenda našeg kluba ma što god tko o tome mislio - prisjetio se Španjić koji je posebno slab na Bjelicu.
- Kako ne bih bio? Njega sam dvaput prodavao i oba je puta pokazao neviđenu odanost klubu. Ratne 1992. mogao je, poput nekih drugih hrvatskih igrača, preko Beograda otići u inozemstvo. Ali, nije to učinio, nego je ostao s nama cijelu sezonu i onda otišao u Albacete za oko 800.000 maraka, što je tada bio jedan od najvećih transfera u HNL-u, a i tada se odrekao svoga dijela transfera u korist kluba. Zaslužuje sve naše epitete i ljubav.
Švercanje preko granice
Uz Bjelka je vezana još jedna zgoda iz Španjićeva života koja zorno oslikava što je sve bio spreman učiniti za klub. Bjelica je, naime, pola sata prije čekiranja u zagrebačkoj luci za let prema Pragu na uzvrat sa Slavijom shvatio da nije ponio putovnicu. Zavladala je panika, ali ne i kod Španjića - koji je uzeo putovnicu vozača autobusa koji ih je dovezao iz Osijeka.
- Bjelica je tada kao najbolji hrvatski nogometaš bio iznimno popularan i dok je dijelio autograme, ja sam tu putovnicu pokrio nekim šalovima i zastavicama pa je on prošao. E, sad dolazimo u Prag i treba proći njihovu kontrolu. On stoji uz mene i kada smo došli na red, prodam im priču kako nisam siguran da su nam uredne vize za BiH državljane Almira Turkovića i Bakira Beširevića te Rumunja Dumitrua Mitua. I dok su se oni usredotočili na te vize, Nenada i mene su pustili, a u međuvremenu je u Prag stigla njegova putovnica pa se bez problema vratio.
Moglo bi se tako sa Španjićem unedogled prebirati po sjećanjima. Kako je od Hajduka iskamčio dodatnih 50.000 eura za Stanka Bubala temeljem računa iz restorana Bijelo-plavi prema kojima je Bubalo tamo svaki dan “jeo kavijar” ili kako je “propao” famozni dolazak Andreja Ševčenka u Osijek.
- Ta je priča postala urbana legenda, ali nije bilo baš tako kako se priča. On nama jest bio ponuđen 1992. kada je imao 16 godina, tražili su za njega 300.000 maraka. Ta je ponuda jedno vrijeme stajala u mojoj ladici, ali je nikad nismo aktivirali jer nam je to u ratno doba bilo previše novca za dijete.
S igračima je Španjić uvijek imao poseban odnos. U legendu je ušla Bjeličina pola u šali, pola u zbilji izrečena rečenica da “nitko ne može ispuniti ono što Španjić može obećati”.
- Ima i ona Beljanova kada su tijekom jednog štrajka samo sa mnom htjeli razgovarati, a Beljan je rekao: ‘Neka siđe Španjić jer on i kad laže, lakše ga je slušati’. Ja sam sišao, obećao im isplatu, a oni izašli na trening dok su me predsjednik Bučević i potpredsjednik Kos ispitivali kako ja to mogu, zašto me slušaju. Zato što sam im ja uvijek dao sve što sam mogao i koliko sam imao. Ako sam imao 100.000, to sam im isplatio. Nikad nisam uskraćivao i nikad klub nisam izdao. Ja sam došao iz Metkovića, ali Osijek sam zavolio kao svoj i svi moji obožavaju Osijek. Neizmjerno sam tužan kada čujem osječke političare ili gospodarstvenike da navijaju za Dinamo ili Hajduk. Ne može tako. Osijek nam svima treba biti na prvome mjestu. I zato je sretan kada vidi što se danas, s dolaskom privatnog kapitala iz Mađarske, događa u Gradskom vrtu i cijelom Osijeku.
- Suradnja s Mađarima počela je prije desetak godina jer nas je Viktoru Orbánu i Lőrincu Mészárosu preporučio, danas pokojni, Vlatko Marković i tada je uspostavljena suradnja naših škola. Nebrojeno smo puta razgovarali s Orbánom, ali trebali su se steći određeni preduvjeti da do ovoga dođe, a to je prije svega bila predstečajna nagodba kroz koju je klub prošao. Stvarno sam zahvalan Orbánu, Mészárosu i našem Ivanu Meštroviću jer su ostvarili ono što sam ja sanjao.