Miljenko Pinterić ima 91 godinu i tvrdi da je najstariji plesač stepa na svijetu. Godine mu nisu prepreka da radi ono što voli. Tek prije šest godina, kad mu je bilo 85, okupio je ekipu plesača koja djeluje u udruzi “Feniks i prijatelji”.
Svi plesači u grupi mlađi su od njega otprilike 20 godina, a Miljenko kaže kako si traži nasljednika koji će ga zamijeniti na čelu udruge. Zasad mu baš i ne ide.
- Još nisam našao nekoga, ali s druge strane ne žuri mi se. Nije da ću sutra prestati s plesom pa mislim da još imam vremena. U grupi jedini ja plešem step, a drugi plešu valcer i tango. Nastupamo zajedno, a plešemo u domovima i klubovima umirovljenika u Zagrebu i izvan njega, u raznim knjižnicama i udrugama... Za sve to ne uzimamo ni kune - zvuči otrcano, ali mi plešemo jer nas to čini sretnima - priznaje Miljenko.
Oduševljena publika
U zadnjih šest godina nastupio je gotovo stotinu puta, a svaka je točka temeljito pripremljena i isplanirana. Ulazak na scenu je polagan, a potom Miljenko počinje plesati. Točka traje 20-ak minuta i priznaje da se umori, ali kombinira je s pjevanjem i recitiranjem. Nije uvijek ista: ako osjeti da ga ples umara, skrati stepanje i otpjeva pjesmu.
- Publika reagira s oduševljenjem pa zaista uživamo u nastupima. Plješću nam, traže da im još nešto otplešemo, ne daju da odemo. To najviše osjećam u domovima za umirovljenike. Stanarima tih domova naš je nastup pravi događaj i čovjek ne može ostati ravnodušan na emocije koje od njih dobiva. Kad izađem u svojim step-cipelama, sa štapom i šeširom, i počnem plesati, nastupi pravo ludilo - kaže Miljenko kroz smijeh.
Svakog jutra vježba. Ritual je već godinama isti: nakon buđenja se 45 minuta zagrijava. Isteže se, radi čučnjeve i niz vježbi za ruke. Onda počinje plesati step. Nekad pleše dulje, nekad kraće, ovisno o tome kako je taj dan raspoložen i kako se osjeća. U stanu, gdje vježba, ne pleše u pravim cipelama. Susjedi ispod njega ne bi mogli živjeti uz tu buku, zbog čega korake izvodi u plastičnoj obući, na tepihu. Za svaki slučaj.
Step je u njegov život ušao u 11. godini, kad se s obitelji iz Podgorice preselio u Zagreb. Otac mu je plesao društvene plesove pa mu nije bilo čudno što njegov dječak želi učiti ples. I tako je zadnjih 80 godina step dio Miljenkove svakodnevice. Pratio ga je kroz sve što mu se u životu događalo - srednju školu, prvi posao, odlazak u vojsku, fakultet, umirovljenje...
- Sjećam se zgode iz vremena kad sam u ZET-u bio rukovoditelj jednog odjela. Svi na poslu su znali da plešem u slobodno vrijeme, ali me nikad nisu vidjeli u akciji. Onda je bila neka zabava, družili smo se navečer u nekom restoranu i zasvirala je dobra glazba. Odmah sam krenuo ‘čagati’ svoje, a prisutni su me gledali u nevjerici. Svi su bili u čudu kako direktor pleše, a ja sam im bome dobro pokazao kako se stepa - kaže s osmijehom Miljenko.
Prisjeća se i da je prije bilo teško nabaviti cipele pa je kupovao one bez metalnih kapica, a onda je postolar stupao na scenu i uredio bi ih da budu prave step-cipele. Prva odijela kupio je još kao student, kad je zbog stipendije imao dovoljno novca da kupi svu opremu. S nostalgijom se sjeća tog vremena.
- Na današnjem Trgu Francuske Republike tada je bilo zabavište, vrtuljak, i puštala se glazba. Svaku bih se večer lijepo obukao i otišao tamo s prijateljima. Bome smo dobro plesali tada. Sklon sam svim stilovima, mogu plesati i valcer i step, a u to vrijeme sam mijenjao stil za stilom na tim plesnjacima - govori Miljenko.
Falio mu menadžer
Je li mu žao, pitamo ga, što je odlučio završiti Strojarski fakultet i biti na rukovodećim mjestima u nekim pogonima diljem Zagreba, umjesto da odabere plesne cipelice?
- Onda sam mislio o poslovnoj karijeri, ali možda sam pogriješio. Da sam odabrao ples, sada bi možda cijela Europa znala za mene. Ovako za mene ne znaju ni u mom vlastitom gradu. No tada mi je nedostajao menadžer - netko tko bi dogovarao moje nastupe i brinuo se za moje financije. Doduše, moram priznati, to mi nedostaje i sada, jer nekad razmišljam da ne bi bilo loše napraviti karijeru u mojim godinama. Onako, pravu karijeru - objašnjava Miljenko i opisuje nam svoj san: nastupiti negdje pred publikom i za to biti plaćen. Bio bi to prvi honorar koji je zaradio plesom i kaže da mu nijedna plaća koju je ikad dobio ne bi bila toliko slatka koliko ono što je zaradio - stepajući.