NETRANSPARENTNA PROCEDURA

'ZAŠTO SU BAŠ MENE DEPORTIRALI U RH? NEMAM POJMA' Švicarci ga protjerali bez jasnog razloga, ovdje se zaljubio, čeka i dijete, ali ni Hrvatska ga neće

Boris Kovačev / CROPIX

Abdul Monir Hakimi prošlog je ljeta iz Švicarske vraćen u Hrvatsku, gdje sada želi ostati. Ipak, njegov primjer, kao i mnogi drugi, pokazuje da nema jasnih kriterija za deportaciju osoba

Abdul Monir Hakimi u Zagreb je stigao prošlog ljeta. Hrvatska m u, dvije godine ranije, kad je kao ilegalac krenuo u bijeg iz rodnog Afganistana, nije bila ni na kraj pameti kao država u kojoj bi želio živjeti, nije je znao ni pokazati na karti. Danas pak želi jedino to: ovdje je našao djevojku, zaljubio se i za četiri mjeseca postat će otac. Unatoč svemu, Hrvatska mu je odbila zahtjev za azil, a ne može se ni vjenčati jer, kao ilegalac, ne može u Afganistanu pribaviti potvrdu da već nije vjenčan.

- Monir je krasan čovjek i dio moje obitelji. Učinit ću sve što se može, okrenut ću nebo i zemlju kako bi ostao ovdje s nama i bio otac mojem unuku - kaže Mladen Tkalec, otac 18-godišnje Anite koja s Monirom čeka dijete.

Našao obitelj

Kad je početkom godine saznao da njegova vrlo mlada kći ima dečka i da se radi o “azilantu iz Porina”, Tkalec je, kaže, bio uznemiren, suočen s predrasudama koje vladaju prema porinovcima. Vidjevši da mu je kćer doista zaljubljena, kaže, otišao je u Porin istražiti koga to ona voli.

- Danima sam dolazio da bi me uopće pustili k njemu. On je bio uplašen, nije znao što želim. Pitao sam ga što namjerava s mojom kćeri. Sve što mi je odgovorio bilo je u redu. Vidio sam da misli ozbiljno i obvezao sam se da ću brinuti o njemu dok ne riješi status - kaže Tkalec. Hakimi već nekoliko mjeseci živi s obitelji Tkalec na zagrebačkom Jarunu i, kaže njegov budući tast, izvrstan je čovjek. Hakimi govori farsi, engleski natuca, a Tkalec je kupio knjige za engleski jezik za prvi razred osnovne škole i polako uči. Želi moći komunicirati sa zetom i čuti njegovu priču.

- On trenutno nema ništa - nema pravo na rad, na zdravstvenu zaštitu, na učenje jezika - ništa. Ima samo nas. A mi smo mu obitelj, smatram ga svojim sinom, i tako ćemo se i ponašati. Ja sam djetinjstvo proveo po domovima za nezbrinutu djecu jer me otac ostavio. Neću dozvoliti da i moj unuk, koji se treba roditi za par mjeseci, raste bez oca - poručuje Tkalec.

Zagreb, 200917.
Prica o djevojci Aniti Tkalec koja je ostala trudna s afganistanskim traziteljem azila Abdulom Monirom Hakimijem, koji se na inicijativu Anitinog oca Mladena Tkaleca doselio zivjeti u zajednicki stan obitelji Tkalec, gdje su i fotografirani.
Na fotografiji: Anita, Abdul i Mladen.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / HANZA MEDIA

Abdul Monir Hakimi, Anita Tkalec i Mladen Tkalec

 

Abdul Monir Hakimi jedan je od stotina tisuća izbjeglica koji su na područje Europske unije stigli balkanskom rutom 2015. godine. Iz Afganistana je krenuo na ljeto 2014., nakon što mu je stric, koji ga je, kaže, odgojio, uspio prodati zemlju i skupiti novac za “agenta”, osobu koja ilegalno prebacuje ljude iz Afganistana u Europsku uniju. Put, u cijelosti ilegalan, trajao je mjesecima: preko Pakistana stigao je u Iran, pa u Tursku, a iz Turske, čamcem punim izbjeglica, u grčki Mitilini. Poslije je iz Grčke prebačen u Makedoniju, zatim Srbiju, pa preko Hrvatske u Sloveniju i Austriju, iz koje se napokon uspio domoći Švicarske, zemlje u koju je zapravo želio ići.

Famozna uredba

U Švicarskoj je odmah zatražio azil, a živio je, kako kaže, u kampu Degelblam. Međutim, nakon par mjeseci čekanja, švicarska administracija mu je odgovorila da ne može dobiti međunarodnu zaštitu u Švicarskoj, već se mora vratiti u Hrvatsku i svoj status rješavati tamo. Naime, prema uredbi Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje, ako se ustanovi da je “podnositelj zahtjeva pri dolasku iz treće zemlje nezakonito prešao granicu države članice kopnom, morem ili zrakom, za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna je država članica u koju je na taj način ušao”.

Radi se o famoznoj uredbi Dublin III, nazvanoj po gradu u kojem je sastavljena. Uredba je donesena bitno prije velike migrantske krize u Europskoj uniji i cilj joj je bio motivirati rubne članice EU da što bolje štite vanjske granice od ilegalnih ulazaka: činjenica da će država kroz koju je osoba ušla u EU biti odgovorna za nju bez obzira na to što će ista osoba otputovati u neku drugu državu članicu činila se dobrim motivatorom.

Prije nego što je migrantski val krenuo.

Hrvatska je, kao što je poznato, 2015. godine, u skladu s pozivom međunarodne zajednice, otvorila granice i dopustila ulazak migrantima bez valjanih putnih isprava. Stotine tisuća migranata, prije svega u bijegu od Islamske države, prošlo je preko teritorija Hrvatske prema zapadnoj Europi. Bio je to humani potez Hrvatske, koji je potpomogla i podržala administracija Europske unije, čiji su čelnici pozivali migrante u svoje države.

Procjenjuje se da je kroz Hrvatsku ušlo oko 658.000 osoba. Većina je ušla bez valjanih dokumenata - dakle, ilegalno - i za sve njih bi trebala biti odgovorna Hrvatska.

Pet tisuća zahtjeva

U to vrijeme, na krilima humanizma, države u koje je većina migranata zapravo željela stići, poput Njemačke, Austrije, Švedske i drugih, prihvaćale su migrante, zaprimale njihove zahtjeve i nerijetko im odobravale međunarodnu zaštitu. Međutim, ne svima: prema podacima MUP-a, pozivajući se na uredbu Dublin III, u Hrvatsku je stiglo 5722 zahtjeva za povrat osoba koje su ilegalno ušle u Europsku uniju, a prva država članica preko čije su granice došli na teritorij EU bila je Hrvatska. Od tih 5722 zahtjeva, za njih 4139 Hrvatska je prihvatila odgovornost, a dosad je u Hrvatsku doista stiglo 895 osoba.

Zahtjeva je razmjerno malo jer je Hrvatska, kao i dio drugih članica EU, očekivala da će uredba Dublin III biti suspendirana za period otvorene balkanske rute: potpuno je jasno da Hrvatska nema dovoljno kapaciteta za prihvat tolikog broja ljudi.

Međutim, ovoga ljeta Europski sud u Luksemburgu, odgovarajući na konkretna pitanja upravnih sudova u Sloveniji i Austriji, koji su odlučivali o zahtjevima za azil osoba koje su u EU ušle preko Hrvatske, odlučio je da je Dublin III cijelo vrijeme bio na snazi, da su migranti - unatoč pozivima čelnika najmoćnijih europskih država - u Hrvatsku ulazili ilegalno te da je, posljedično, Hrvatska odgovorna za njih.

Tijekom donošenja presude svaka od država se mogla očitovati i izreći svoj stav. Mnoge su to i učinile, no Hrvatska - sasvim sigurno najizloženija - nije. Nikad nije točno ustanovljeno kako je do toga došlo. Obavijest o početku postupka na koji se hrvatska Vlada može očitovati došao je negdje prošle jeseni, u vrijeme izmjene vlasti, te se ta ključna obavijest - zagubila u administraciji.

Efekti te presude, donesene krajem srpnja, kažu u MUP-u, još uvijek nisu vidljivi u punom jeku (mnogi su postupci bili zamrznuti u očekivanju presude, pa su tek sad nastavljeni), no moguće je da će broj zahtjeva biti povećan. Za neke je slučajeve je u međuvremenu nastupila zastara, ali može se očekivati, kažu u MUP-u, da će biti povrataka migranata u Hrvatska. temeljem detaljne analize MUP-a, procjenjuje se da će se raditi o nekoliko stotina osoba, što Hrvatska može podnijeti.

No osnovno pitanje koje se već sada postavlja jest - kako su države članice EU, u koje se slilo 658.000 migranata koji su ušli preko hrvatskih granica - odlučile zatražiti povratak u Hrvatsku baš za ovih 5722?

- Znamo da su vraćeni jer im je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici. Nismo kategorizirali osobe za koje je predan zahtjev sukladno uredbi Dublin III prema njihovoj dobi, spolu, obrazovanju i ostalom. Većina tih osoba dolazi iz Afganistana, Iraka i Pakistana - kažu iz MUP-a.

Dakle, iz država iz kojih, prema definiciji, stižu ekonomski migranti - oni koji u pravilu nemaju pravo na azil i međunarodnu zaštitu.

Stoga se može očekivati da će im biti odbijen azil, a zgodnije je da im odbijenica bude uručena u Hrvatskoj. Naime, nakon odbijanja azila osoba se ne deportira automatski (ne smjesti ju se na avion i pošalje u zemlju podrijetla ili bilo gdje izvan granice Hrvatske) već joj se, prema proceduri, izdaje rješenje prema kojem u određenom roku mora napustiti državu. Što se točno nakon toga događa s njima - za većinu je teško znati: mnogi od njih ilegalno nastave boraviti na teritoriju iste države.

Osim što dolaze iz zemalja čijim se državljanima najčešće odbija azil, u udrugama civilnog društva zamijećene su i neke druge karakteristike. Nitko ne može to brojčano potvrditi ni bez rezervi potvrditi - niti to žele isticati jer je svaki čovjek jednakovrijedan i svaki u potrebi zavređuje pomoć - no dojma su da među osobama koje se vraćaju temeljem uredbe Dublin III ima mnogo više starijih, radnonesposobnih i osoba sa zdravstvenim problemima ili “sumnjivom” prošlošću nego u općoj migrantskoj populaciji.

- Ni nama nije do kraja jasno po kojim se kriterijima odlučuje za određene osobe uputiti zahtjev Hrvatskoj, a za druge ne. Imali smo primjere da se čak razdvajaju i obitelji - kvalificirani radnosposobni sin ostaje u državi u kojoj se nalazi, a njegovi stariji roditelji se vraćaju. Imali smo primjere da su razdvajali i bračne drugove, po sličnom ključu, ili braću i sestre. Sve su glasnije spekulacije da se zahtjevi za povrat upućuju za osobe koje su starije, nemoćne, bolesne i koje zahtijevaju pojačanu skrb. No, kako sam rekla, to su samo spekulacije - kaže Vanja Bakalović, pravnica iz Centra za mirovne studije.

U udruzi Are You Syrious? ističu da je nepostojanje kriterija zastrašujuće, osobito iz pozicije migranata koji se moraju vratiti, a koji su se nadali životu u državi u kojoj su posljednjoj boravili.

- Nedostatak odgovora na pitanje po kojim se kriterijima odabiru ovi ljudi ukazuje na moguću arbitrarnost odluka samih zemalja kod odlučivanja o tome koje osobe će deportirati, a koje neće. U prilog tome govori i činjenica da ni organizacije civilnoga društva u Austriji s kojima smo u stalnom kontaktu, kao ni sami odvjetnici izbjeglica koji sudskim putem pokušavaju zaustaviti dublinske deportacije, ne znaju o kakvim se kriterijima ovdje radi - objašnjavaju.

Ni Abdul Monir Hakimi nije dobio obrazloženje zašto je Švicarska, u kojoj je boravio ukupno 10 mjeseci, zatražila njegovu deportaciju. Kao razloge napuštanja Afganistana naveo je da je radio za vojnu policiju države Afganistan, zbog čega je u više navrata od talibana primio prijetnje smrću, i to pisanim putem, te je u pismima stajalo da nitko tko ga ubije neće snositi posljedice. Istaknuo je kako bi, kad bi se vratio u Afganistan, bio u smrtnoj opasnosti zbog talibana, a progonila bi ga i vojna policija, koju je napustio bez najave i objašnjenja.

Odbijen mu azil

Kako stoji u nepravomoćnom Rješenju kojim mu je Hrvatska odbila pružiti međunarodnu zaštitu, Hakimi je rekao da ne zna kad je rođen, ali da ima 22 godine. Kao datum rođenja upisan mu je 31. ožujka 1993. godine, a ispisala ga je službenica u Švicarskoj “iako joj on nije rekao da je to njegov datum rođenja”. Rekao je da zna da je afganistanske 1370. godine imao 12 godina. Budući da je afganistanska 1370. godina po gregorijanskom kalendaru 1991. godina, ispada da Hakimi ima 26, a ne 22 godine. Izjavio je da je bio vojni zapovjednik jer je bio pismen, a ne zna kako se ta vojska zvala ni koliko ju je dugo služio (ovisno o prilici, odgovarao je od šest mjeseci do dvije godine). Nije mogao odrediti koliko su mu puta talibani prijetili, a na kraju odgovara da je jednom dobio prijeteće pismo koje je bilo na bratićevoj kući, ali ga on nije vidio. Kazao je kako je vojsku služio u Kandaharu, no nije znao navesti ni lokaciju grada u državi ni bilo koju drugu znamenitost (nije znao kako se zove rijeka u gradu, rekao je da se sjeća džamije Hazrat Balal, za koju je ustanovljeno da se zapravo nalazi u Kabulu).

U odbijenici azila se ukazuje na kontradiktornost njegovih izjava, zbog čega je njegov strah od proganjanja proglašen neuvjerljivim.

Odbijenicu je dobio prije nego što je pronašao novi dom u Zagrebu i saznao da će postati otac. Hakimi se žalio na Rješenje.

ELIPSO

Izdvajamo