BROJNI SUSTANARI

ŽIVOT U STANU PUNOM GLODAVACA 'Kupio sam Milicu i Bebu, a sada živim u stanu s njih 100. Najteže mi je bilo nadjenuti im svima imena'

    AUTOR:
    • Sergej Trajković

  • OBJAVLJENO:
  • 21.04.2017. u 00:00

Zagreb, 241116.
Knjizevnik Boris Peric i njegovih 70 cileanskih vjeverica (degu).
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Kompleksnim i smirujućim glasanjem, čileanske vjeverice književniku prave društvo kada prevodi

Kad je prije šest godina u jednoj trgovini kućnih ljubimaca nabavio dvije ženke degua, malenih glodavaca poznatih i kao čileanske vjeverice, nije ni slutio da će nakon nekoliko godina dijeliti stan s više od stotinu tih životinjica.

Sobna nastamba

U trgovini su mu, naime, neznalice prodale dvije trudne ženke, osjetno starije nego što se pretpostavljalo. Pomirivši se sa sudbinom, napravio im je velike “sobne” nastambe, a nakon nekog vremena uspio ih je razdvojiti po spolu, pa se sa smirivanjem baby booma, a i zbog životnog vijeka starijih primjeraka, populacija simpatičnih južnoameričkih glodavaca ustabilila na osamdesetak. Priča je to našeg pisca i prevoditelja Borisa Perića.

Zagreb, 210217.
Pisac Boris Peric, fotografiran u svom domu gdje je ima sedamdesetak glodavaca degua za kucne ljubimce. Na fotografiji: degui.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

U njihovu, kako kaže, smirujućem društvu, autor nekoć popularnog romana “Vampir” napisao je i preveo tijekom godina više zapaženih knjiga, među njima i vlastitu verziju Krležina “Povrataka Filipa Latinovicza”, a nedavno se, i opet na tragu Krležina stvaralaštva, proslavio prvim cjelovitim prepjevom njegovih “Balada Petrice Kerempuha” na njemački jezik.

Znanje u koricama

Sve te godine društvo pri pisanju pravilo mu je mnoštvo degua, samozatajnih i inteligentnih životinjica s krznom, pružajući mu svojevrsnu podršku smirujućim, katkad veoma inspirativnim gestama i kompleksnim sustavom glasanja, koji bi se mogao usporediti s ptičjim cvrkutom.

Upravo zato odlučio im se odužiti, opisati svoje bogato iskustvo s njima te ga ukoričiti. Osim općenitih “zooloških” podataka i praktičnih savjeta razmišlja da u knjigu unese dašak književnosti, istkane ponajprije na vlastitim iskustvima i promatranjima fascinantne čileansko-vjeveričje svakodnevice.

Dijabetičari

- Želim im nešto ostaviti, a to će biti knjiga o njima. Već dugo razmišljam o tome. Možda će se kroz nju provlačiti jedna duža pripovijetka, možda i više kraćih, sve je otvoreno. Osim toga, knjiga će sadržavati podatke o podrijetlu tih životinja, prehrani, glasanju, navikama. Pet shopovi prepuni su literature o psima i mačkama, ali o deguima nema baš ništa. Svatko tko ih drži trebao bi znati mnogo o njima, jer im inače svojom “ljubavlju” može nehotice itekako naštetiti. Primjerice, degui su potencijalni dijabetičari, zbog čega im treba kupovati posebnu hranu s nužnim vitaminima i mineralima, a pri odabiru povrća treba paziti na nizak udio šećera, primjerice, u karfiolu, mrkvi i slično - otkriva Perić, ističući da je silom prilika već postao stručnjak za degue.

Zagreb, 210217.
Pisac Boris Peric, fotografiran u svom domu gdje je ima sedamdesetak glodavaca degua za kucne ljubimce. Na fotografiji: degui.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Često bi me nadmudrili, svaki put kad bi mi zbrisali iz kaveza. E, u tom slučaju trebalo je doslovce pregovarati s njima... Bilo je natezanja, ali sad više toliko ne bježe, jer sam naučio kako s njima. Točno se vidi da imaju promišljene radnje. Kad, recimo, jedan zbriše kroz neko mjesto u kavezu, a ja ga uspijem uloviti, drugi promatraju i više nijednom ne pada na pamet bijeg kroz istu rupu. Uče po sistemu pokušaja i pogrešaka, i to nevjerojatno brzo - opisuje Perić.

Bježali iz kaveza

Popularnost im je kod nas počela rasti prije nešto više do deset godina, kad ih je i Perić prvi put vidio u zoološkom vrtu. Nekako sam se odmah zaljubio pa smo ih supruga i ja poslije nabavili, te dvije, Milicu i Bebu, koje će ostati neprežaljene. Nakon nekoliko mjeseci, kad im se broj već popeo na deset, shvatio je kamo to vodi i odmah dao napraviti veliki sobni kavez, takoreći po mjeri.

Prisjeća se i anegdote sa susjedima koji su ga, kad im je jedan zalutali degu preko prozora slučajno ušao u stan, čak i prijavili, misleći omaškom da poznati pisac “u fušu” kući uzgaja činčile radi krzna.

- Najteže mi je bilo nadjenuti im svima imena, što je naposljetku trebalo i zbog datoteke u veterinarskoj ambulanti. S vremenom sam naučio razlikovati ih po izrazu lica, prugama, šarama, boji krzna. Neki se odazivaju i na ime ako ono u sebi ima glasove koje po frekvenciji mogu čuti. Sluh degua ipak je znatno drukčiji od našeg, kao što sam s vremenom naučio razlikovati i pojedine sustave njihove komunikacije. Veseli me kada dođem kući i čujem zvukove radosti, a ne uzbune ili panike.

Zanimljivo je da degui spavaju jedni preko drugih u nekoj vrsti piramide. Znaju se, istina, katkad i posvađati zbog jela, ali to kratko traje i poslije su u najboljim odnosima. Osim za štetu - ako ih kanite držati izvan kaveza, oprostite se od strujnih kabela i drvenarije - pokazuju nevjerojatan talent za gradnju, oblikovanje - ističe Perić koji je uz germanistiku, filozofiju i novinarstvo neko vrijeme studirao i lingvistiku, pa jedno poglavlje knjige namjerava posvetiti njihovu “govoru”, za koji su Britanci napravili aplikaciju Degu Translator.

ELIPSO

Izdvajamo