Već sam se našalio više puta na račun 11. svibnja i mojeg rođendana, rekavši da je to u mojim godinama zapravo obljetnica i da mi je najveća rođendanska želja da doživim sljedeći rođendan, što u mojim godinama i nije daleko od istine. Kad bi mi netko rekao u mojim ranim dvadesetima da ima 56, koju više ili manje, pomislio bih “’lijepe godine je doživio”. Naravno da se iz sadašnje pozicije pogled na to korjenito mijenja. Još mi se piše i stvara, još je previše i glazbe i stihova u meni i kao što davno rekoh u baladi “Gore iznad oblaka”: “Ja bih još samo malo pjevao, ja bih još samo malo ljubio, ja još ne bih praznih kofera do crnih zvijezda sjevera, gore iznad oblaka...”. U prijevodu, želim da su svi koje volim živi i zdravi i da još dugo budemo skupa i u dobru i u zlu. Puno se do sada suza isplakalo pa ako već mogu zaželjeti želju, neka onda ostatak života bude pretežno sunčano s malo povremene naoblake jer mi iskustvo govori da bez toga ne ide. U dahu nam je ispričao Neno Ninčević, legendarni splitski skladatelj koji će 11. svibnja proslaviti svoj 56. rođendan.
Feštat će na zagrebačkoj koncertnoj promociji “Naše bile štorije”, djela koje je s Goranom Karanom stvarao gotovo devet godina. U Ciboni će biti sjajno, uvjeren je Ninčević, čije je djelo premijerno izvedeno nedavno u Splitu, na 45. rođendan glavne izvođačice Severine Kojić. Ninčević će taj dan, kaže, zapamtiti po suzama koje je ronio.
Suze zbog Seve
- Negdje oko polovice predstave Seve i Tedi Spalato su me rasplakali. Pogledam na tribinu, svi brišu suze, dobro je, nisam jedini. Drugi dio je pun veselja i brzih pjesama, ali je ova prva emocija bila prejaka. Kažu da sam plakao i na bini, mislim da nisam, zapravo se i ne sjećam. Sjećam se kako Seve reže tortu, sebe kako stojim i jedem krokant jer djetinjstvo kaže “nema te situacije u kojoj se ta delikatesa odbija”. Valjda je skraćena verzija svega da sam ja krckao krokant i povremeno plakao, a ljudi su tih dvadeset minuta pljeskali. Ma ne može bolje. Bravo, Splite, volim te! - nastavlja Neno kojem je teško reći što mu je u devet godina, koliko se “Naša bila štorija” stvarala, bilo najteže.
Mama je imala sluh
- Doslovno smo bili sami protiv svega. Znali smo da je glazba izvanserijska, da je priča čista ko prvi snijeg, da je naše izvorno autorsko djelo, da se radilo i pisalo iz duše i glave i talenta, ali koga u ovom svijetu, gdje si bezveze ako nemaš pravu vezu, briga za to. Financijske pomoći niotkuda. Ili su institucije upravo financirale neki film ili neku drugu predstavu, ili su se intendanti bojali veličine projekta ili ulaska estradnog zvuka u prostore nacionalnih kazališnih kuća, svakako, morali smo dalje. Uključio se HDS ZAMP jer su kolege Šaban, Pecotić i Bakić iz prve prepoznali visoki domet svega, Scardona s Paićem, Karan i ja, pa Severina bez ikakvih uvjeta, Nina Kleflin s režijom, Giuliano, Tedi, Stefan, Danijela, Mirela i Zorica, svi na garanciju. I tako smo izgurali premijeru nakon svih tih godina. Hvala im od srca - kaže Splićanin koji je ljubav prema umjetnosti naslijedio od mame.
- Mama je imala sluh i talent za pisanje. Bila je učiteljica u osnovnoj školi i naučila je bezbroj malenih čitati i pisati. Meni je bila najbolja mama na svijetu. Igrali smo se i pričanja bajki i traženja rima na zadane riječi, čitala mi je svake večeri... U petoj godini već sam čitao i pisao, a znam da sam s 12 progutao školsku biblioteku, uključujući i ruske klasike - prisjeća se Ninčević koji je odrastao u Splitu, na Brdima.
- To je onda bila periferija periferije. Bronx je šala mala. Tu sam nekako preživio s par šivanja glave i gubitkom mliječnih zubi, baka Marta me čuvala najviše. Problemi su počeli kad je stari dobio stan od Pomgrada blizu centra Splita. Imao sam naglasak, skoro do sedme godine sam mislio da mi je ime Vlaj, znaju djeca ponekad biti okrutna. Onda malo frizura, stari je to zvao đačka i ljetna, obje mašina do glave, a uši k’o u šišmiša, pa je Vlaja naslijedio Ušo. Ali opet, hvala im na svim lomljenjima nosa, da nije bilo toga, ne bih se naučio braniti, da rezimiramo - od malih nogu sam naučio da život nije pjesma. A je. I to mi više nitko ne može uzeti, da sutra umrem, ostaju moje pjesme, muzika, stihovi, ostaju dobrim ljudima... Za to se mali Vlaj izborio, tu i tamo je falio neki zub, ali moderna su vremena, stomatolozi čuda rade - ističe Ninčević, koji se kao klinac bavio karateom.
Bruce Lee
- Moj stari je obožavao Bruce Leeja pa me upisao na karate. U moje vrijeme nije bilo kontakta na tatamiju, to je onda bila čista plemenita vještina i pokazne vježbe, mislim da su danas samo kate ostale od svega, full kontakt je brutalan i ne volim ga ni gledati. Dugo sam bio u tome, skoro do 17. godine. A onda sam izrastao u dvije godine skoro dvadeset centimetara, težište mi je postalo previsoko. Da sam ostao, do kraja života ne bih došao do crnog pojasa, a i nekako su me djevojke počele zanimati više od kimona, tako da se Lovrin san da mu sin postane prvak svijeta izgubio s prvim plavim pramenom koji je prozujao pokraj mene na staroj Rivi. A ona, naravno, ni pogledala me nije. Možda zbog frizure. Bila je ljetna, ta je bila nešto kraća od đačke, šta će dijete sušiti kosu nakon mora, još da se razboli, ovako samo ručnik i eto ga k’o novi. E, stari, stari, ti si kriv za ono “kad su za ples birale dame nikad nisam bio izabran”. Ti i brico. Daleko mu kuća - prisjeća se Neno koji je nakon srednje škole upisao studij građevine.
- Ma, htio sam književnost. Zaljubio sam se u curu iz Zagreba. Stari ne da u Zagreb ako nije građevina. Položim prijemni na građevini, odem u JNA, 1980. godina. Pišem, cura pametna, ne odgovara. Ja napišem stihove “Piši, piši mi” i nakon pet godina Magazin ima megahit, Ljilja Nikolovska to otpjeva da umreš od ljepote. Eto zašto građevina, zbog ljubavi, ali ne prema neboderima i mostovima, jer ja i dalje ne kužim kako avion leti i kako se mostovi ne sruše - priznaje glazbenik otkrivajući da je točna priča ona koja kaže da benda Tutti Frutti nikad ne bi bilo da se on nije zaljubio u jednu djevojku s Čiova.
Ivo Amulić (lijevo) i Neno Ninčević (desno)
Halid Bešlić
- Na obali se svaku večer skupljalo društvo: klinci, ništa droga, ništa alkohol. I meni zapne za oko, a poljubio se u životu nisam, jedna slatka plava. Evo šanse da nisam više zadnji papak. I sve to ide super, još malo pa ćemo sami u šetnju, kad li se odnekud pojavi frajer. Plava prljava kosa, ima u ustima dva zuba, samo stative. Sjedne, u ruci mu gitara i zapjeva “Jedina moja” Divljih jagoda. Epilog - za pola sata oni se ljube, a ja uzbrdo kući s replikom k’o iz “Maratonaca”: “E, pa kupit ćemo i mi tu gitaru”. Nije to sve. Pojavila se još jedna cura. Ona je pisala pjesme. Pitam ja: “Mogu li pročitati?”, a ona me pogleda s dva najljepša plava oka i kaže: “Ti? Pa ti se samo znaš tući. Ne bi ti to razumio!” Znači, još i pjesme moram pisati, ma nema problema, sve za prvi poljubac, što bi rekao moj brat Halid Bešlić. Zbog žena su se ratovi vodili... I tako me krenulo, tog sam ljeta dobio taj poljubac, što je bio neviđen napredak u mojem ljubavnom životu. Bila je to 1979., imao sam 18 - priča Neno koji je do prve gitare došao s motikom, kopajući kanale.
- Živa istina. Kopaš od 7 do 19 sati. Pauza za ručak u 12. Dnevnica 50 DM. Bio sam mlad, utreniran, jak k’o konj. Žuljevi za par dana nestanu, a likovi koji sa mnom rade paprikari k’o iz “Ko to tamo peva”. Tu sam čuo prve narodnjake u životu, valjda ih zato nešto baš ne slušam. Trauma iz mladosti. Gitara kupljena, udaram po 12 sati dnevno, glava ionako puna stihova, prava tvornica hitova (smijeh). Onda dođu prijatelji od starog, sve rudari k’o od brda odvaljeni, pitaju čim se baviš? Velim, imam bend. Sviram. Dobro to, ali čim se baviš? - prisjeća se Ninčević koji je svoj bend osnovao nakon završetka suradnje s Magazinom.
2500 skladbi
- Krenulo je teško. Imamo “Nasloni glavu”, “Ti me izluđuješ”, “Stvari lagane”... Odbili su nas svi diskografi, nije to komercijalno, nema tu hita, Bratoš me vodi u Diskoton Sarajevo, komentiraju “ništa od vas”. Jugoton, Škarica i Kundić me gledaju s gađenjem, a nakon tri godine mi nude uvjete da prijeđem u Jugoton po sistemu: “Evo ti prazan papir pa sam upiši cifru. Prodajemo po pola milijuna albuma, sve dvorane i stadioni puni, poštar ostavlja vreće pisama svaki dan, otvaram ih iz početka, ipak sam ja šef, pišem glazbu i stihove i ta me čast pripada. Sva iz prve vreće počinju s “Dragi Ive”... Vidite, ja nikako na zelenu granu, opet me dopao onaj s “Jedina moja” i odnio svu slavu. Neka malo šale, to je bio najljepši period života i sad kad se sjetim onog huka punih dvorana, trnci me prođu... - govori skladatelj koji ne zna koliko je skladbi točno napisao.
- Barata se nekom cifrom od 2500, ali već godinama puno je više toga. Samo sad imam u mobitelu preko 500 novih pjesama, ali sve više biram kome dati pjesmu. Mora izvođač biti uvjerljiv, mora joj dati život, instant hitovi me ne interesiraju, ja gradim karijere - naglašava Ninčević. Je li ikad razmišljao da samom sebi napiše pjesmu?
- Nisam ja za pjevanje. OK, ono s Ciganima, kad platim pa se švercam, to volim. I s tamburašima. Da je napraviti klapu s vodećim hrvatskim skladateljima, mislim da bi vicevi o Muji i Hasi bili šala mala. Zato mi i pišemo što nam Bog nije glas dao - priznaje Neno, kojem je, kaže, najlakše raditi s - najvećima.
Kći Lola
- Dođu pripremljeni, znaju melodiju, ne čitaju stihove s papira. Daju pjesmi drugu dimenziju. Live svaki put pjevaju drugačije, malo kasne pa daju još soli po svemu. Ne volim kad je sve ravno, neka malo ekscesa, ma čak i falša ako stoji na tom mjestu - kaže Neno. Tko mu je najveći prijatelj na našoj glazbenoj sceni?
- Na estradi se svi ljube, to je valjda holivudski sindrom. Nema tu puno pravih prijateljstava. Cmok cmok i idemo dalje. Pjevači imaju samo jednog prijatelja - ime mu je Hit... Kad ga ima, drugi mu prijatelji ne trebaju. Što se mene tiče, da mi se život ruši, ja mogu računati na Huljića i Kalembera i to znam 30 godina 100 posto. Ima još puno dragih ljudi: Šaban, Bratoš, Karan, Seve, Tedi, Staki, Halid, Martić, Geronimo. Nisam trebao ući u nabrajanje, opet sam sto ljudi preskočio - govori nekadašnji direktor Splitskog festivala koji se možda najviše u životu uplašio kada mu je njegova mezimica, kći Lola, s nepunih osamnaest godina priopćila da će postati djed.
- Da, uplašio sam se. Jako. Za njenu budućnost. Bila je još u srednjoj školi. Ali to je moja Lola, pametna, mirna i hrabra. Podigla je bebu, diplomirala pravo, sad sprema doktorat, bolju kćer ne možeš poželjeti. Tu me Bog pomilovao, hvala mu od sveg srca - zahvaljuje Ninčević, koji je svojedobno rekao da će s nekih 55 godina kupiti brodicu, pustiti pivski trbuh i živjeti ležernim životom dalmatinskog barbe. Kada će ostvariti taj svoj san?
- Za brod nemam para. Nešto me i trbuh napustio u zadnje vrijeme, šta bi moj Coce rekao “Doša san ka lata”. Još 2500 pjesama i eto me na brodu, što je još 30 godina pisanja za ovakvog bećara - kaže Neno Ninčević.