IVANA ŠOJAT KUČI

ŽIVOTNA ISPOVIJEST KNJIŽEVNICE KOJA JE UŠLA U POLITIKU 'U mojoj obitelji križaju se loze Miloševića i Ante Pavelića, a Šeks mi je kao drugi djed'

Osijek, 180317
Ivana Sojat, kandidatkinja za gradonacelnicu Osijeka.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
Emica Elveđi / CROPIX

Kada se u jednoj obitelji nađe rodbinska veza s Antom Pavelićem i Miloševićima iz Crne Gore, ali i s ličkim selom Smiljan odakle je Nikola Tesla, priča postaje intrigantna. Još je zanimljivija ako je potomak tih Šojatovih, od kojih je loza poglavnikove majke Marije, književnica Ivana Šojat, mlada nada Andreja Plenkovića u bitki za osječku gradonačelnicu. Ista ona koja je u burnim ratnim godinama nosila uniformu HOS-a i spriječila deložaciju svoje bake na čijem je stanu pisalo mrsko prezime “Milošević”. Prognanicima iz Baranje to je bilo dovoljno da zauzmu stan, ali u pomoć su priskočili unuka i njezini HOS-ovci koji su spriječili deložaciju.

“Mi smo ih rastjerali”, kaže Ivana koja ulazi u finiš borbe za Osijek, uz napomenu da obitelj nema nikakve veze s “onim” Miloševićem, Slobom. A u HOS je ušla slučajno kada su je regularne vojne jedinice ignorirale, smatrajući da krhka djevojka ne može mnogo pomoći u obrani ratom zahvaćene Slavonije. “Srela sam dvojicu svojih prijatelja koje sam znala sa studija. Imali su uniforme HOS-a i kad sam im rekla da želim pomoći, samo su dobacili ‘dođi k nama’. Tako sam postala HOS-ovka.”

Danas, mnogo godina poslije tih dramatičnih dana borbe za Hrvatsku, ostala su samo sjećanja i prijateljstva. “Ona su trajna s ljudima s kojima sam bila u HOS-u, kada sam nosila maskirnu uniformu i na ruci znak jedinice. S mnogima se viđam i čujem danas”, kaže kandidatkinja HDZ-a koja će u svibnju odmjeriti snage s moćnim osječkim političarima koji godinama imaju iskustva u tvrdoj disciplini, politici, u kojoj se ne štedi ništa i nikoga.

Tri rock sastava

Silna je želja afirmirane književnice - koja se okušala i u operi i u tri rock sastava i u slikarstvu te kao uspješna prevoditeljica s francuskog i engleskog, a upravo piše povijesni roman o janjičarima - da promijeni Osijek.

“Možda će vam zvučati banalno, ofucano, otrcano, kako god hoćete, ali Osijek doista volim. To sam dokazala i činjenicom da je on u svim mojim knjigama, pišem o njemu, trudim se oko njega i ne mogu više gledati kako propada. Grad je to koji je dao čak dvojicu nobelovaca, cijeli niz značajnih ljudi, a danas se spominje najviše kao prijestolnica kulena.”

 

Kaže da ima već odraslu djecu koja rastu u gradu koji nije ni sjena onom kojega se sjeća iz djetinjstva. A za Ivanu Šojat se sve u životu vrtjelo baš oko Osijeka koji je mirna luka i za neuništivog HDZ-ova veterana Vladimira Šeksa, koji ima prste i u ovom projektu. Sve prolazi, samo Šeks ne, pa je tako preporuka Ivanina “drugog djeda”, s čijom je kćeri dugogodišnja prijateljica iz iste zgrade u kojoj stanuju, dobro došla da stranka talentiranu književnicu promovira kao svog favorita za Osijek.

“Moji su dolazili u Osijek u različitim etapama. Djed Šojat rodio se u tadašnjem Brodu na Savi jer mu je otac bio žandarski narednik u vrijeme aneksije Bosne. Njega je put doveo u Osijek poslom jer je radio kao željezničar, a moja baka, njegova supruga, rodila se u Smiljanu pokraj Gospića. Kako su tamo upadale razne vojske, otac ju je poslao teti u Vinkovce i tu su se upoznali djed i baka. Moj se otac rodio u Vinkovcima i kao trogodišnji dječak došao u Osijek, a majka mi je rođena u Osijeku.”

Podstanari

Do Ivanine desete godine roditelji su bili podstanari, a najveće uspomene vežu je uz industrijsku četvrt. “Tamo je moja baka Marija imala kuću i u romanu ‘Unterstadt’ opisala sam unutrašnjost bakine kuće i dvorište.” Kao školarka Ivana je imala brojne interese, posve različite, od književnosti do matematike i fizike, a u šestom razredu osnovne škole palo joj je na pamet da otvori pravu knjižnicu. “Na požarnim stepenicama zgrade sam prikupljala knjige, napravila iskaznice i imala članove knjižnice. Pečate sam napravila od krumpira i prva knjižnica u Osijeku bila je moja.”

Posebno se sjeća razdoblja u kojem je pjevala u opernom zboru osječkoga HNK. A onda je slijedila rock karijera i treće mjesto s “Enolom Gay” na gitarijadi s lokalnim bendom. “Poslije sam pjevala u još jednom heavy metal bendu, doduše jako kratko, a zvao se Saratoga. Slijedio je još jedan bend s kojim sam imala samo jedan koncert. Pjevali smo darkersku glazbu, a tada sam se tako i odijevala.” Pitam je kako je sredina prihvaćala tu njezinu darkersku fazu pa odgovara “trpjeli su me” i dodaje da je jedno vrijeme željela pjevati i francuske šansone.

Odabrala je matematiku i fiziku za studij na Pedagoškom fakultetu, a onda je na trećoj godini počeo rat. “Moj otac i ja smo se brzo uključili u obranu, još kada su stvarani oni nenaoružani odredi. Shvatili smo da se događa nešto jako loše i na Sjenjaku, gdje sam živjela i gdje još uvijek živim, pratili smo situaciju i držali straže jer su tamo živjeli i mnogi oficiri JNA.” Kada je rat počeo, Ivana se u kolovozu 1991.uključila u vojsku, nakon tragedije u Dalju, a povod je bilo i to što joj je tada poginuo prijatelj Ivan Dizdar. “Nisam mogla izdržati i prijavila sam se u Mjesnu zajednicu, a u rujnu sam prešla u HOS.”

Krvna zrnca

Kaže da obitelj nije bila nešto posebno “hrvatski nastrojena”, jednostavno se nije gledalo tko je koje nacionalnosti. “Moj je otac bio vjenčani kum čovjeku koji je srpske nacionalnosti i nikada nam to, naravno, nije smetalo. Nismo brojali krvna zrnca, a do devedesetih godina nisam znala što su mi prijatelji po nacionalnosti, niti sam njima govorila što sam ja. Bilo mi je nevažno.”

U Zboru narodne garde Ivanu nisu ozbiljno doživljavali. “Što si se javila kao dobrovoljac za kuhanje kave”, govorili su joj, a ona je željela uzeti pušku. “U HOS-u su me shvatili krajnje ozbiljno i odmah su me poslali na obuku za protutenkovsku borbu. Prošla sam i obuku za ‘blisku’ borbu, nisu nas slali neobučene u rat.” S Ivanom je u jedinici bila još samo jedna djevojka, sve ostalo mladići. “Bilo je i sasvim mladih dečki koji su me iz milja zvali ‘mama’.” Na glavi je nosila crnu beretku s hrvatskim grbom i njezina je jedinica uglavnom pokrivala liniju od Antunovca do Tenje. “Nekoliko smo puta bili poslani i na nasip kod Drave. Koliko god to kontradiktorno zvučalo, bilo je to vrijeme koje je na površinu izbacilo najgore i najbolje od ljudi. U životu nisam srela ljude koji su toliko bili zaštitnički raspoloženi prema meni kao u tim ratnim danima, a radilo se o opstanku za goli život.”

 

Ivana se sjeća zajedništva koje su tada pokazali Osječani i time što su zajedno kuhali te prevozili jedni druge. “Svi smo bili kao jedno, iako potreseni time što se događalo, kada se mrtvi ljudi nalaze na ulici, a zgrade pogađaju granate. Bio je to šok, ali je strašno kako se brzo ogugla. Posljedice su ipak ostale i nakon rata više nikada nisam bila ona ista Ivana iz škole i s fakulteta.”

U uniformi HOS-a provela je devet mjeseci, a onda je Gojko Šušak kao ministar obrane procijenio da bi bila korisnija u Ministarstvu jer je zbog znanja jezika mogla komunicirati sa stranim časnicima. “Bila sam angažirana kao prevoditeljica za ruske, belgijske i francuske časnike koji su nam mnogo koristili jer smo od njih dobivali dragocjene informacije o neprijateljskim snagama na terenu.” Poslije rata je Ivana otišla u Belgiju gdje se udala i rodila dvoje djece. “Osim moje predivne djece, ta belgijska epizoda mog života je neslavno prošla i nakon osam godina odlučila sam se vratiti u Osijek. U Belgiji sam studirala francuski i bavila se slikarstvom, pa sam imala i jednu prodajnu izložbu koja je bila vrlo uspješna jer sam prodala sve slike, osim jedne. To je ujedno bilo i jedino razdoblje mog života kada sam se bavila slikarstvom.”

Život u Belgiji

Tamo je počela i pisati. “Konačno”, kaže. Ujedno je i prevodila, a do neba je zaslužna pokojnom Zlatku Crnkoviću koji ju je angažirao da prevede knjigu jednog kineskog autora s francuskog jezika. “Bio je toliko zadovoljan mojim prijevodom da je odlučio u svojoj biblioteci dati mi i prijevode s engleskog. Bojala sam se jer mi je francuski bio bliži, a on je rekao: ‘Probajte, imajte vjeru u sebe, a ja vjerujem u vas’.” Nagovorio je Ivanu da prevede jedno poglavlje knjige s engleskog i bio izuzetno zadovoljan. “Nastavite”, samo je rekao i slijedile su druge knjige.

Sve vrijeme boravka u Belgiji žudila je za Osijekom, a kako je brak sve više dolazio u krizu, maštala je o povratku. “Pisala sam svojim roditeljima čeznutljiva pisma i kada sam jednom godišnje dolazila u Hrvatsku, uz suze sam se vraćala u Belgiju. Da se razumijemo, Belgija je divna, i danas imam divne prijatelje tamo, ali ja sam očito ptić koji se voli vratiti u gnijezdo.”

I Ivanina djeca, koja su naučila hrvatski i francuski, lako su prihvatila mamin povratak u Osijek. “Rekla sam im da se rastajem od njihova oca i da idu sa mnom u Hrvatsku. Sam odlazak iz Belgije nije za njih bio šok jer su voljeli Osijek, a tako je i danas kada su odrasli ljudi. Kći Celine ima 23 godine, a sin Luka će za koji dan napuniti 20.”

Mali Beč propada Ivana se s malom djecom vratila roditeljima u Osijek. “Što si se vratila, pa tamo je bolje”, govorili su joj prijatelji. “Onda je krenula žestoka borba za preživljavanje jer nisam mogla dopustiti da me roditelji izdržavaju. Neću nikada zaboraviti ljude koji su mi izašli u susret, a najveći događaj u mom životu bio je veći posao u HNK kada je trebao lektor za rad na operi ‘Carmen’. Uključila sam se u predivni projekt s Petrom Selemom koji je bio redatelj i uživala sam. Čak sam tijekom proba i zapjevala pa je maestro Juranić čuo moj glas i predložio da uzmem sate pjevanja, što sam i učinila. Na kraju sam postala članica zbora.”

Priča kako je istodobno počela i pisati, ali sam početak u mladosti nije bio blistav. “Moji su roditelji bili izbezumljeni jer sam imala disleksiju i mislili su da nikada neću naučiti čitati i pisati. Ali kada je krenulo u trećem osnovne, počela sam manijakalno čitati. Moj prvi pokušaj pisanja proze bio je roman ‘Šamšijel’ koji sam počela pisati još dok sam bila u Belgiji.” Slijedili su zbirke pjesama, kratkih priča i novela, pa nagrađeni roman “Unterstadt” te romani “Ničiji sinovi” i “Jom Kipur”.

 

”Sretna sam što sam u životu imala dvoje ljudi koji su me uveli u svijet knjige s kojima sam bila okružena još kao djevojčica. To je moja baka Violeta, koja je bila profesorica povijesti u gimnaziji, i otac Ivan koji je uvijek kući dovlačio kutije knjiga. Zahvaljujući njima, zaljubila sam se u povijest i književnost.”

A u svemu što je pisala i radila uvijek je u prvom planu bio Osijek. “Prije je grad nosio titulu malog Beča i bio centar kulture. Danas više nema onu urbanost koju je nekada imao, a sve što se u međuvremenu s njim događalo, bilo je povod da se odlučim za ovu gradonačelničku bitku. Rekla sam sama sebi da ću ili sjediti sa strane i promatrati kako nekoć div Slavonije pada na koljena i ide u glib ili ću se angažirati. Odlučila sam se da okupim ljude koji misle kao ja i koji će reći ‘dosta’. Osijek nije zaslužio propadanje.”

“Žene žongliraju gomilom obaveza, a ja se tom konstatacijom ne želim oholo odnositi prema muškarcima. Znam da žena mora uložiti dodatni napor ako se želi posvetiti javnom poslu, ali uvjerena sam da ću izdržati i ovu bitku. Uostalom, sve vrijeme bila sam promatrač u politici, a sada želim postati i dio tog svijeta.

ELIPSO

Najnovije

Iz drugih medija