U posljednjih 540 milijuna godina naš planet se pet puta suočio s masovnim izumiranjem. Sudeći prema najnovijoj studiji, šesto bi se moglo dogoditi prije nego završi aktualno stoljeće, piše Peter Dockrill za ScienceAlert.com.
Pesimistična prognoza temelji se na matematičkoj analizi količine ugljika na Zemlji tijekom posljednjih 542 milijuna godina, koja govori da nas drastični porast emisija CO2 gura prema "pragu katastrofe" kakva se na planetu nije dogodila milijunima godina.
Studiju je proveo geofizičar s uglednog američkog sveučilišta MIT Daniel Rothman koji je analizirao 31 promjenu razina ugljika u Zemljinoj povijesti, slične današnjima - konkretno, pratio je fluktuaciju ugljikovih izotopa 12 i 13 čije je prisustvo znatno variralo u povijesti Zemlje.
Iz toga je Rothman izračunao koliko je ugljika "upumpano" u svjetske oceane u svakoj od gore spomenutih promjena. U većini tih epizoda, količina ugljika zadržala se ispod određenog nivoa. No, u nekima od njih, uključujući četiri od pet slučajeva masovnog izumiranja vrsta, taj je nivo probijen.
Iako korelacija nužno ne znači i kauzalnu vezu, u sklopu mnoštva drugih dokaza o tome koliko visoke razine CO2 šete životu na našem planetu, može se primijetiti određeni obrazac.
Ono što posebno brine su Rothmanovi proračuni prema kojima razine ugljika mogu prijeći nivo nakon kojeg nastupa katastrofa za život na Zemlji. Jedna je kad se razina CO2 polako diže milijunima godina i sporo uzrokuje globalnu katastrofu. Druga je kad se razina ugljika dramatično promijeni u razdoblju od samo nekoliko desetljeća ili godina što se, prema dostupnim podacima, upravo događa.
U tom kontekstu Rothman predviđa da bi se oko 310 gigatona ugljika trebalo "dodati" svjetskim oceanima da se prijeđe prag katastrofe. Prema sadašnjem tempu, to je minimalna procjena za iznos ugljika koji će se u svjetske oceane upumpati do 2100. godine.
- To ne znači da će se dogoditi katastrofa. To samo znači da će karbonski ciklus, ako ne reagiramo, ući u područje u kojem više nije stabilan te bi se ponašao na nepredvidljiv način. U našoj geološkoj prošlosti takvo se ponašanje obično asocira s masovnim izumiranjem - kaže Rothman.
Dakle, masovno izumiranje nije zagarantirano, ali je jako vjerojatno ako i dalje nastavimo s bjesomučnim ispuštanjem ogromnih količina CO2. Opet, ako i do izumiranja dođe neće se dogoditi preko noći nego kroz, iz perspektive ljudskog vijeka, duže razdoblje od oko 10.000 godina.
Izumiranje najviše prijeti najvećim i najmanjim životinjskim vrstama - studija
Najveće, ali i najmanje životinje najizloženije su prijetnji izumiranja zbog čovjekove aktivnosti na planetu, upozorava međunarodna studija objavljena u američkom znanstvenom časopisu Proceeding of the National Academy of Sciences (PNAS).
Veliki gubitak među tim vrstama, najvećima i najmanjima na zemlji, prijeti da izazove duboke promjene u šumama i stepama, oceanima, rijekama i potocima koji čine "arhitekturu živog svijeta našeg planeta", kažu znanstvenici u studiji objavljenoj u ponedjeljak.
"Znati kako veličina neke životinje utječe na prijetnju da ona izumre za nas je dragocjen alat koji nam služi da procijenimo koliki je rizik nestanka brojnih vrsta o kojima malo znamo", rekao je William Ripple, profesor ekologije na Sveučilištu Oregon na sjeverozapadu Sjedinjenih Država.
Ripple je bio voditelj studije u kojoj su znanstvenici iz SAD-a, Australije i Švicarske proučavali više od 27.000 vrsta kralješnjaka upisanih na crvenu listu Međunarodne unije za očuvanje prirode (UICN), a među njima izumiranje prijeti 4.400 vrsta.
Među ugroženim skupinama su sisavci, ptice, gmazovi, vodozemci kao i ribe, kako koštunjače tako i hrskavičnjače kao što su morski psi i ražovke.
Najvećim životinjskim vrstama na planetu najveća su prijetnja lovci, a za 90 posto malenih vrste koje teže kilogram ili više, pogubni su žetva i ribolov, primjerice za školjke i ribe, kaže prof Ripple.
To se odvija u "različitim oblicima, među kojima je ribolov, bilo da je s dozvolom ili bez nje, zatim lov i postavljanje zamki za ulov životinja za hranu ili kako bi se njima ljudi koristili u medicinske svrhe", napisali su autori i upozorili da brojne životinje stradaju "slučajno, uhvaćene u ribarske mreže".
Malenim kralješnjacima težine ispod 77 grama najviše prijete promjene u okolišu i gubitak njihovih prirodnih staništa. Primjeri za to su žabica Afrixalus clarkei, kolibrić Lepidopyga coeruleogularis (koji ima vrat boje safira), sivi gekon (gušter) s Madagaskara, šišmiš Kitti, riba koja hoda crytotora thamicoma.
Posebno su ugrožene malene vrste koje žive u slatkovodnim staništima.
Najveći sisavci - kitovi, slonovi, nosorozi, lavovi - vrste su kojima borci za očuvanje prirode pridaju najveću pozornost, ali znanstvenici upozoravaju da se valja posvetiti zaštiti velikih životinja koje nisu sisavci.
Takve su velike ribe kao što je kitopsina, atlantska jesetra (Acipenser oxyrhynchus) ili velike ptice kakav je somalski noj, te gmazovi poput divovskog kineskog daždevnjaka ili komodskog varana. (Hina)