Zrakoplov je letio iz Münchena za Marrakech, a umjesto imućnih europskih turista, koji hladne i maglovite dane žele zamijeniti opuštenim tjednom u sunčanom Maroku, većina putnika bili su znanstvenici, ekološki osviješteni biznismeni, nevladini aktivisti i pokoji novinar. Let je bio ugodan, ali u jednom trenutku nadomak Casablanke osjetile su se blage turbulencije. Ništa uznemirujuće, ali dovoljno da prestanem čitati novine i počnem gledati ljude oko sebe. - Putujete li u Marrakech na klimatsku konferenciju? - upitala sam muškarca na susjednom sjedalu u trenutku kad je odlagao dokumente koje je dotad pozorno čitao.
- Da, vjerojatno i vi? – odgovorio je vitki, sjedi muškarac u crnome. Objasnila sam mu da sam hrvatska znanstvena novinarka i da već godinama pratim problematiku odlazeći povremeno na UN-ove klimatske konferencije poput ove u Marrakechu. - Ja sam znanstvenik, direktor Instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena u Potsdamu – rekao je muškarac osmjehnuvši se. - Da, čula sam za taj institut. Jako je poznat. Nije li jedan vaš znanstvenik savjetnik pape Franje za klimatske promjene? - upitala sam. - Ja sam taj znanstvenik – odgovorio je muškarac. Odskočila sam sa sjedala u nevjerici. Nemoguće, pa ja sjedim uz prof. Hansa Joachima Schellnhubera, jednog od vodećih svjetskih klimatologa koji je u lipnju 2015. godine u Vatikanu predstavio encikliku “Laudato Si”, dosad najvažniji i najdalekosežniji dokument pontifikata pape Franje.
Sretna slučajnost
- Kakva sretna slučajnost! Biste li mi dali intervju? Može već sada ako želite - ushićeno sam rekla. - Ne sada, malo sam umoran, ali svakako ovih dana – rekao je Schnellnhuber srdačno se nasmijavši. Ostatak leta proveli smo u zanimljivom, neformalnom razgovoru. Schnellnhuber mi je govorio o tome kako je savjetovao Angelu Merkel, kako je na klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu 2009. godine upoznao Hillary Clinton, a Baracka Obamu u Chicagu dok je još bio senator države Illinois...
Dva dana kasnije, došla sam na dogovoreni intervju s prof. Schellnhuberom u paviljonu njemačke delegacije na UN-ovoj klimatskoj konferenciji (COP22) u Bab Ighliju. Nekad glavni ulaz u medinu Marrakecha, Bab Ighli koji je posljednjih pola godine pretvoren u UN-ovo selo koje je primilo 25.000 delegata iz 196 zemalja. Na početku razgovora upitala sam Schellnhubera zašto se, kao teorijski fizičar, počeo baviti klimatologijom.
- Ranih 1980-ih, dok sam radio u SAD-u, bio sam jedan od prvih znanstvenika koji su se bavili znanošću o kompleksnim sustavima. Kad sam se vratio u Njemačku i postao profesor, spoznao sam da je klimatski sustav najkompleksniji u prirodi. Počeo sam se baviti najprije iz radoznalosti, a kada je došlo do ujedinjenja Njemačke 1990. godine, dobio sam ponudu da utemeljim institut o utjecaju klimatskih promjena. Prihvatio sam taj izazov - rekao mi Schellnhuber.
Otkrio mi je i jednu zanimljivost o svojoj radnoj sobi u Institutu za istraživanje utjecaja klimatskih promjena u Potsdamu (PIK).
- Sobu u kojoj radim najvećim je dijelom koristio genijalni židovski fizičar Karl Schwarzschild, koji je nažalost mlad poginuo u Prvom svjetskom ratu. Einstein je koristio tu sobu kako bi sa Schwarzschildom diskutirao o teoriji relativnosti – rekao je Schellnhuber.
Čudaci i ekshibicionisti
U proteklih četvrt stoljeće PIK je postao jedan od najrespektabilnijih klimatoloških instituta u svijetu, a Schellnhuber je objavio više od 250 radova koji nedvojbeno pokazuju da se naša klima mijenja na opasan način. Ipak, neki i dalje negiraju globalno zagrijavanje.
- Prije dvadesetak godina ni ja nisam bio siguran da je ljudska aktivnost glavni uzrok perturbacije klimatskog sustava. Danas je znanost o klimatskim promjenama duboko ukorijenjena i mislim da je 98-99 posto klimatologa uvjereno u ljudski utjecaj - rekao je Schellnhuber dok je oko nas prolazila rijeka ljudi.
- Među onima koji negiraju klimatske promjene su dva tipa ljudi. S jedne strane znanstvenici koji dolaze s drugih područja, često geolozi, društvenjaci koji ne razumiju problematiku, te razni amaterski znanstvenici. Neki ljudi na taj način žele biti važni i skrenuti pozornost na sebe, a u tome im ponekad pomažu mediji lansirajući teze da su klimatske promjene obmana. No, postoji i druga grupa ljudi koje je moja kolegica Naomi Oreskes nazvala ‘trgovcima sumnje’. Oni nisu kao mi znanstvenici zaokupljeni potragom za istinom nego imaju neki interes u tome da šire sumnje jer ih za to plaćaju razne lobističke skupine. To je u nizu slučajeva već razobličeno i jasno dokazano. Tužna je stvar da mala grupa, koja od toga ima korist, tako utječe na javnost, posebice u SAD-u. Tamo su ljudi spremni vjerovati manjini iako nadmoćna većina znanstvenika govori suprotno - ustvrdio je Schellnhuber.
Rekao mi je kako je prije nekoliko tjedana, zajedno sa 324 člana američke Nacionalne akademije znanosti (NAS), potpisao pismo u kojem se kritizira negiranje klimatskih promjena.
- NAS je najrespektabilnije znanstveno udruženje u svijetu i ja sam njegov član. To je bilo pismo o svim negiranjima i iskrivljavanjima spoznaja o klimatskim promjenama koje je tijekom kampanje iznosio Trump. Učinili smo sve kako bismo svima objasnili problem i rekli da prevladavaju znanstveni dokazi. To je sve što smo mogli učiniti – rekao je Schellnhuber. On je i jedan od ključnih kreatora Pariškog klimatskog sporazuma čiji je cilj zadržati rast globalne temperature ispod dva Celzijeva stupnja do kraja ovog stoljeća. Je li to moguće, upitala sam.
Gubitak momenta
- Tehnički i ekonomski to jest moguće. Moramo postići nula emisije do 2050. godine, što znači da ćemo morati linearno smanjivati emisije za tri posto godišnje. No, to je moguće - rezolutno je rekao Schellnhuber ispijajući gutljaj kave.
- Da ste me pitali prije nekoliko tjedana, rekao bih vam da smo osigurali političku volju za to i da se ljudi u Marrakechu okupljaju kako bi finalizirali detalje Pariškog sporazuma. No, američki su izbori doveli do toga da ćemo u Ovalnom uredu Bijele kuće imati negiranje klimatskih promjena. Možda ćemo izgubiti važan moment. Ako izgubimo idućih četiri-pet godine, nećemo ništa više moći učiniti. Vrijeme je ovdje od presudne važnosti - dodao je Schellnhuber. U trenutku dok smo razgovarali, u Marrakechu su se odvijali pregovori na visokoj razini na koje je došao i američki državni tajnik John Kerry.
- Razgovarao sam jučer s jednom osobom iz neposredne Kerryjeve blizine. Rekao mi je da Amerikanci sada na konferenciji djeluju u dobroj vjeri i poduzimaju sve mjere koje bi bile u skladu s onim što bi poduzeo razuman američki predsjednik - kazao je Schellnhuber. Naglasio je kako su u donošenju Pariškog sporazuma glavnu ulogu imale Amerika i Kina. - Skup u Marrakechu je zamišljen kako bi zemlje dobile domaću zadaću, ali u ovom trenutku ne znamo kako će konferencija završiti. Možda će biti neslaganje između razvijenog i svijeta u razvoju. Zemlje čije ekonomije napreduju, poput Indije, mogu reći: ‘Ako SAD ne želi ništa učiniti, zašto bismo mi morali poduzeti bilo što’. No, nadam se da se to ipak neće dogoditi. Moramo svi zajedno raditi kao jedna obitelj. Svi čekamo što će se dogoditi u SAD-u, ali trebamo ići naprijed u skladu s Pariškim sporazumom koji je putokaz za idućih 50 godina - rekao je Schellnhuber.
Koji je po njemu najgori scenarij rasta temperatura u 21. stoljeću?
Potonuće civilizacije
- Međuvladin panel za klimatske promjene prognozira rast između 1,5 i 4,5 Celzijevih stupnjeva. Moj osobni predosjećaj na osnovi mojih istraživanja jest da će temperatura u slučaju scenarija ‘business as usual’, tj. ako se nastavi kao dosad, do kraja 21. narasti između tri i četiri stupnja. Ali, to nije kraj priče. Taj scenarij znači šest do osam stupnjeva zagrijavanja do 2300. godine, jer se ono neće zaustaviti. To je problem. Kada govorimo o zagrijavanju za tri stupnja, neki će se možda prilagoditi. Ali, naš će planet biti posve transformiran i nemoguć za život mnogim ljudima. To me uistinu plaši - upozorio je Schellnhuber. Osjetila sam nelagodu. U Marrakechu je toga dana bilo oko 27 Celzijevih stupnjeva, ali ja sam se zbog njegovih riječi osjećala kao da je temperatura 40 Celzijevih stupnjeva.
Je li globalno zagrijavanje najveća prijetnja našoj civilizaciji, upitala sam.
- Apsolutno jest. Mi ne znamo hoće li ljudska civilizacija preživjeti i hoće li se možda za 500 godina dogoditi nešto potpuno drukčije. No, po onome što znamo iz naše povijesti, globalno zagrijavanje je najveća prijetnja koju je teško uspoređivati s drugima prijetnjama. Često to uspoređujem s brodom koji plovi oceanom. Možda mnoge stvari na brodu mogu krenuti loše, ali on će i dalje ploviti. No, ako je na dnu broda rupa, on će potonuti. Klimatske promjene mogle bi dovesti do potonuća ljudske civilizacije - ustvrdio je Schellnhuber.
Mračna predviđanja
Nakon njegovih mračnih predviđanja, razgovor smo skrenuli na vedriju temu, odnosno njegov angažman oko enciklike “Laudato Si” u kojoj papa Franjo šalje poruku o opasnostima klimatskih promjena. Zanimalo me kako je Schellnhuber, odrastao u luteranskoj obitelji, ali već godinama deklarirani agnostik, postao dio “Franjina tima”.
- To jest uistinu zanimljivo. Prije nekih 10 do 12 godina, vrlo prestižna Papinska akademija znanosti, koja broji 80 vrhunskih znanstvenika, bez obzira na to jesu li religiozni ili agnostici, organizirala je nekoliko radionica na temu klimatskih promjena. Moji kolege i ja smo sudjelovali u tim radionicama, ali nije bilo šanse da biskupima i kardinalima pokažemo da je klimatska znanost na čvrstim nogama jer su u Papinskoj akademiji znanosti dominantnu ulogu imali negatori klimatskih promjena. Bili smo prilično očajni - prisjetio se Schellnhuber.
Priznao mi je kako su njegovi kolege i on često govorili kako je potrebno neko čudo u obliku enciklike o klimatskim promjenama koja bi u potpunosti bila zasnovana na znanstvenim dokazima.
- No, govorili smo da se to nikad neće dogoditi. No, čudo se dogodilo jer se pojavio papa Franjo. On je nevjerojatan čovjek. Znate li da je u mladosti studirao kemiju? Papa je vrlo hrabar čovjek, pun karizme i topline. Izbor imena Franjo puno govori o njemu jer kao papa želi biti prvi među jednakima. Stoga je uzeo ime Franje Asiškog. Njegovim izborom sve se promijenilo. Papinska akademija znanosti, na čijem čelu je argentinski biskup Marcelo Sanchez Sorondo, organizirala je niz radionica 2013. i 2014. godine posvećenih klimatskim promjenama. Kao klimatolog pozvan sam da budem glavni govornik, a zatim sam uključen u stvaranje enciklike - ispričao je Schellnhuber. Uz osmijeh je dodao da mi ne može reći sve detalje o svome angažmanu oko enciklike. - No, u proljeće prošle godine dobio sam poziv da predstavim encikliku u javnosti 18. lipnja. Tako sam postao prvi znanstvenik koji je bio uključen u prezentaciju enciklike. Dan ranije papa Franjo me imenovao članom Papinske akademije znanosti što je bio jedan simbol. Razgovarao sam s njim oko sat vremena, a on me imenovao svojim ‘klimatskim ambasadorom’. Bio sam jako počašćen – iskreno je rekao Schellnhuber.
Ispričao mi je kako je o klimatskim promjenama savjetovao i bivšeg predsjednika Jose Manuela Barrosa. - Sada sam, pak, savjetnik povjereniku EK za znanost Carlosu Moedasu. On je fizičar kao i nas dvoje - rekao je Schellnhuber. - I jako entuzijastičan. Slušala sam jedan njegov govor koji me oduševio - odgovorila sam Schellnhuberu. Upitala sam ga može li mi reći neku zanimljivost iz razgovora s Angelom Merkelom čiji je savjetnik postao još dok je bila ministrica zaštite okoliša.
‘Moja krivnja’
- Ono što mogu podijeliti s vama jest da sam Angeli Merkel tijekom svog prvog susreta s njom, početkom 1995. godine, savjetovao cilj od dva Celzijeva stupnja. Sada se vodi politička rasprava o cilju od dva Celzijeva stupnja do kraja ovog stoljeća. Dakle, taj cilj je moja krivnja. Kad sam je zadnji put vidio, pričali smo o tome kako ljudi više ne vjeruju u znanstvene činjenice, posebice u SAD-u, ali i šire na Zapadu. Ljudi često kažu: ‘Što znače vaše teorije i mjerenja ako ja vjerujem u horoskope i utjecaj Mjeseca? Meni je to bolje od znanstvenih dokaza’. Složili smo se da Europa mora biti snažnija u prosvjetiteljstvu kao što je bila nekad u 17. i 18. stoljeću. Merkel se, baš kao i ja, boji da ćemo u slučaju da odustanemo od znanstvene metode i znanstvenog načina mišljenja, unazaditi našu civilizaciju. Što će nam ostati? Praznovjerje i mržnja, vratit ćemo se u srednji vijek - zaključio je Schellnhuber.