Degradacija današnjih diskusija o politički osjetljivim temama najbolje se vidi u tome da vam mnogi ljudi (pa čak i akademici) mogu javno prikačiti etiketu “rasist” na osnovi istupa u kojem zapravo niste niti rekli nešto posebno izazovno ili kontroverzno. U svojem sada već “zloglasnom” izlaganju u Sinju tvrdio sam (1) da se psiholozi slažu da postoji razlika u prosječnoj inteligenciji između rasa i (2) da je znanost kontaminirana političkom korektnošću jer i među vodećim znanstvenicima postoji jaka tendencija da se po svaku cijenu i često bez uvjerljivih argumenata negira bilo kakav utjecaj gena u objašnjenju te razlike. (Pritom nisam uopće tvrdio da geni jesu relevantni za objašnjenje te razlike, nego samo to da mnogi tu hipotezu prebrzo odbacuju bez dobrih razloga ili čak na osnovi rezoniranja koje je evidentno logički pogrešno.)
Moje se stajalište može jasno vidjeti ne samo u izlaganju koje je dostupno na internetu nego i u tekstu u Jutarnjem listu otprije dva tjedna. Unatoč tome, Slobodan Vukičević u članku “Neznanje i rasizam su povezane pojave” pokazuje začuđujuću razinu pogrešnog tumačenja mojih stavova. Stoga njegovi prigovori promašuju cilj i ne postižu ništa.
Posvemašnje nerazumijevanje biti rasprave
Stvari kreću u potpuno krivom smjeru već na samom početku. U prvoj rečenici Vukičević kaže da ja raspravljam “o procjeni inteligencije rasa na temelju, kako [Sesardić] kaže, gena”. Ne, nipošto! Procjena prosječne inteligencije rasa se provodi na temelju testova inteligencije, a nikako ne na temelju gena. Geni se eventualno mogu pojaviti kao jedan od faktora tek u kasnijem objašnjavanju rasnih razlika u inteligenciji, ali potpuno je neutemeljena njegova pretpostavka da su psiholozi ikada trebali informaciju o genima za procjenu same prosječne inteligencije različitih rasa. Ta je pretpostavka proizvoljna konstrukcija koja je rezultat konfuzije i Vukičevićeva posvemašnjeg nerazumijevanja biti rasprave.
To da je on u velikoj zabludi oko samog sadržaja diskusije potvrđuje se i u nastavku. Reagirajući na moje pozivanje na konsenzus u psihologiji obznanjen 1996. godine da različite rase, bijelci i crnci, doista imaju različitu prosječnu inteligenciju, Vukičević uzvraća da “te godine još nije objavljena sekvenca humanog genoma”. Ali, opet, ta je njegova opservacija potpuno irelevantna. Prihvaćanje razlike u prosječnoj inteligenciji crnaca i bijelaca nikada nije ni na koji način bilo povezano sa sekvenciranjem ljudskog genoma, niti je o njemu ovisilo. Konsenzus o tom pitanju bio je uspostavljen naprosto zato što je ta razlika bila konzistentni i robusni rezultat mjerenja inteligencije u velikom broju istraživanja tijekom desetljeća. Geni u tom kontekstu nikada nisu ni bili spominjani jer je tu riječ jedino o postojanju međurasne razlike, a ne o pitanju njezinih uzroka. I tek u vezi s tim drugim pitanjem (o uzrocima) uloga gena može ući u raspravu.
Vukičević također griješi kad tvrdi da bez poznavanja konkretnih gena koji utječu na inteligenciju nije moguće doći do racionalne prosudbe o udjelu gena u objašnjenju rasne razlike u inteligenciji. Naprotiv, ima nekoliko indirektnih linija argumentacije koje su znanstvenici razvili da bi razriješili taj spor i o kojima diskusija još traje. Ne mogu u sve to ovdje pobliže ulaziti, ali svatko tko je elementarno upućen u tu literaturu lako će se uvjeriti da je Vukičevićevo simplificirano stajalište potpuno netočno.
Hej, otkud sada konclogori i doktor Mengele?
Ako je Vukičević do te mjere pogrešno razumio ne samo moje stajalište nego i izvore na koje se pozivam, jasno je da njegova kritika ne može imati nikakvu težinu i da daljnja diskusija nema smisla. Ipak, htio bih upozoriti i na njegove brojne diskvalifikatorske izraze u vezi s mojim stajalištem, npr. kada spominje “neznanje”, “rasizam”, “pseudoznanost”, “šarlatanizam”, “ozbiljnu povredu etičkih načela dobre znanstvene prakse”, “navodne znanstvenike” koji “govore o stvarima o kojima nemaju pojma”, “koji uznemiravaju javnost” i kod kojih “prevladavaju neki drugi nejasni, ali opasni motivi”. Vukičević iz nekog razloga također smatra potrebnim u odgovoru na moj tekst podsjetiti čitatelje na nacističke koncentracijske logore, eksperimente doktora Mengelea i mnoge druge monstruoznosti.
To je sve još jedna deprimirajuća ilustracija vrlo jadne razine javne rasprave o politički nekorektnim temama. Sada smo očigledno došli do stadija da su ne samo površno informirani novinari nego čak i renomirani znanstvenici spremni uložiti svoj ugled i kritizirati stajališta koja im se čine opasna, a da se prethodno i ne potrude barem ih bazično razumjeti. Štoviše, oni su spremni taj nedostatak razumijevanja i relevantnih argumenata obilno nadomjestiti političkim denuncijacijama i bujicom negativnih epiteta.