Meni je kemija i posao i hobi, tvrdi dr. Ivan Halasz, viši znanstveni suradnik Instituta “Ruđer Bošković” (IRB). Mladi i samozatajni Ivan Halasz (36) trenutačno je jedan od najperspektivnijih Ruđerovih znanstvenika.
U nepunih pet godina, koliko radi na IRB-u, Halasz je objavio niz zapaženih radova u vodećim časopisima o kemiji, što mu je donijelo više od 1000 citata, prema bazi podataka Web of Science (WoS), a to je i u svjetskim razmjerima velika citiranost za tako mladog znanstvenika. Njegova su istraživanja prepoznata i u Hrvatskoj pa mu je za razvoj novih tehnika istraživanja mehanokemijskih reakcija 2015. godine dodijeljena Državna nagrada za znanost.
- Ne radim radi nagrada i priznanja. Ako dođu, dobro su došli. Uživam u ljepoti znanosti, volim istraživati i rješavati probleme. I nije mi problem raditi cijeli dan - kaže Ivan Halasz.
Rođen je u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu i Petu gimnaziju, a zatim diplomirao i doktorirao kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) gdje je neko vrijeme bio asistent
- Rano sam izabrao kemiju, još u osnovnoj školi. Nije to bila svjesna odluka. Tijekom srednje škole kemija me je najviše zanimala i najbolje mi je išla - prisjetio se Halasz koji je dvije godine proveo na postdoktoratu u Njemačkoj.
- Znanstveno sam se usavršavao na Institutu Max Planck u Stuttgartu. Glavna motivacija za moj odlazak bila je naučiti metodu difrakcije na prahu i rješavanje kristalnih struktura iz tih podataka. Nakon te dvije godine u Stuttgartu bilo mi je jasno da sam tamo naučio manje--više sve što sam trebao naučiti. Dobio sam neke ponude za posao u Njemačkoj i Americi, ali odlučio sam se vratiti u Zagreb. Nedostajali su mi moji prijatelji, ali i život u Zagrebu - istaknuo je Ivan Halasz.
Zelena kemija
On je 2012. godine s PMF-a prešao na IRB te se počeo baviti istraživanjima u mehanokemiji, metodi izazivanja kemijskih promjena mehaničkim postupkom.
- Mehanokemijska sinteza vrlo je jednostavan pristup izvođenju kemijskih reakcija, a posljedično i stvaranju novih materijala. Umjesto da se kemijske reakcije izvode uz pomoć otapala koja mogu biti toksična te podrazumijevaju velike unose energije i poslije otpad koji treba zbrinuti, mehanokemija u te svrhe ‘koristi’ mljevenje - objasnio je Halasz dok mi je pokazivao Laboratorij za zelenu sintezu u Zavodu za fizičku kemiju na IRB-u. Taj, na prvi pogled, neugledni laboratorij u proteklih je pet godina mjesto nekoliko važnih otkrića.
- Laboratorij u Stuttgartu bio je vrhunski opremljen, ali ipak mislim da ovdje vlada puno bolja, kreativna atmosfera. U znanosti su, ipak, najvažnije dobre ideje - naglasio je Halasz.
Moj sugovornik je 2012. godine, u suradnji s međunarodnim timom znanstvenika pod vodstvom prof. Tomislava Friščića sa Sveučilišta McGill u Montrealu, otkrio novu, inovativnu i ekološku metodu za istraživanje kemijskih reakcija. Ta bi metoda mogla unaprijediti razumijevanje kemijskih procesa ključnih za farmaceutsku, kemijsku i metaluršku industriju te otvoriti nove mogućnosti na području “zelene kemije” i ekološki prihvatljivog stvaranja novih kemijskih proizvoda.
Tradicionalne kemijske reakcije izvode se uz pomoć otapala koja mogu biti opasna za ljudsko zdravlje i okoliš, stoga predstavljaju veliki ekološki i sigurnosni problem. Upravo zato posljednjih 15-ak godina raste interes za mehanokemiju kao energetski učinkovitu alternativu koja omogućava istraživanje kemijskih reakcija bez upotrebe skupih i opasnih otapala.
U mehanokemiji, koja predstavlja vrlo važan i raširen proces u farmaceutskoj, kemijskoj i metalurškoj industriji, često se koristi metoda visokofrekventnog “mljevenja” koja se odvija u zatvorenim i neprozirnim posudicama, napravljenim uglavnom od čelika. Nedostatak je te metode u tome što se tijek reakcije ne može pratiti bez zaustavljanja i otvaranja posudica, zbog čega se ne dobiva realna slika reakcije.
No, Ivan Halasz, Tomislav Friščić i kolege uspjeli su na Europskom sinkrotronskom izvoru (ESRF) u francuskom Grenobleu prvi put metodom difrakcije rendgenskog zračenja napraviti studiju mehanokemijske reakcije u realnom vremenu, dobivši uvid u to kako pojedini aditivi utječu na reakciju, njezinu brzinu i produkte, čime su otvorili mogućnost da se reakcije mogu optimizirati za razne industrijske procese. Od toga bi, u konačnici, korist mogla imati industrija, ali i naš okoliš i potrošači.
Prijelomno je istraživanje objavljeno u Nature Chemistry, jednom od sestrinskih časopisa vodećega svjetskog znanstvenog časopisa Nature. Uslijedilo je još nekoliko zapaženih i vrlo citiranih radova, među kojima se ističu oni objavljeni u dvama vodećim časopisima u kemiji, u njemačkom Angewandte Chemie i američkom Journal of the American Chemical Society te u Chemical Communications.
- Naša istraživanja imaju velik potencijal primjene. No, većinu istraživanja radimo na maloj skali, što znači da radimo s materijalima ispod gramske količine. Bilo kakva primjena podrazumijeva puno veću količinu, desetke i stotine, pa i tone materijala - rekao je Halasz koji se osvrnuo na ideju “zelene kemije”.
- Član sam Laboratorija za zelenu sintezu u Zavodu za fizičku kemiju na IRB-u, koji vodi dr. Krunoslav Užarević. Taj je laboratorij osnovan nedavno, nakon što se IRB malo restrukturirao. Ideja, koju sugerira ime našeg laboratorija, jest da razvijamo sintetske kemijske postupke koji pripadaju ‘zelenoj kemiji’ jer imaju mali utjecaj na okoliš - kazao je Halasz koji smatra da kemija neopravdano ima stigmu onečišćivača okoliša.
- Nije kemija ta koja zagađuje okoliš, nego neodgovorni ljudi koji bacaju otpad na način na koji to ne bi smjeli. No, reakcije kojima se mi bavimo idu za tim da se smanji štetan utjecaj na okoliš. Ako izbjegnemo korištenje otapala u kemijskoj sintezi, onda smo smanjili i industriju proizvodnje otapala, koja je energetski zahtjevna. Dakle, bilo kakvo uklanjanje otapala ima povoljan utjecaj na okoliš - objasnio je Halasz.
Prednosti i mane
Osvrnuo se i na suradnju s prof. Tomislavom Friščićem (38), jednim od vodećih hrvatskih kemičara u svijetu.
- Tomislav je dvije godine stariji od mene, znamo se još od srednje škole. Upoznali smo se u kemijskom kabinetu u Petoj gimnaziji, on je bio u trećem, a ja u prvom razredu. Tada smo bili djeca. No, imali smo zajedničku profesoricu kemije, profesoricu Turčinović, koja je pozitivno utjecala na nas i naše zanimanje za kemiju - prisjetio se Halasz.
Priznao je da su mu znanstveni uzori od rane mladosti britanski kemičar i fizičar iz 19. stoljeća Michael Faraday te flambojantni Richard Feynman, jedan od najgenijalnijih fizičara 20. stoljeća.
Zatim je usporedio posao znanstvenika u Njemačkoj i Hrvatskoj.
- Ostati u znanosti u Njemačkoj puno je teže jer je kompeticija velika, a malo je stalnih radnih mjesta. Kriteriji za dobivanje stalnog radnog mjesta u Hrvatskoj su puno niži nego u Zapadnoj Europi ili SAD-u. Kod nas se puno lakše dođe do docentskog mjesta na fakultetu ili do mjesta znanstvenog suradnika na institutu, što prema sadašnjim pravilima omogućava čovjeku posao do mirovine. To je i dobro i loše. Dobro je što onda ljudi ne moraju brinuti o napredovanju, a loše je što ih to ne potiče da rade više i da budu kreativni - objasnio je Halasz.
Smatra da našoj zemlji nedostaje osmišljena znanstvena politika koja neće ovisiti o promjenama vlada.
- Mijenjaju se vlade i ministri: svatko dođe s nekom svojom idejom, koju onda drugi mijenja. A hrvatska znanost ne ide nikamo, nego stoji u mjestu već dugo - istaknuo je Halasz.
Iako situacija u hrvatskoj akademskoj zajednici mnoge mlade znanstvenike potiče na odlazak iz Hrvatske, mladi je kemičar pun optimizma i entuzijazma.
- Mi dalje radimo na razvoju tehnika istraživanja mehanokemijskih reakcija koje stalno unapređujemo. Za nekoga poput mene, koga zanima tijek tih reakcija, Institut ‘Ruđer Bošković’, odnosno naš laboratorij, najbolje je mjesto za rad na svijetu. Nemam čak ni potrebu razvijati vlastitu grupu jer mi je sasvim dobro biti član postojeće. I trenutačno mi ne pada na pamet nekamo ići. Ne vidim gdje bih mogao raditi tako dobro kao što radim sada ovdje - zaključio je Ivan Halasz.