Nedavno sam na Festivalu znanosti u Sinju održao izlaganje na temu “Geni, ljudske razlike i politika”. (Kompletna snimka je dostupna na internetu: https://www.youtube.com/watch?v=wpf5ouR54W0.) Premda je diskusija poslije mojeg predavanja bila potpuno akademska, i čak bez većih disonantnih tonova, situacija se naglo promijenila nakon što su u medijima i na društvenim mrežama počele pljuštati vrlo negativne reakcije u kojima su me često proglašavali rasistom. U tom je trenutku i organizator Festivala znanosti smatrao potrebnim izdati sljedeće kratko priopćenje na svojem fejsbuku (uz poveznice na dvije objavljene kritike mojeg izlaganja):
- Nakon Sesardićeva predavanja u Sinju i velikog članka u Slobodnoj Dalmaciji (http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/428656/skandalozno-predavanje-akademika-crnci-su-gluplji-od-bijelaca) digla se cijela bura. No jedan je čovjek sjeo i analizirao predavanje, te nakon konzultacija s drugim znanstvenicima, napisao kritički promišljeno viđenje “kontroverznog predavanja” - koje može biti primjer kako kritički, a ne ideološki misliti i pisati! Uživajte: http://www.index.hr/Black/clanak/strucnjaci-za-index-imaju-li-bijelci-veci-iq-od-crnaca/925098.aspx
Članak koji je dobio te velike pohvale napisao je Nenad Jarić Dauenhauer (u daljnjem tekstu NJD), a objavljen je na portalu index.hr. Je li NJD-ov članak doista primjer “kako kritički, a ne ideološki misliti i pisati”? Pogledajmo najprije ideološki aspekt.
Promocija rasizma?
NJD kaže da “podrobnija analiza videozapisa Sesardićeva izlaganja pokazuje da se ono ipak ne može svesti samo na promociju neke rasističke teze o superiornosti bijelaca”. Tvrdnja da se moje izlaganje “ne može svesti SAMO na promociju neke rasističke teze” logički povlači da ono (između ostalog) sadrži i promociju neke rasističke teze. Dakle, NJD tvrdi da promoviram rasizam. Je li takav način polemike karakterističan za neideološki način mišljenja? Naravno da nije. Dapače, optužba za rasizam danas je vjerojatno najteža moguća ideološka kvalifikacija. I da stvar bude gora, takva optužba u vezi s mojim predavanjem nema nikakvog racionalnog opravdanja.
Izlaganje je zapravo imalo dvije glavne teze. Prvo, tvrdio sam da danas postoji konsenzus u psihologiji da različite rase (npr. bijelci i crnci) imaju različitu prosječnu inteligenciju. Tu sam se pozvao na vrlo opsežno izvješće Američke psihološke asocijacije o tim pitanjima iz 1996. godine (iako sam u samom predavanju napravio lapsus i rekao “filozofske” umjesto “psihološke”). To je izvješće sastavila izabrana grupa vrhunskih stručnjaka za pitanja inteligencije s deset američkih sveučilišta i ono je objavljeno u vodećem psihološkom časopisu American Psychologist. U njemu se kritizira olako odbacivanje vrijednosti testova inteligencije i tvrdi se ne samo da su rezultati na tim testovima u značajnoj korelaciji s važnim životnim ishodima nego i da, protivno onome što mnogi misle, ti rezultati nisu na štetu crnaca u smislu da bi sustavno podcjenjivali njihova kasnija stvarna postignuća (u školi, na fakultetu, na poslu itd.).
I drugo, tvrdio sam da u vezi s raspravama o uzrocima tih razlika postoji jaki utjecaj ideologije na znanstvene diskusije te da bilo kakvo uvođenje gena u objašnjenje spomenutih razlika nailazi na apriorne otpore i odbacivanje, i to vrlo često zbog političkog pritiska, a ne na temelju legitimnih znanstvenih argumenata. To sam ilustrirao primjerima u kojima vrlo ugledni znanstvenici koriste čak i sasvim očigledne logičke pogreške u pokušaju da blokiraju prihvaćanje genetskog utjecaja na rasne razlike.
E sada, ako sam ja rasist zbog prve iznesene teze, onda bi slijedilo da su rasisti i ogromna većina američkih psihologa koji su podržali spomenuto izvješće i nikada ga se kasnije nisu odrekli. Međutim, koliko se zna, nitko ih nikada zbog te publikacije nije optužio za rasizam. Prema tome, besmisleno je pripisivati mi rasizam u vezi s mojom prvom tezom, jer sam tu samo slijedio postojeći znanstveni konsenzus u psihologiji.
Genetika, rasa i politika
A moja druga teza još je apsurdniji razlog da me se optuži za “promociju rasizma”. Jer ta se teza svodi samo na tvrdnju da znanstvenici jesu pod snažnim utjecajem ideologije i da “politički korektno” stajalište uživa prednost i prihvaćanje koje nije uvijek rezultat uvjerljivih empirijskih dokaza ili dobrih teorijskih argumenata. Treba uočiti da ta teza o ideološkoj deformiranosti znanosti nikako ne implicira zauzimanje stava u samoj debati. Naime, ako teorija o genetskim utjecajima na rasne razlike nailazi na ideološke prepreke, to samo po sebi ne znači da je ona istinita. Moje je izlaganje, kao što se može provjeriti na snimci objavljenoj na internetu, bilo isključivo fokusirano na nelegitimni utjecaj politike na znanost i nije uopće ulazilo u meritum stvari (tj. nije razmatralo pitanje postoji li uopće utjecaj genetskih faktora na grupne razlike u inteligenciji niti koliki je taj utjecaj).
Moram ipak dodati da čak i nečije javno opredjeljivanje za genetsko objašnjenje rasnih razlika u inteligenciji ne bi bio dobar razlog da se tog čovjeka proglasi rasistom. Jer nije li moguće da je on došao do takvog zaključka na osnovi svoje interpretacije empirijskog materijala? Očigledno je da nema nikakve logičke nužnosti u tome da nečije vjerovanje u utjecaj gena u tom kontekstu mora biti rezultat njegove iracionalne mržnje prema nekim grupama. Prema tome, polako i oprezno s optužbama za rasizam! Uostalom, riječ “rasizam” je, kao i “fašizam”, uvelike izgubila neko precizno značenje i postala je naprosto ideološka toljaga kojom se udara svakoga tko kroči u “zabranjenu zonu” razmišljanja i koji onda zbog toga treba postati predmet onih poznatih Orwellovih dviju (ili više) minuta mržnje.
Dakle, da rezimiram, tvrdnja da je NJD-ov članak neideološki je dvostruko pogrešna. Prvo, on sadrži vrlo tešku ideološku kvalifikaciju, i drugo, ta ideološka kvalifikacija je potpuno neopravdana.
Jedan prigovor, četverostruko nerazumijevanje
Kako pak stoji stvar s NJD-ovom kritičnošću? Ograničit ću se ovdje na dva glavna prigovora iz njegova članka.
NJD kaže da “Sesardić kao nepobitan dokaz za tezu da je rasna razlika u inteligenciji uvjetovana genima ne predstavlja kvalitetne međupopulacijske studije, već istraživanje mišljenja znanstvenika, što nije prihvaćeni postupak dokazivanja u znanstvenoj metodi”.
NJD ovdje tvrdi četiri stvari: (1) da sam zastupao genetsku hipotezu, (2) da sam za nju ponudio dokaz, (3) da sam taj dokaz okarakterizirao kao nepobitan i (4) da sam kao taj nepobitan dokaz ponudio istraživanje mišljenja znanstvenika.
Nijedna od tih četiriju tvrdnji nije istinita. Kao što se lako može provjeriti, u svom izlaganju nisam branio genetsko objašnjenje postojećih rasnih razlika niti sam za to ponudio ikakav dokaz, pa prema tome niti nepobitan, niti sam istraživanje mišljenja znanstvenika naveo s tim ciljem. Pitanje: može li ovako kolosalno nerazumijevanje stajališta koje se kritizira biti “primjer kritičkog mišljenja”?
Istraživanje Rothmana i Snydermana iz 1988., prema kojem je u anonimnom izjašnjavanju približno čak polovica eksperata ustvrdila kako geni igraju neku ulogu u objašnjenju rasnih razlika u inteligenciji, naveo sam samo zato da bih ilustrirao ogroman raskorak između onoga što znanstvenici stvarno misle i onoga što su o tom osjetljivom pitanju spremni javno reći. Najplauzibilnije objašnjenje tog fenomena jest veliki pritisak političke korektnosti. Dakle, to je bio razlog zbog kojeg sam govorio o istraživanju mišljenja znanstvenika, a nikako ne, kao što mi NJD apsurdno pripisuje, zato što bih smatrao da pitanje o utjecaju gena treba razriješiti glasanjem ili referendumom među psiholozima!
NJD je konzultirao i psihologa Denisa Bratka koji iznosi isti prigovor, naime da u mom izlaganju “nema empirijskih podataka koji bi potvrđivali tezu o uzrocima rasnih razlika u inteligenciji”. To je istina, ali, da ponovim, svatko tko je slušao moje predavanje mogao se lako uvjeriti da nisam niti pokušavao doći do zaključka o uzrocima tih razlika. Da kažem i posljednji put, moj je jedini i isključivi interes bio ilustrirati utjecaj politike na te znanstvene diskusije. To sam nekoliko puta razgovijetno ponovio u izlaganju koje je čak imalo i riječ “politika” u naslovu, tako da ostaje zagonetno kako je moglo doći do ovako temeljnog nesporazuma. Posljedica toga je, na žalost, da stavovi koje Bratko iznosi o empirijskim podacima nisu uopće relevantni za prosudbu mojeg izlaganja.
Koliko dokaza treba za prihvaćanje neke teorije?
Drugi je NJD-ov stručni konzultant bio fizičar Ivica Puljak, u javnosti poznatiji kao tajnik izvanparlamentarne stranke Pametno. NJD se poziva na Puljakov autoritet suprotstavljajući se mojoj tvrdnji da je iracionalno zahtijevati više dokaza za prihvaćanje neke teorije zato što bi prihvaćanje te teorije moglo imati loše posljedice.
NJD najprije kaže da je, naprotiv, takav različit pristup različitim teorijama potpuno legitiman i da se koristi u svim znanostima, i to potkrepljuje poznatim geslom Carla Sagana da “izuzetne tvrdnje traže izuzetne dokaze”. Potom citira Puljaka koji navodi da se rigorozniji kriteriji nego inače traže, na primjer, za priznavanje novih otkrića tamo gdje je riječ o otkrivanju novih zakona prirode.
Ni NJD ni Puljak nisu ovdje uočili kardinalnu razliku između takvih primjera i onoga o čemu sam ja govorio. Naravno da znanstvenici ne traže jednaku razinu dokaza za sve tvrdnje. Svi znamo da je potrebno mnogo više dokaza, recimo, da bi se opovrgnula teorija evolucije (koja je čvrsto ukorijenjena te bazirana na ogromnom i vrlo raznolikom dokaznom materijalu), nego da bi se pobila tvrdnja da upotreba mobitela povećava vjerojatnost da ćete dobiti rak (tvrdnja koju bi bilo relativno lako odbaciti jer to ne bi povlačilo modifikaciju mnogih naširoko prihvaćenih i opetovano potvrđenih empirijskih spoznaja).
Međutim, ono o čemu sam ja raspravljao, nešto je sasvim drukčije i znatno specifičnije. Mene je zanimalo sljedeće: je li legitimno u znanosti tražiti više dokaza za prihvaćanje neke tvrdnje samo zato što se anticipira da bi prihvaćanje te tvrdnje moglo dovesti do loših političkih ili drugih KONZEKVENCIJA? Odgovor na to pitanje je jasno i glasno “Ne”. Takav postupak je kognitivno iracionalan, a logičari su mu čak dali i ime: “konzekvencijska pogreška”. Jednom riječju, prihvaćanje neke znanstvene tvrdnje treba ovisiti jedino o snazi sveukupnih relevantnih dokaza za tu tvrdnju ili protiv nje, a nikako ne o nagađanjima znanstvenika o tome kakve bi bile političke konzekvencije kad bi ta tvrdnja bila prihvaćena. Ako je Puljak odgledao moje izlaganje, onda njegov prigovor pokazuje da relevantni dio uopće nije razumio. A ako pak nije bio upoznat sa sadržajem izlaganja, onda nije postupio pametno kad je pristao da se njegov komentar koristi u kontekstu koji mu je bio nepoznat.
I da zaključim. Osporavanje nečijeg istupa može imati određenu vrijednost samo ako je lišeno proizvoljnih ideoloških denuncijacija i ako je izneseno u kritičkom duhu, tj. ukoliko točno interpretira osporavano stajalište i nudi protuargumente koji imaju bar neku snagu. Vidjeli smo da NJD-ov članak ne zadovoljava nijedan od tih uvjeta, i to unatoč pomoći i doduše ne baš dobrih savjeta koje je dobio od dvojice znanstvenika. Međutim, i pored očiglednog kraha argumentacije popriličan će broj ljudi čak i takve tekstove hvaliti jer im je to prilika da javno demonstriraju kako su na strani dobra jer podržavaju borbu protiv “rasizma” (što god ta riječ značila).