Ovako je to izgledalo do prije samo mjesec dana.
Nepokretni pacijenti koji uz to ne mogu ni govoriti s liječnicima su se u KBC-u Rijeka sporazumijevali na nevjerojatan način. Doktor bi u ruke uzeo kartončiće na kojima su ispisana slova abecede ili rudimentalne slike, a pacijenti bi teškom mukom na razne načine odabirali ona prava dok se ne složi riječ ili cijela rečenica.
Reći da te nešto boli ili da si gladan mora da je bio pravi pakao.
A onda je u KBC stigao Tobii, futuristički aparat iz Švedske koji im omogućava da sve svoje tegobe, potrebe i pitanja iskomuniciraju očima. Pa čak i surfaju internetom i imaju profile na društvenim mrežama.
Uređaj se u sklopu pilot-projekta koristi na Odjelu za intenzivnu njegu, vrijedan je 106 tisuća kuna, a u Rijeku je stigao zahvaljujući partnerstvu KBC-a s Tehničkim i Medicinskim fakultetom, Rektoratom Sveučilišta i Zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije.
Prilagodbu i instalaciju izvršila je tvrtka E-glas koju je 2009. godine u sklopu Znanstveno-tehnologijskog parka Sveučilišta u Rijeci osnovao Miroslav Vrankić, inovator i profesor na Tehničkom fakultetu.
E-glas je trenutno jedina tvrtka u cijeloj Hrvatskoj koja se bavi proizvodnjom i uvozom sofisticiranih pomagala za osobe s invaliditetom.
Vrankić je zato bio ključna osoba u prilagodbi Tobii komunikatora.
Napredni algoritmi
Riječ je o uređaju koji ubrzava i pojednostavljuje komunikaciju s teško oboljelim pacijentima koji zbog, primjerice, moždanog udara, intubacije ili multiple skleroze ne mogu riječima objasniti boli li ih nešto i koliko jako, jesu li gladni ili žedni ili im nešto hitno treba. A da bi to mogli, ne trebaju im ni miš ni tipkovnica.
Kako Tobii funkcionira u praksi?
Maleni uređaj postavlja se pod kompjutorski ekran koji se koristi “eye tracking” metodom da prepozna kuda je pacijent usmjerio svoj pogled. Iz njega se emitira svjetlo slično infracrvenom, ali nešto slabije, a ono se onda reflektira u očima pacijenta.
Taj odsjaj registrira minijaturna kamera koja pomoću naprednih algoritama može vrlo precizno odrediti na koji je točno dio kompjutorskog ekrana pacijent usmjerio oči i omogućuje mu da pogledom pomiče kursor duž cijelog ekrana.
Da bi to bilo moguće, trebali su se razviti napredni algoritmi koji mogu stvoriti 3D model ljudskog oka, a Šveđani su toliko uznapredovali u razvoju Tobiija (model Dynavox) da pacijent čak može micati glavom gore dolje i lijevo-desno (ako mu stanje to omogućava) a da pritom ne gubi precizno upravljanje kursorom na ekranu. Uz to nije bitno sjedi li ili leži na krevetu i pod kojim mu je kutom glava. To je posebno korisno pacijentima koji boluju od cerebralne paralize i pate od nekontroliranih pokreta.
Jednom kad pacijent ovlada pomicanjem kursora, može izdavati naredbe i odgovarati na pitanja koja su napisana u velikim kvadratima.
Zbogom kartončićima
Primjerice: žedan sam. Boli me. Gdje mi je obitelj?
Kad odaberu naredbu, Tobii je pretvara u glasovnu, odnosno izgovara je, a liječnici onda mogu brzo reagirati i gotovo normalno voditi bazičnu konverzaciju s pacijentom.
- Komunikacija s pacijentima koji se ne mogu izraziti riječima sada je puno brža - opisuje prva iskustva s uređajem dr. Marijana Reljić s Odjela za intenzivnu njegu KBC-a Rijeka, dodajući da su se dosad morali služiti notornim kartončićima sa slovima, a Miroslav Vrankić na predstavljanju uređaja naglasio je kako osim bolje komunikacije Tobii omogućava i kvalitetniju njegu i emotivnu stabilnost pacijenta jer se uređaj može koristiti i za obrazovanje i surfanje internetom.
Tobii se može koristiti kao i svako drugo računalo, jer je kompatibilan s Windowsima 8.1, a baterija mu traje do devet sati. Njime se mogu paliti i gasiti klima-uređaji i televizori u sobi.
Jednom riječju, teške pacijente trenutačno vraća u normalni život.
Ili barem njegov privid.
- Riječki KBC sada je ušao u mrežu izvrsnosti korištenja komunikatora uz pomoć očiju i stao je uz bok bolnicama u Švedskoj, Francuskoj i SAD-u - zaključio je Vrankić.
Tobii će se prema potrebi seliti po bolničkim odjelima tamo gdje je u danom trenutku najpotrebniji, a najviše će se upotrebljavati na neurologiji gdje se liječe pacijenti koji su pretrpjeli moždani udar.
Međutim, ovaj je pothvat samo mali dio velike revolucije koju Miroslav Vrankić i njegov tim ostvaruju u Rijeci.
Jer, kad se zbroji sve ono što se u E-glasu događa, revolucija je najprimjereniji izraz.
Uzmite za primjer stroj za čitanje misli koji Vrankić i njegov tim upravo razvijaju na Tehničkom fakultetu. Ne govorimo o magiji ili znanstvenoj fantastici, već o upotrebi moždanih EEG signala za pomicanje predmeta, poput dronova. I on bi već sljedeće godine mogao biti dovršen.
Riječ je o doktorskom radu Guruprasada Madhale Jadava, skraćeno Abhija, koji je pod Vrankićevim mentorstvom za doktorat odabrao “brain computer interface” kako bi pomagao invalidima.
Dio tog projekta Vrankić i Abhi predstavili su ekskluzivno u tjedniku Globus prošle godine.
Proboj u svijet
Riječ je o razvijanju algoritama za čitanje moždanih signala pomoću kojih će vrlo brzo moći očitavati neke jednostavnije setove ljudskih moždanih aktivnosti i tako zauvijek promijeniti način na koji razumijemo ljudski mozak.
- Od pravog čitanja misli smo daleko, nema razloga za strah, jer pitanje je hoće li to ikad biti moguće - rekao je tada Vrankić.
Njegova i Abhijeva ideja (Indijac koji je u Hrvatsku došao nakon što se u Indiji zaljubio i oženio Hrvaticom) jest da se pomogne nepokretnim osobama da s okolinom komuniciraju putem misli.
Dakle još naprednije od samog Tobii uređaja.
S obzirom na to da su istom metodom pokretali dronove u dvorištu riječkog fakulteta, Vrankićev trud već je prepoznat i u svijetu. Krajem prošle godine uvršten je na listu sto najvažnijih inovatora na području istočne i srednje Europe, a njegov E-glas dobio je dvije nagrade na Central European Awards za drugi projekt, sustav Servus.
Čitač misli, za koji Vrankić u intervjuima često inzistira da ga se tako naziva samo uvjetno, bazira se na uređaju koji se zove Emotiv (stoji oko 500 dolara i proizvodi ga, uglavnom za gaming, tvrtka sa sjedištem u San Franciscu). Stavlja se na glavu čovjeka i izgleda kao futuristički set slušalica koji se koristi recimo na setu Spielbergova Minority Reporta.
On ne čita misli već očitava moždani signal i način na koji mozak reagira na različite tipove stimulansa.
Ili kako je to Abhi objasnio: riječ je o low cost opremi koja signal s mozga prima na neinvazivan način (ne spaja se direktno na moždanu ovojnicu), zbog čega se signali primaju s puno šuma.
To je ujedno i najveća prepreka njegovom bržem razvoju.
- Kao da vam netko pušta pjesmu iza 15 zatvorenih vrata, a vi pritom pokušavate prepoznati melodiju i tekst koji pjevač izgovara. Za početak ćemo biti sretni ako uz pomoć algoritma koji razvijamo uspijemo doći do toga da prepoznamo najjednostavnije odgovore da i ne. Pravo čitanje misli nikad neće biti moguće i zato se znanstvenici time ni ne bave - objasnio je Abhi.
Emotiv već sad omogućuje da korisnik vizualizira da pomiče kocku na ekranu kompjutora, a uređaj taj signal koristi da je stvarno pomakne. Svaki put kad Abhi to demonstrira pred kamerama, mediji se oduševe.
No ono što Vrankić umjesto dobrog showa želi je da pomoću napredne verzije tog uređaja omogući osobama koje su potpuno paralizirane i odvojene od svijeta (locked in sindrom) da iskomuniciraju svoje jednostavne želje: da su gladni, žedni ili da ih nešto boli.
Vrankić je već dobro poznat i izvan okvira svog fakulteta gdje predaje izborni predmet Asistivna tehnologija, jedini takav na području cijele regije. I pritom ne želi ostati u granicama znanstvenih istraživanja već stvarati izume koji će biti konkretna pomoć osobama s invaliditetom.
Počeo kao volonter
Stoga se u sklopu predmeta razvijaju pomagala poput posebne tipkovnice za slabovidne. Ili slušnih aparatića kojima se upravlja pomoću aplikacija, robotskih ruku ili proteza za uši...
Istodobno, unutar E-glasa razvijaju se još naprednije stvari.
Jedna od njih je Servus.
Vrankić ga je razvio zahvaljujući - volontiranju.
Naime negdje 2008. godine odlučio je da ne želi biti samo profesor već je svoja tehnička znanja želio spojiti s praksom i pomoći društvu, ali nije znao na koji točno način.
Stoga je počeo volontirati u riječkom Caritasu, gdje je upoznao osobu u invalidskim kolicima koja se teško koristila rukama. I tada mu je sinulo da bi trebao izumiti glasovni sustav za upravljanje kućanstvom, kako bi nepokretni ljudi u svojim domovima mogli upravljati s jednog mjesta svojim glasovima.
Iz toga se rodio prototip Servusa (na stranim tržištima se brendirao kao Serwantess) nakon čega je osnovao svoj startup i osmislio kolegij “asistivna tehnologija”.
U sklopu njega sa studentima na početku svake godine raspisuje natječaj gdje poziva da se prijavljuju potrebe i ideje za različita pomagala. Dio ih se doista na kraju i proizvede (ostatak se odbaci zbog kompleksnosti ili nedostatka sredstava) pa ljudi tada imaju priliku koristiti jedinstvene prototipove svojih ideja, pojasnio je Vrankić u Globusu.
Vrankiću je 40 godina, bivši je student FER-a i praktični vjernik kojem je pomaganje ljudi na prvome mjestu pa tako koncipira sve svoje proizvode i izume.
Servus koji je nastao iz te iste želje danas omogućava nepokretnima i invalidima da samostalno, glasovnim naredbama, pale i gase svjetla, otvaraju i zatvaraju vrata, upravljaju televizorom, telefonom ili računalom.
Gotovo da se Servus može nazvati altruističnom verzijom IoT pametne kuće, a E-glas humanitarnim startupom.
Humana tehnologija
Vrankić je na glasu kao čovjek koji ne voli pričati o sebi. Rođen je na Krku, ljubav prema tehnologiji naslijedio je od djeda fotografa, s kojim je kao dječak izrađivao svoje prve elektromotore.
Tvrtka mu je lani ostvarila prihode od tek pola milijuna kuna i ima jednog stalno zaposlenog, ali brza zarada ionako mu nije prioritet. Cijena jednog Servusa, ovisno o kompleksnosti sustava, iznosi između 10 i 20 tisuća kuna.
Do kraja prošle godine imali su ukupno 50 korisnika Servusa, a masovnijoj proizvodnji prepreka je što su njihovi kupci ljudi s hendikepom koji teško dolaze do prihoda. Ta fundamentalna ekonomska prepreka većoj zaradi uopće ga ne smeta.
Ono čime se bavi naziva područjem “humane tehnologije”.
Vjeruje da teorija Velikog praska nije u suprotnosti s postojanjem Boga već sasvim suprotno - zahtijeva postojanje Stvoritelja. Smatra da je tehnologija danas toliko napredovala da čovjeku, ako se upotrijebi u dobre svrhe, može udahnuti novi život.
A to je uostalom i srž njegove vjere.