Likvidiraju tužitelje i svećenike

Gotovo 200 osoba izvan mafijaškog miljea ubile su tri ključne talijanske mafijaške organizacije u posljednjih tridesetak godina. Broj mafijaša ubijenih u međusobnim obračunima mnogo je veći: smatra se da je samo Cosa nostra smaknula, ovako ili onako, oko 5000 ljudi u stoljeću i pô, mahom svojih pripadnika, te da je samo Totň Riina naredio više od 500 smaknuća, čime je za mafiju bio daleko smrtonosniji od svih triju talijanskih sudskih policija zajedno.

Izvan svojih redova mafija je ubijala samo kada je smatrala da je toliko ugrožena da joj se više isplati skretati pozornost ubojstvom i kvariti poslove nego trpjeti opasnost ili pak prijetnju svom “ugledu”.

Od spomenutih dvjestotinjak žrtava - novinara je bilo 10, tužilaca i sudaca 11, policajaca i karabinijera 44, političara 16, poduzetnika 17 itd., dok većinu ostalih čine svjedoci i njihovi srodnici, te “kolateralne” žrtve: prolaznici, djeca u pratnji, ili nesretnici koji su sličili na nekog mafijaša pa su ubijeni pogreškom.

Taj popis, vjerojatno nekompletan, pokazuje tko u južnoj Italiji staje mafiji na rep i koga je spremna ukloniti. Najviše je onih koji su svakodnevno u prvom redu borbe protiv mafije. To su karabinijeri (među njima i jedan general, Carlo Alberto Dalla Chiesa, koji se istaknuo u borbi protiv terorizma, a onda i protiv mafije kao prvi visoki povjerenik za njezino suzbijanje), policajci, financi, pa i šumari - sve od reda pripadnici sudskih policija. Među njima je i Boris Giuliano, policijski inspektor u Palermu koji je prvi ustrojio jedinicu specijaliziranu za lov na mafiju.

To su magistrati, ponajprije na tužilačkim poslovima, ali poneki i na sudačkim (poput Antonina Scopellitija). Među tužiocima su najpoznatiji bili Giovanni Falcone i Pietro Borsellino, prvi sklon socijalistima a drugi neofašistima, ali obojica zadrti neprijatelji mafije. Njih dvojica su, kao pripadnici prvoga antimafijaškog poola pod vodstvom Antonina Capponetta (pošto je mafija prethodno likvidirala predlagača poola tužioca Rocca Chinnicija), prethodili upravama za suzbijanje mafije.

Bili su živa memorija antimafijaškog djelovanja, kojima se mafija imala zašto osvetiti. Falcone je, suočen s neprijateljstvom magistrata koji su htjeli mirniji (su)život, pristao otići u Ministarstvo pravde i odande je predložio režim stroge izolacije za mafijaške bossove kako

1: Tužitelj Giovanni Falcone dignut  je u zrak zajedno sa suprugom 2: Tužitelja Pietra Borsellina mafija je likvidirala pred očima majke 3: Župnika Pina Puglisija u Palermu je ubila Cosa nostra

ne bi mogli zapovijedati s robije, te se zauzeo za ozakonjenje La Torreova zakonskog prijedloga o oduzimanju mafijaški stečenih dobara.

Dignut je u zrak sa suprugom, policijskom pratnjom i petnaestak metara autoceste, a Borsellino je raznesen, s policijskom pratnjom, pred očima starice matere. Država je - stalnim kritikama iz redova magistrata i funkcionara, selektivnim dostavljanjem negativnih (katkad i krivotvorenih) podataka glasilima, te drugim signalima netrpeljivosti - stavljala na znanje i javnosti i mafiji da je od Falconea i od Borsellina digla ruke, kao što je učinila i za svoga višestrukog heroja Dalla Chiesu, pa ih je mafija utoliko lakše likvidirala.

Među ubijenim političarima bili su i demokršćani Salvo Lima (bivši gradonačelnik Palerma, u doba atentata andreottijevski evrozastupnik) i Lodovico Ligato (bivši predsjednik Državnih željeznica), za koje se šuškalo da su saveznici mafijaša - ali bilo je i zakletih neprijatelja mafije, poput komunista Pija La Torrea (sada Berlusconijevi pristaše nastoje promijeniti ime aerodroma nazvanoga po njemu) ili demokršćanina Piersantija Mattarelle, predsjednika Sicilije koji se nije žacao suprotstaviti ni stranačkim kolegama koji su šurovali s mafijašima.

I među ubijenim poduzetnicima bilo je onih koji su s mafijom šurovali, ali daleko više je onih koji su ubijeni kao pokazne žrtve, jer su odbili plaćati rackett ili se na drugi način povinovati mafijaškim diktatima. Oni su razbijali mafijaško “pravo” na kriminalni ujam od poštenih djelatnosti i zato su se mafiji zamjerili više nego ini.

Još više su se zamjerili novinari koji se nisu bojali istraživati zločine mafijaša i njihove političke i privredne veze i o tome izvještavati. Mauro De Mauro, borac fašističke “Talijanske Socijalne Republike” i brat najvećega živućega talijanskog lingvista Tullija De Maura (usput: ljevičara), otkrio je vezu između mafijaša i pokušaja desničarskoga državnog udara svoga ratnog zapovjednika princa Giunija Valerija Borghesea - pa su ga mafijaši oteli i ugradili u autocestu.

  Giovanni Falcone sa suprugom

Peppino Impastato, sin i nećak mafijaša, socijalist, koristio je radio da bi razotkrio mafijaške prevare i podvale, pa je također otet i skrovito ubijen. Postao je mitski simbol, oživljen u filmu “Cento passi” Marca Tullija Giordane.

Župnika Pina Puglisija u Palermu ubila je Cosa nostra, a župnika Giuseppea Dianu u Casal di Principeu - camorra, i to, naravno, “casaleški klan”. Obojica su nastojali mlade oteti mafiji i uvjeriti ih da se ne isplati pristupiti organiziranu zločinu. Mafija to nije mogla podnijeti.  Puglisijev ubojica, pogođen u srce osmijehom ustrijeljenog popa i njegovim opraštanjem na samrti, pokajao se i optužio nalogodavce.

Naravno - ono što vrijedi za Italiju, ne mora vrijediti za druge zemlje. Naravno, svagdje mafije ubijaju i zastrašuju one koji im smetaju, ali ne smetaju svim mafijama u svim zemljama iste kategorije čeljadi. U Italiji mafija ubija svećenike, novinare, poduzetnike, političare, policajce, tužioce i suce. U Hrvatskoj joj - ako je po tome - novinari i poduzetnici smetaju mnogo više nego ostali.

Najpoznatije likvidacije Ubijeni novinari koji su se zamjerili vlasti i kriminalu Slavko Ćuruvija Kritizirao Miloševića Srbijanski novinar i osnivač Nedeljnog i Dnevnog telegrafa ustrijeljen je 1999. u prolazu zgrade u kojoj je bila redakcija i njegov stan. U vrijeme srbijanskih akcija na Kosovu Ćuruvija je objavljivao kritične tekstove o Miloševiću, a Mira Marković desetak dana prije ubojstva označila ga je kao glavnoga državnog neprijatelja koji je izazvao NATO-ovo bombardiranje i kojemu će narod suditi. Dogovorila je i da u listu Ekspres izađe tekst “Ćuruvija dočekao bombe”, što se smatra pozivom na njegovo ubojstvo. Ana Politovskaja Likvidirana u liftu Novinarka ruskog lista Novaja Gazeta ubijena je 2006. jednim hicem u glavu i tri u prsa u dizalu svoje zgrade. Politkovskaja je bila poznata po oštrim kritikama Vladimira Putina, a prije ubojstva radila je na članku o tome kako naoružane bande lojalne Kremlju otimaju i muče Čečene. Ruske su vlasti za ubojstvo optužile ruskog disidenta Borisa Berezovskog, a Novaja Gazeta da su svi osumnjičeni zapravo pripadnici specijalnih snaga koje štite vlasti. Prošli tjedan počelo je suđenje dvojici Čečena i jednom bivšem ruskom oficiru. Georgij Gongadze Sumnjivi Kučma Ukrajinski novinar otet je u rujnu 2000., a dva mjeseca kasnije njegovo  obezglavljeno tijelo pronađeno je šumi pokraj Kijeva. Na svojoj je internetskoj stranici kritizirao predsjednika Leonida Kučmu, a tvrdio je i da ga maltretiraju pripadnici tajnih službi. Nakon ubojstva pojavile su se snimke na kojima Kučma sa svojim šefom ureda i ministrom unutarnjih poslova raspravlja o tome kako bi Gongadzea trebalo deportirati ili oteti i prebaciti u Čečeniju. Tri su bivša policajca osuđena za izvršenje ubojstva, ali nalogodavci još nisu otkriveni. Veronica Guerin Zamjerila se dilerima Novinarka irskog lista Sunday Independent likvidirana je 1996. u svome autombilu dok je čekala zeleno svjetlo na semaforu. Guerin je bila poznata po tome što je pisala o kriminalnom podzemlju, a kad se počela baviti dilerima droge, primila je brojne prijetnje smrću. Kada je 1995. prijavila policiji da ju je u njezinoj kući netko ustrijelio u nogu, mnogi su tvrdili da je inscenirala cijeli incident radi publiciteta. Trojici dilera sudilo se za njezino ubojstvo - jedan je osuđen na doživotni zatvor, jedan je oslobođen, a jednom je kaznu ukinuo prizivni sud.

Inoslav Bešker