Papa Pavao VI. je govoreći o celibatu bio napomenuo da Crkva latinskoga podrijetla (rimokatolici) neće taj zakon mijenjati jer da ima dovoljno kandidata koji se dragovoljno odriču braka. Naoko prejednostavno rješenje, ali zapravo jedino moguće. I uvijek riskantno. Kao i brak. I u brak, naime, ulaze zaljubljeni koji se uzajamno kunu na doživotnu vjernost - a znatan dio u tome ne izdrži. Vjernost u braku i vjernost u celibatu traži krajnji napor da se napasti odbiju, da se vjernost sačuva. Mnogi u tome više ili manje uspiju - ali to ne znači da bi trebalo ukinuti i brak i celibat. Čovjek mora nastojati biti vjeran obećanju, preuzetoj obvezi. Vrlo mnogi u tome djelomično uspiju, ali ne odustaju.
Pokojni biskup Đuro Kokša znao je reći da brak nije rješenje seksualnog pitanja. Inače bi se o celibatu moglo i drugačije govoriti. Ali nažalost je istina da je - govoreći statistički - celibat uspješniji od braka. Razmjerno je - gledajući u postocima - više svećenika celibsa koji nisu nikad celibat prekršili nego oženjenih kršćana koji nisu upali u peljub. No, o tome točnih statistika nema, ali je pretpostavka više nego utemeljena. Brak ne oslobađa od napasti nevjere, kao što ne oslobađa ni celibat. Vjernost traži stalni napor, osobito kad prođu godine ljubavnog zanosa. Celibat zacijelo traži stalni napor, osobito kad prođe razdoblje snažne duhovne pripreme, kad se čovjek nađe u običnim prilikama. Zato je vjernost potrebna i u braku i u bezbračnosti, zato se samo lašci sablažnjavaju kad čuju da netko ipak nije sasvim izdržao.
Zato treba životne uvjete uređivati u korist vjernosti, napasti izbjegavati. Jer nije u redu da se već, navodno, svaki četvrti brak u našoj zemlji razvodi. Uzalud se je sablažnjavati, ali je strašno to smatrati normalnim stanjem. Bez vjernosti zapravo nema ni prave - ni stare ni nove - ljubavi, a roditeljska nevjera teška je nepravda prema djeci.
Svladavanje i izbjegavanje napasti, odustajanje od moguće nevjere, nije samo borba za vjernost zadanoj riječi, nego borba za vlastitu istinsku sreću. U cijelom tom životnom pothvatu treba sebi i drugima pomagati, sablazni izbjegavati, a nikada se svojim slabostima i nevjerom hvaliti. To je borba za osobnu sreću i sreću mnogih koje volimo i koji nas vole.
