Pjesma nad pjesmama - složena vjerojatno polovicom 5. stoljeća i uvrštena u Bibliju kao nadahnuta Božja riječ, obiluje prikazima duhovne i tjelesne ljubavi dvoje mladih (Pj 7,8-14).
Za neke na prvi mah neobičan primjer kako je i tjelesna ljubav lijepa, kako se u njoj zaljubljuju i usrećuju i potpuno daruju. Bog koji nadahnjuje i takve dijelove Svetoga pisma očito nije protivnik tjelesne ljubavi. No i oni koji se odriču tjelesne ljubavi mogu ljubav s Bogom doživljavati kao zanos koji usrećuje ne manje od zagrljaja.
Pred tom biblijskom porukom ne treba zatvarati oči, ali niti zaboravljati da je ljubav lijepa samo u nesebičnom darivanju, da se treba - bestjelesnosti - darivati Bogu i ljudima i onaj što je imao razloga braka se odreći.
Baš danas nas Evanđelje (Lk 1,39-45) ponovno vodi na susret dviju radosnih trudnica: Marije i Elizabete - budućih majki Isusa i Ivana Krstitelja. Ivan je začet naravno, ali je već u utrobi pun blagoslova, Isus je začet po Duhu Svetome - ali Marija nije lišena užitka darivanja života.
Dar plodnosti ispunio ju je i milošću i radošću ljubavi. I Marija i Elizabeta svojom ljubavlju već obuhvaćaju sve ljude - znaju da će njihovi sinovi donijeti spasenje mnogima. Toga časa sva su svjetla u narodu bila pogašena.
Nije bilo ni slobode ni bogatstva, nikakvih znakova nade, ali nada blista u utrobama plodnih žena koje ljube život, iz njihova pouzdanja u Boga. Elizabeta pjeva Mariji što je prihvativši plodnost postala blagoslovljena, što je svojim povjerenjem u Boga stekla ljubav svih budućih naraštaja.
Marija će odmah uzvratiti hvaleći Boga što joj je začećem “učinio velika djela” i time usrećio sve narode. Božić - makar u prilikama bez nade, svaki put navješta ostvarenje svih nada.
