Dinamovog vratara Filipa Lončarića posebna sjećanja vežu uz Poljud. Tamo je 1. listopada 2006. prvi put stao pred vrata Modrih. Vječni derbi završio je rezultatom 2:2, Lončarić je branio sjajno, oba pogotka primio je iz jedanaesteraca.
- Sjećam se te utakmice, kako bih. To će mi zauvijek ostati kao zaustavljena slika. Debi kao vratar 'modrih' neću nikad zaboraviti, prva se pamti do kraja života - kaže Lončarić.
A kako će biti u subotu, pred punim tribinama tog istog stadiona? U Splitu vlada neviđena nogometna euforija, Hajduk izgleda jači nego ikada?
- Statistika je jasna. Dinamo je 2,5 godine bez pobjede nad Hajdukom u Prvoj HNL. Tog užujka 2008. godine, kad smo ih zadnji put pobijedili, više se nitko i ne sjeća. Vrijeme je za prekid crnog niza. Pobijedili smo ih u Superkupu, ali to nije to. Prvenstvene utakmice su mjerilo, zato u subotu moramo napraviti veliku stvar, grad pod Marjanom zaviti u crno.
Može li Dinamo do tog trijumfa? Sve velike utakmice ove sezone na Poljudu Hajduk je odigrao briljantno. Bijeli su slomili bukureštanski Dinamo, uništili Unireu.
- Vjerujem u pobjedu! Nismo mi iz Rumunjske!
Iako je veliki optimist, vratar 'modrih' će na račun Splićana izbaciti pregršt komplimenata.
- Hajduku se ove sezone poklopilo mnogo toga dobrog. Sačuvali su momčad, nisu nikog prodali, u svlačionici su ostali isti igrači. Točnije, oni praktički već dvije godine ne mijenjaju momčad, otišao je samo Nikola Kalinić. Na klupi im sjedi iskusni stručnjak, očigledno su trebali baš takvog trenera koji je znao složiti kockice. Konačno, atmosfera u Splitu je zaista sjajna, Hajduk plovi na valovima publike, nosi ih navijanje. Bit će teško doći do trijumfa, ali ja sam siguran da je Dinamo kvalitetniji, te da ćemo pjevajući napustiti Poljud.
Lončarić je vratar bogodanog talenta. Još prije četiri godine figurirao je kao najveća nada hrvatskog noogmeta kad je riječ o vratarima. Međutim, dvije teške ozljede i nestašnosti mladenačkog života odvojile su ga od karijere koja se trebala razvijati poput američkog sna. Danas je potpuno drukčiji. Promijenio se, djeluje ozbiljno, staloženo, više ne primjećujemo onaj vrckasti, dječački izraz lica koji mu je bio zaštitni znak. Bio je zločesti Dinamov dečko, danas je “dobro dijete”.
- Što je bilo, bilo je. S vremenom koje je ostalo iza mene izgubio sam sve kontakte. Ne želim se niti sjećati, to je prošlost i više se neće ponoviti. Svoje kazne sam platio. Potpuno sam koncentriran na nogomet, samo na nogomet. Živim ga od jutra do sutra. Ne želim da me se više ikad spominje u kontekstu zločestog dečka, ne želim da se više ikad o tome piše. Postavio sam si cilj, želim ga dostići.
Je li cilj A reprezentacija?
- Jasno da razmišljam o tome da jednog lijepog dana stanem pred vrata A vrste. Ja sam vratar Dinama, a Dinamovi vratari su uglavnom bili reprezentativci. Na meni je dobro braniti, a onda vjerujem da će osvanuti jutro kad će me čekati reprezentativna pozivnica.
Izgleda da ste oduševljeni novim trenerom Halilhodžićem?
- Stvarno sam sretan što je došao! Neviđeno pozitivno je djelovao na psihu svih nas. Ponudio nam je riječi ohrabrenja, mnogo je vremena potrošio na razgovore sa svima nama, uvjerio nas da smo dobri, da možemo, digao nas je iz mrtvih. Odmah se dalo vidjeti da se radi o velikom stručnjaku s kojim ćemo daleko doguratii. Samo da što duže ostane...
Kad smo već kod psihe, bivši poznati vratar, danas trener Tomislav Ivković, kaže da ste od dragog Boga dobili talent na dar, ali da vam treba još malo poraditi na psihi da biste postali veliki vratar?
- Čitao sam taj tekst. Mislim da sam psihološki iznimno stabilan. Pa ja sam se vratio nakon dvije teške ozljede. Mnogi bi potonuli, ali ja nisam. To je dokaz kako sam jak upravo kad je psiha u pitanju. Makar, i psiha se trenira. Svakim danom. Vratar uvijek mora biti koncentriran, spreman na sve zamke. Naročito Dinamov vratar koji nema mnogo posla na utakmicama, a uvijek treba biti spreman obraniti nemoguće.
Za kraj je želio još nešto dodati.
- Želio bih da na Poljudu zabije Ante Rukavina!
