Loša sudbina izuzetnih ostvarenja

Objavljeno: 06.03.2007

Ponedjeljkom uvečer na svom prvom programu HRT emitira ciklus neformalnog naziva "Najbolji hrvatski filmovi".

Budući da je u pitanju elitni termin, posve je izvjesno da u njemu nećete vidjeti film "H-8", koji je proteklih tjedana izazvao dosta pažnje u medijima. Dva su razloga za to: snimljen je daleke 1958. godine i nije u boji. Filmovi koje gledamo uglavnom su "ziherice" za široku publiku, od politizirane melodrame Krste Papića "Život sa stricem" do omiljene komedije s pjevanjem Kreše Golika "Tko pjeva zlo ne misli".

Je li hrvatski film zaslužio da se "najboljim" nazivaju uvijek jedni te isti filmovi? Zasigurno nije, ali drukčije i ne može biti kada je u pitanju borba za gledatelje. Da je izabran neki manje zahtjevan termin, program "najboljih" bio bi - nema sumnje - itekako drukčiji. Jer hrvatska je kinematografija jedna od rijetkih u ovom dijelu Europe u kojoj strast za revalorizacijama nikad ne jenjava. Najprije je titulu najboljeg držao "Vlak bez voznog reda" Veljka Bulajića, zatim su vrh preuzeli klasici Hrvatskog proljeća - Golikov "Tko pjeva zlo ne misli", "Breza" Ante Babaje, "Rondo" Zvonimira Berkovića, Papićeve "Lisice", "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor" Antuna Vrdoljaka, usponom praške škole "Okupacija u 26 slika" Lordana Zafranovića i "Samo jednom se ljubi" Rajka Grlića izbili su u prvi plan, dok su žanrovski kritičari revalorizirali "Koncert" Branka Belana, znatan dio opusa Branka Bauera ("Ne okreći se sine", "Samo ljudi", "Tri Ane", "Martin u oblacima") te od novih ostvarenja izdvojili Babajin "Izgubljeni zavičaj" i "Ritam zločina" Zorana Tadića.

Nevjerojatno za sredinu u kojoj ne postoji sustavno izdavanje klasika na videu i DVD-u (kao u Srbiji i Sloveniji) i u kojoj televizija sve više sužava prostor za emitiranje domaćeg filma, zanimanje za hrvatsku kinematografiju itekako je veliko. Na retrospektivama hrvatskog filma u Zagrebu, Splitu ili Osijeku prave se nove ljestvice i ruše stare, što je ponajbolji znak vitalnosti kinematografije koja je svoj prvi cjelovečernji zvučni film snimila tek 1944. ("Lisinski") i koja, po svemu sudeći, ima nepresušnu riznicu još neotkrivenih ili potpuno zaboravljenih ostvarenja. Smatrate li da je trenutak za novu rang-listu najboljih? Pogledajte listu "izgubljenih klasika", filmova koje je danas uistinu teško vidjeti, i procijenite biste li na HRT-u radije gledali ovakav ciklus "najboljih".

"Je li hrvatski film zaslužio da se najboljima nazivaju uvijek jedni te isti filmovi"

Abeceda straha
(Fadil Hadžić, 1961)

-Prvi dugometražni film autora koji će u šezdesetima biti najproduktivniji hrvatski redatelj, ali često i preziran zbog nekritičkog svaštarenja. "Abeceda straha" je urbani ratni triler koji je nastao pod utjecajem Bauerovog "Ne okreći se, sine", ali je na koncu ispao sasvim drukčiji. Junakinja filma je obrazovana ilegalka (Vesna Bojanić) koja se pretvara da je nepismena seljančica da bi dobila posao sluškinje u kući visokog ustaškog dužnosnika.Tamo prisluškuje razgovore i traži dokumente. Film se odvija u interijeru, režiran je vrlo moderno i doista je napet. Postoji u DVD izdanju.  (J. P.)

  Deveti krug
(France Štiglic, 1960)

-Kada se hrvatski film probije u službenu konkurenciju u Cannesu i izbori nominaciju za Oscara red bi bio da postane klasik. "Deveti krug" nije bio te sreće. Priča o zagrebačkom dečku (Boris Dvornik) koji na nagovor roditelja ženi mladu Židovku (Dušica Žegarac), kako bi je spasio ustaškog progona, odjednom je devedesetih postala nepoćudna. Najprije ju je generalni direktor HRT-a Hrvoje Hitrec skinuo s programa, a povjesničarima filma kao da je zasmetala činjenica što Štiglic nije hrvatski nego slovenski redatelj. Budući da su se u međuvremenu prilike promijenile, a u pitanju je dojmljiva melodrama, sa sjajno oslikanim zagrebačkim lokacijama (direktor fotografije je Ivan Marinček), treba je hitno revalorizirati.  (N. P.)

Diploma za smrt
(Živorad TomiĆ, 1989)

-Filmski kritičar Jutarnjeg Živorad Tomić kao redatelj se pojavio 1987. filmom "Kraljeva završnica". Dvije godine potom, Tomić snima urbani triler "Diploma za smrt", film koji u našu kinematografiju uvodi novu klasu - privatne poduzetnike. Priča o mladom i beskrupuloznom biznismenu (Ranko Zidarić) koji postupno preotima carstvo starom "kapu" (Fabijan Šovagović) očito je bila inspirirana američkim gangsterskim filmovima. Ipak, film će se pokazat kao društveno-proročanski. Likovi poput Zidarićeva uskoro će postati stupovi tranzicijskog društva, a kad čovjek danas gleda film, ne može iz glave otresti tipove poput Zagorca ili Petrača. (J. P.)

Događaj
(Vatroslav Mimica, 1969)

-U šezdesetima je Vatroslav Mimica snimio niz ambicioznih, izrazito modernističkih filmova koje je kritika cijenila, ali publika ih teško prihvaćala. Usred te serije iznenadio je nečim sasvim drukčijim - kriminalističkom ruralnom dramom "Događaj" koja se slobodno temelji na priči Antona Čehova. Junaci filma su djed i unuk (Pavle Vujisić, Sergio Mimica) koji se vraćaju sa sajma puni novaca, ali ih zaskoče i prepadnu sjecikese. Film se odvija u močvarnim pejzažima Posavine. Uz izvanrednu ulogu Fabijana Šovagovića, otkriće filma bio je Boris Dvornik koji glumi najnegativniji lik (kao da je Mimica prvi opazio malignu stranu kontroverznog i popularnog glumca). Nekih prizora - poput dvoboja noževima u prvom dijelu filma - ne bi se postidio ni Tarantino. (J. P.)

Druga strana medalje
(Fadil HadžiĆ, 1965)

-Film kojem nema sličnog u povijesti hrvatske kinematografije: to je "film policier" francuskog tipa koji se događa u urbanoj provinciji. Mjesto radnje je Rijeka, a junaci filma su novinar i inspektor koji istražuju zašto je uzorna građanka bez povoda pronevjerila tvrtkin novac. Po logici "follow the money" istražitelji otkrivaju mračnu pretpriču iz rata. Hadžić je često efektno koristio prostore hrvatskih gradova, a u ovom slučaju sjajno koristi ambijent Rijeke u kojoj se stari Fiumani miješaju s jugoslavenskim doseljeništvom. (J. P.)

Dvostruki obruč
(Nikola Tanhofer, 1963)

-Malo osvježen i u boji, ovaj bi triler mogao dan danas proći za film nekog od sljedbenika Tarantina. Ambijentiran u Slavoniju, Tanhoferov film bazira se na zamršenoj, ali intrigantnoj žanrovskoj zamisli. Partizani opkoljavaju gostionicu u kojoj ustaše drže jednog njihovog kao taoca. Istodobno, iz grada stižu pojačanja koja će oko partizana zatvoriti obruč. Najveći dio filma zbiva se u četiri zida gostionice, gdje nije posve jasno tko tu za koga radi. Efektni "pulp", očišćen od ideološke pompoznosti kasnijih partizanskih filmova.          (J. P.)



Garcia
(Dejan Šorak, 1999)

-Pulski festival 1999. protekao je u znaku filmova "Bogorodica", "Crvena prašina" i "Da mi je biti morski pas", pa je film Dejana Šorka jedva tko zapazio. Pravo čudo, jer u njemu je sve zanimljivo, od opore kritike HDZ-ovskog razdoblja do melodramatične priče koja kulminira spoznajom o incestu. Šorak je napravio samo jednu grešku (Ksenija Paić i Linda Begonja trebale su zamijeniti uloge), ali i neusporedivo više dobrih poteza. Osobito je dojmljiva završnica u kojoj se u prividno jednostavnoj situaciji pukim otezanjem radnje postupno naslućuje da nešto nije u redu. "Garcia" već čeka u redu za revalorizaciju!  (N. P.)



Godišnja doba
(Petar Krelja, 1979)

-Nešto prije Zorana Tadića, koji je na "gerilski način" snimio svoj legendarni prvijenac "Ritam zločina", i renomirani dokumentarist i filmski kritičar Petar Krelja dočepao se na sličan način svog prvog cjelovečernjeg igranog filma. Natjecao se na fondu za kratke filmove i tri priče o junakinjama različite dobi koje odrastaju u domu za nezbrinutu djecu spojio u omnibus. Film je i danas dojmljiv, jer je Krelja koristio metodu diskretnog realizma isprobanu u njegovim tematski srodnim dokumentarcima, a tadašnje oduševljavanje Robertom Altmanom našlo je zanimljivu primjenu u činjenici da likovi neprestano upadaju jedni drugima u riječ.  (N. P.)

Igre na skelama
(Srećko Weygand, 1961)

-Šezdesetih godina hrvatska se kinematografija definitivno usmjerila urbanoj svakodnevici, pa je Zora Dirnbach, nakon uspjeha postignutog "Devetim krugom", napisala priču o mladima koji preziru svijet odraslih i skanjuju se pokazati osjećaje. Projekt je povjeren Srećku Weygandu, zapaženom po srednjometražnom filmu "Piko", a pred kamerom su prodefilirala nova glumačka lica, Sonja Krajšek, Slobodan Dimitrijević i - Ljubiša Samardžić! Film su napali kao imitaciju francuskog hita "Varalice" i Weygand se oprostio s režijom. Šteta. Film ima zanimljive likove i ugođaj, pokazuje Zagreb kakav više ne postoji.  (N. P.) 

Kamenita vrata
(Ante Babaja, 1992)

-Dok su revalorizacije filmova "Izgubljeni zavičaj" i "Mirisi, zlato i tamjan" uspjele uzdrmati poprilično "okamenjenu istinu" da je "Breza"  vrhunac filmskog opusa Ante Babaje, sam redatelj smatra da to priznanje pripada njegovom posljednjem filmu. Mnogi se s time neće složiti, jer im je to djelce poprilično deklarativno u nastojanju da se po tko zna koji put opiše susret intelektualca i smrti, međutim, čak i oni moraju priznati da je izvedba - to jest Babajin redateljski prosede - fascinantan.    (N. P.)

Kota 905
(Mate Relja, 1960)

-Prvijenac pokojnog Mate Relje pravi je žanrovski klasik. Istina, nije baš podoban, budući da mu je glavni junak oficir Ozne, ali kako je u pitanju vrlo solidno napravljena eskapistička razbibriga, ne treba suviše cjepidlačiti. Radnja se odigrava neposredno nakon 2. svjetskog rata, kada su se "domaći izdajnici" (u filmu je nejasno kojeg su političkog opredjeljenja) povukli u šumu kako bi organizirali diverzije protiv novog režima. Spomenuti "oznaš" (Dušan Bulajić) ubacuje se među njih, ali ga prepoznaje kći čovjeka koji skriva odmetnike (Hermina Pipinić).  (N. P.)

Kuća
(Bogdan Žižić, 1975)

-"Kuća" Bogdana Žižića doživjela je neobičnu sudbinu. U vrijeme nastanka film je glatko pobijedio u Puli, a uzbuđenje oko filma dodatno su potpaljivale priče o navodno erotski izazovnoj ulozi Jagode Kaloper. Film je, međutim, ubrzo pao u zaborav i danas ga se rijetko spominje. U svoje doba "Kuća" je interpretirana kao ne osobito odvažni politički film. Iz današnje perspektive, doima se više kao nekakav "socijalistički film noir". Junak filma, komunistički moćnik (Šovagović) u njemu potpada pod utjecaj lijepe fatalne žene (Kaloper) i zbog nje krši norme i običaje režima.  (J. P.)



Kuća na pijesku
(Ivan Martinac,1986)

-Jedini dugi film splitskog umjetnika i arhitekta u vrijeme premijere potpuno je ignoriran, ali su ga potkraj devedesetih Sergio Grmek Germani i Mila Lazić, selektori tršćanskog festivala Alpe Adria Cinema, smjestili na sam vrh kreativne piramide hrvatskog filma. Da nisu pretjerali, svjedočio je i oduševljen prijem publike na ponovljenoj zagrebačkoj premijeri filma, koja je na žalost održana tek nakon autorove smrti.  (N. P.)

Mećava
(Antun Vrdoljak, 1977)

-Premda ne tako razvikana kao neke druge Vrdoljakova ekranizacija Budakove drame najzanimljiviji je film iz tog ciklusa, kojem ne smetaju ni pomalo prenaglašena glumačka izvedba legendarnog Slobodana Perovića, niti poprilično artificijelna scenografija. Vrdoljak razumije svoje likove, intrigantno se suočava s vlastitom konzervativnošću i osobito dobro radi s mladim i tada još ne toliko poznatim glumcima - Verom Zimom, Vinkom Kraljevićem i Ivom Gregurevićem.  (N. P.)



Nedjelja
(Lordan Zafranović, 1969)

-Prvi cjelovečernji film Lordana Zafranovića nastao nakon što se vratio s akademije u Pragu. "Nedjelja" nema mnogo veze niti s praškim iskustvom niti s kasnijim Zafranovićevim pretencioznim političkim spektaklima. Kudikamo više se naslanja na redateljev rani amaterski rad i specifično lokalnu literarnu tradiciju. Nastao po ideji Ranka Kursara i scenariju tada utjecajnog romansijera Živka Jeličića, film prati isprazno klatarenje likova tijekom 24 sata u sparnom ljetnom Splitu. Polazeći od lokalne splitske mitologije otpadnika i besprizornih čudaka, Zafranović u filmu propituje svoje mediteranističke teme smrti i erotizma. Šteta što nije nastavio ovim putem!  (J. P.)



Nije bilo uzalud
(Nikola Tanhofer, 1957)

-Dotad renomirani snimatelj Nikola Tanhofer uspješno se okušao kao redatelj u socijalnoj melodrami koja se odigrava u Kopačkom Ritu: sam je napisao scenarij po ideji Pere Budaka, no pitanje je li tko od njih pročitao nerealizirani projekt "Zakon rieke" Franje M. Fuisa iz 1943., s kojim Tanhoferov prvijenac ima dosta sličnosti. Kao i Fuisov predložak, "Nije bilo uzalud" bavi se suzbijanjem praznovjerja u hrvatskoj provinciji, gdje ljudi žive okruženi vodom. Tanhofer je promovirao nove zvijezde (Mira Nikolić, Antun Vrdoljak) i dobro iskoristio etablirane (Boris Buzančić, Mia Oremović, Ljuba Tadić). Film je bio hit u domaćim kinima. (N. P.)

Orao
(Zoran Tadić, 1990)

-Riječ je o filmu koji i doslovce propao u zemlju: netom što je završen, producent "Marjan film" je bankrotirao, počeo je i rat, tako da film nikad nije ni distribuiran. U nizu suradnji redatelja Zorana Tadića i scenarista Pavla Pavličića ova je možda i najzanimljivija, zato jer je Tadić ovdje jedini put ekranizirao neki Pavličićev roman ("Umjetni orao"). Film pripovijeda o družini prijatelja koji pokušavaju otkriti razloge zagonetnog samoubojstva jednog od njih. Tadić i Pavličić propituju temu na koju se stalno navraćaju njihovi filmovi iz osamdesetih. To je tema grižnje savjesti socijalističke građanske klase koje pristaje na kompromis, zato jer živi dobro.  (J. P.)

Pucanj
(Krešo Golik, 1977)

-Populista Krešu Golika pamte po njegovim filmovima "Tko pjeva zlo ne misli" i "Imam dvije mame i dva tate" te seriji "Gruntovčani", no njegova dva televizijska filma "Razmeđa" i "Pucanj", također nastala u tom razdoblju, nepravedno su gurnuta na marginu. Minimalistička drama "Razmeđa", sa sjajnim Pavlom Vuisićem u ulozi seljaka koji gotovo da odbija živjeti, na tragu je Golikovih dokumentaraca iz šezdesetih ("Od 3 do 22") namijenjena je strpljivom gledatelju, dok je "Pucanj" - zahvaljujući političkom naboju - prava atrakcija, priča o nesreći u lovu u kojoj Hrvat (Božidar Orešković) nehotice rani prijatelja Srbina (Marko Nikolić). Uzbuna zbog tog događaja najavljuje zbivanja iz devedesetih.  (N. P.)

Seljačka buna 1573
(Vatroslav Mimica, 1975)

-Filmska evokacija bune Matije Gupca u interpretaciji uglednog partijskog intelektualca Vatroslava Mimice u vrijeme premijere bila je prestižan ali ne i osobito omiljen kulturni događaj, budući da je autor neprestano tumačio kako se puno više inspirirao Brechtom negoli Šenoom. Danas je Mimičin marksistički povijesni spektakl nešto poput dragocjenog relikta koji vrijedi čuvati i proučavati. Zahvaljujući sjajnoj restauraciji koju je obavila Hrvatska kinoteka, film opet izgleda impresivno, a redateljeva namjera da u središte radnje postavi kolektiv a ne pojedinca provedena je suvislo, iako ne osobito nadahnuto.  (N. P.)

Signali nad gradom
(Žika Mitrović, 1960)

-Nakon velikog uspjeha jugo vesterna "Kapetan Leši", snimljenog na Kosovu, Žika Mitrović doveo je svog glavnog glumca Aleksandra Gavrića na gostovanje u Hrvatsku. Na karlovačkim lokacijama snimili su odličan ratni akcijski triler po scenariju Slavka Goldsteina, koji evocira autentičan događaj, spašavanje kasnijeg zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca iz bolnice pod ustaškom prismotrom. Primjereno njegovom prosedeu, Mitroviću su likovi zanimljivi samo utoliko ukoliko pokreću radnju, a nju on vodi usporedno na tri kolosijeka.   (N. P.)

Slučajni život
(Ante Peterlić, 1969)

-Riječ je o jedinom filmu koji kao režiser potpisuje Ante Peterlić, utemeljitelj hrvatske filmske teorije i znanosti. U svoje vrijeme film je primljen mlako, što je Peterlića i ponukalo da se opredijeli za znanost. Peterlić u filmu prikazuje dnevnu rutinu dvojice činovnika i veslača u čije se prijateljstvo umiješa žena. Peterlićev film podsjeća pomalo na "krugovašku" literaturu, a u filmskom smislu pod utjecajem je europskog modernizma, te podsjeća na Ermanna Olmija. Zanimljivost filma je i performans Toma Gotovca koji u "Slučajnom životu" na sceni pije mlijeko i čerupa kokoš.  (J. P.)

  Timon
(Tomislav Radić, 1973)

-Nakon uspjeha "no budget" prvijenca "Živa istina" Tomislav Radić dobio je "zeleno svjetlo" u Jadran filmu za svoj novi projekt, ali ne i previše novca. "Timon" je snimljen u rekordno kratkom roku (nešto preko tjedan dana boravka na "setu"), ali je još brže zaboravljen. Donekle je tome kriv shematičan dramaturški postupak, koji suviše linearno izjednačuje zbivanja u drami "Timon Atenjanin" i situaciju oko glumca koji igra tu ulogu, no film ima i popriličnih vrlina. Rijetko su se kada likovi kazalištaraca doimali tako uvjerljivo na ekranu, a u hrvatskom filmu nikad nije bilo ni tako sočnih prizora seksa. "Timon" zavrjeđuje ponovno gledanje!  (N. P.)

Treći ključ
(Zoran Tadić, 1983)

-"Treći ključ" drugi je film Zorana Tadića, nastao odmah nakon "Ritam zločina". Za razliku od prethodnika, "Treći ključ" je primljen mlako - ne posve pravedno. U ovom filmu Tadić se bavi parom mladih Zagrepčana (Božidar Alić, Vedrana Međimorec) koji preko mita i veze dobivaju stan u novogradnji. Uskoro im poštom počnu stizati koverte pune novca, a netko ukrade treći par ključeva i vršlja po stanu dok njih nema. Tadićev film počinje kao horor o otuđenim naseljima novogradnji koji podsjeća pomalo na Carpenterov "Netko me promatra". Postupno, film se pretvara u kafkijansku parabolu o krivnji jugoslavenske srednje klase.      (J. P.)

Tri sata za ljubav
(Fadil Hadžić, 1968)

-Razorna dijagnoza tadašnjeg društva. Film se bavi životom ondašnjih kućnih pomoćnica. Junakinja filma (Stanislava Pešić) sluškinja je u obitelji imućnih građana. Jedini slobodni sati u tjednu su joj nedjeljom popodne. Junakinja cijeli tjedan čezne za nedjeljom, da bi se na koncu umjesto dobrog provoda našla između dvije muške požude: one svog dečka (Dragan Nikolić) i gazdaričina supruga. "Tri sata za ljubav" danas je zanimljiv i kao parada tadašnjih potrošačkih fetiša, omladinske kulture, mode i dizajna u stilu op-arta. Na početku filma pojavljuje se i Antun Vrdoljak u izvrsnoj epizodnoj ulozi TV novinara.  (J. P.)



Vila Orhideja
(Krešo Golik, 1988)

-Posljednje ostvarenje Kreše Golika ocijenjeno je kao razočaravajuće. Malo je tko pokušao shvatiti da se pozna ostvarenja velikih redatelja ravnaju prema posebnim zakonima i da rijetko kad nailaze na naklonost publike i kritičara. Film "Vila Orhideja", u kojem je mladi pisac (Rene Medvešek) razapet između Stvarnosti (utjelovljuje je Gordana Gadžić) i Iluzije (Gala Videnović), priziva sjećanje na klasik Juliena Duviviera "Marijana moje mladosti" i prozna djela hrvatske moderne. Golik je takvu priču možda želio snimiti još u početku karijere, no ovako je samo podmirio ono što je samom sebi ostao dužan.  (N. P.)


Nenad Polimac

Broj preporuka: 0

ARHIVA ČLANAKA

Unatoč bujnom poprsju junakinju računalne igre 'The Elder Scrolls V: Skyrim' nitko seksualno ne uznemirava. Pogledajte parodiju na video '10 sati jedne žene na ulicama New Yorka'!

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen