Rujana Jeger hoda po rubu. Za ženske časopise natrpane modom i šminkom, sedativnim pričama o lijepima, slavnima i uspješnima, Jeger u kolumnama uporno “podmeće”, tematizira položaj žena, mizoginiju svagdašnju, strahove razne, priče iz crne kronike koje dobro ilustriraju odnose u društvu…
- Pišem u ženskim časopisima jer želim da žene koje takva izdanja čitaju dobiju mrvicu, natruhu toga da svijet može biti drugačije mjesto. Takve stvari su osjetljive pa ih moram pisati na čitljiv, duhovit i prihvatljiv način. Pišem za one koji neće otići kupiti Kruh i ruže (vrlo dobar feministički časopis koji je propao radi manjka publike), jer želim nekako doprijeti do njih. Knjige tih kolumni izdajem da bi ti tekstovi stigli do književne publike koja možda ne čita ženske časopise, jer mislim da su toga vrijedni. U neku ruku se trudim djelovati feminističko prosvjetiteljski.
Dani nešto od sebe
Ženski časopisi dugo su bili poligon za ozbiljna pera. Borges je tridesetih u argentinskim, Nooteboom nešto recentnije u nizozemskim, objavljivao crtice koje su ozbiljno, skoro antologijsko štivo…
- U Cosmopolitanu su pisali mnogi pisci koji su danas gotovo klasici. Danas više nema takvih ženskih časopisa, i to mi je jako žao.
Odrasla sam na Svijetu za koji sam ponekad prevodila feljtone i Startu za koji je pisala moja mama (Slavenka Drakulić, op. au.). Osamdesetih su sve novine bile drugačije, ozbiljnije nego danas, pa tako i ženske.
Kroz kolumne uvijek manje ili više otvoreno razotkrivate i dijelove vlastite privatnosti. Ide li vam to sasvim bezbolno?
- Smatram da nije dobro govoriti ljudima svisoka, potrebno je dati nešto sebe ako čovjek želi iskreno prenijeti neku priču i dobiti dobru reakciju.
Ne može to biti posve bezbolno, treba nešto i uložiti. Prijateljicama, mužu, mami, ljudima čija iskustva često spominjem u svojim tekstovima forwardiram prije no što ih šaljem urednici.
Živjeti svoj život
Na T-Portalu u rubrici Sexomat odgovorate na pisma čitatelja, postali ste neka vrsta priučene seksologinje… Kakav je vaš stvari uvid u seksualni život Hrvata?
- Sexomat se nekako tokom vremena više pretvorio u Psihomat. Ljudi rijetko pitaju o seksu, uglavnom se bavim ljubavnim problemima. Možda imaju više psihičkih negoli seksualnih problema, ili o tome ne žele pitati jednu ženu, ili ih je sramota.
Da sam muškarac, možda bi mi postavljali više pitanja seksualne prirode i možda bi se javljalo i više muškaraca. Simo Mraović je na tom portalu pisao sličnu kolumnu i njega su pak rijetko pitali o osjećajima. Žene ili nemaju seksualnih problema ili im je psihički dio bitniji od tehničkog.
Kod žena seksualni problemu uglavnom počinju u glavi, a kod frajera - ako i jesu psihički, oni to rijetko priznaju nego pretvaraju to u tehničko-mehaničko pitanje. Na žalost, ljudi su, kako kaže moja draga ginekologinja - “jedna od rijetkih životinjskih vrsta koja, jadna, ovisi o hidraulici.”
Što svijetu, u kojem je ionako malo samosvjesnih ljudi, dođe - ženska samosvjesnost?
- Samosvjestan je čovjek, bez obzira na spol - onaj koji živi svoj život kako želi i što najbolje može u odnosu na svijet i ne da se poljuljati u svojim ciljevima i uvjerenjima, jer ima izgrađene stavove, od morala nadalje. Pri tome ne mislim nužno na kršćanski moral. Samosvjestan muškarac nije homofoban niti mizogin i ne smeta mu ako ga takvi nazovu papučarom, jer je toliko samosvjestan u svojoj seksualnosti da ga takve tradicionalne gluposti ne mogu izbaciti iz takta, on zna tko on je i što je.
Samosvjesna žena isto tako živi svoj život, ne onako kako drugi misle da bi trebala, nego onako kako ona želi i može.
Kako je biti samosvjesna žena u društvu koje stalno traži prežvakavanje elementarnih feminističkih tema i postulata?
- Depresivno. Sjećam se tekstova za Start ili Polet ili Danas koje je moja mama pisala još osamdesetih, često moram ponovno obrađivati te iste teme jer su, na žalost, uvijek iznova aktualne, počevši od zabrane abortusa, do toga da je neki silovatelj dobio pomilovanje ili manju kaznu zato što je dotična žena imala kratku suknju ili pila u njegovom društvu. I tako već desetljećima.To je depresivno. Imam osjećaj da društvo ide dva koraka naprijed, pa tri nazad, četiri naprijed, dva nazad. To je stalna borba za osvještavanje svake osobe, (ne samo žena). Doslovce.
Muškarci i bol
Žalosti me što se na feminizam još uvijek gleda kao na sotonski kult, ta je riječ toliko pejorativna da ljudi izgleda još uvijek uglavnom misle da je feminizam muškomrzački kult zbog kojeg žene postaju lezbijke jer su im muškarci toliko odvratni. Da, to je jedna minijaturna frakcija u Kaliforniji, ima ih valjda 15-ak… Činjenica je da je zbog ekonomske krize sada situacija žena dodatno pogoršana jer žene obično prve lete s posla, što im baš ne pomaže u izgradnji samosvijesti i kvalitetnog života.
Nose li tetovaže koje imate kakvu posebnu poruku ili su tek vizualni ukras?
- Ne znam zašto bi to bilo važno. Kako za koga, pretpostavljam, baš kao i kod svake druge “dekoracije”! Da sam muškarac, vjerojatno me ne biste ni pitali o njima.
Baš me zanima pitaju li novinari svakog tetoviranog nogometaša što mu znači tetovaža ili kako se odlučio na to? Reći ću vam samo da muškarci zbilja imaju nizak prag boli. Ono što oni smatraju bolnim, zbilja je neočekivano. Toliko o “jačem spolu”...
Ne vjerujem da je kriza doba za lakšu literaturu
Je li ekonomska i kriza svega i svačega vjetar u leđa chick literaturi, svejedno ukoričenoj ili ne?
- Nije sav chick-lit glup i plitak, ali na žalost izgleda da je to postalo popularno ime za lošu literaturu od žena za žene. Nisam sigurna vrijedi li ta teorija da u teška vremena ljudi radije čitaju “laka štiva”. Trebalo bi pitati izdavače. Možda jest tako, a možda bi čitatelji, da im se servira nešto drugo, čitali nešto drugo. No ako ljudi stalno dobivaju sve jednostavnije i sve blesavije sadržaje, onda čitaju to što im se servira.
Generalno sam pesimistična i bojim se da svijet ide prema totalnom zaglupljenju. A glupima je lakše vladati. Zato sam i nazvala knjigu “Hod po rubu”.
Časopisi, ali i izdavačke kuće podliježu tržištu, biraju teme za koje misle da će bolje proći, a to su, tako ispada, u kriznim vremenima sve lakše teme… tvrde da su “ljudi dovoljno umorni, pa da ih ne umaramo još i mi”.