Teror Državnog kazališta iz Braunschweiga i ZKM-a nastavlja se: sad smo vidjeli glupu njemačku režiju, Daniele Löffner, hrvatskog srednjoškolskog sastavka “Krajolik s padom” Ivane Sajko. Prije desetak dana pak vidjeli smo lošu hrvatsku režiju, Ivice Buljana, slabog njemačkog teksta “Žuta crta” iz pera Juli Zeh i Charlotte Ross.
Tema im bijaše zadana: “težnja za kretanjem”, a zadaše je fond za međunarodnu kazališnu suradnju Kulturne zaklade Savezne Republike Njemačke Težnja za kretanjem. Dakle, Težnja za kretanjem naručila je zadatak “težnja za kretanjem”, pokrenuvši tri autorice koje su reagirale u dlaku istim kretanjem: pao im je objekt radnje, tematska sila, ravno s neba pred spisateljske noge.
Vire noge
U “Žutoj crti” to je bila krava, zato što je nedavno zbilja jedna krava pala na brod muslimanskih ribara kod Lampeduze i potopila ga. U “Krajoliku s padom” padne s neba neki tip, vjerojatno muško, i to tako da mu noge okomito vire iz plitke vode. Dakle, kao mačak Tom. Tko je on, ne zna se, kao što se ne zna ni bilo što drugo u naručenom sastavku Ivane Sajko za koju sad, kad više nije početnica i kad se lijepo probila i na međunarodnom tržištu, mogu nedvosmisleno zaključiti da nema literarnog dara.
O čemu se ovdje radi? Osmero braunscweigovskih glumaca i jedan zagrebački, Edvin Liverić, čitaju, s mikrofonima, autoričin tekst, koji ima jedan kao daska ravan pripovjedačev glas što opričava dva plana, dakako unutarnji i vanjski. Glas sve opisuje, a počinje tako što nam predstavlja svoju okolinu. To je grad na obali, ni po čemu značajan, ali ne i malen, jer onda ne bi mogao imati urbanu pustoš od kockastih zgrada te napuštene tvornice, i ne bi po njemu moglo bauljati radništvo, nezaposleno, kojem su uzeli kruh i među kojima ima “manje naoružanih nego gladnih”.
Masa ljudi
Koja kongenijalna definicija revolucije! Dakle, čim pogleda s balkona, pripovjedačev glas vidi masu ljudi koji tu, kako se može zaključiti, bauljaju ovako stalno, što pripovjedača jako plaši budući da je trudan. Od ovog trenutka pripovjedač postaje dakako pripovjedačica i to je taj drugi, unutarnji plan.
Tu se sad javljaju osjećaji trudnice nasuprot hladnoći i okrutnosti velikog svijeta, po kojem bauljaju demonstranti, a sve zbog financijskih spekulacija, i kapitalizma, za koji međutim nema zamjene, budući da iza njega “nema ničega”. E dakle, dok ovi bauljaju, u trudnici rastu, kaže pripovjedačica, “dvije malene ručice”. Da ručice, još k tome i malene. Ona dakako, osjeća i jutarnju mučninu, želi jesti jagode i ukratko, trudna je stoposto. Istodobno, na nebu, ili negdje gore, u možebitnom kretanju, raste poezija, gdje “pastir vodi stado na ispašu na livadu”. Da slučajno ne bi paslo po parkiralištu.
Nikakva literatura
I svaka je rečenica ovdje banalna i sve to skupa nije nikakva literatura, nego kombinacija dvaju blogerskih opširnih daviteljskih postova. Jednog o trudnoći i drugog o općenito prilikama u svijetu. Tisuću takvih banalnosti svakodnevno osvane na internetu samo u jednom danu u Hrvaskoj, i čemu sad natjeravati profesionalne glumce da izgovaraju ovakve bedastoće.
Redateljica Daniela Löffner sve je spomenute banalnosti učinila još banalnijim. Glumci, red je da ih sve spomenem, Moritz Dürr, Sven Hönig, Hanno Koffler, Klaus Lembke, Hans-Werner Leupelt, Edvin Liverić, Mattias Schamberger, Rika Weniger i Martina Struppek, povišenim tonom, u mikrofon, iz prvog reda partera, okrenuti pozornici, naizmjence čitaju tekst, a povremeno ustanu i pođu prema bijelom zidu pred sobom (to je okvir slike) i po njemu, kao djeca u vrtiću, maljaju dugin spektar boja.
Kad se u tekstu nešto “uzbudljivo” zbiva, onda se svi zaletavaju u tu golemu šperploču nogama i rukama je mlateći. Svako malo s te goleme “slike” otrgnu po sloj papira, tako da i doslovno proizvode smeće. Na koncu se svi poliju svim farbama i to je kraj.