Mali neboder za velikog čovjeka

Objavljeno: 07.01.2009

Godina je 1933. Europom se polako, ali sigurno širi smrad nacizma. U plamenu u kojem izgara Reichstag izgaraju i građanska prava Židova, Hitler postaje Führer, a Dachau prvi koncentracijski logor. Šačica slobodnih radikala u emigraciji u suterenima i podrumima europskih metropola planira atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića, a preko velike bare velika financijska depresija drma tržištima kapitala. Umire Adolf Loos, arhitekt kojemu je među prvima u Europi javno pozlilo od ukrasnih reljefa Jugendstila, a Walter Gropius, Ludwig Mies van der Rohe i Le Corbusier već su afirmirali armiranu betonsku konstrukciju i velike ravne plohe očišćene od dodataka kao paradigmu novih volumena u graditeljstvu. Čelik, staklo i atmosfera napada. To su gabariti vremena u kojem Zagreb ima nešto više od 230.000 stanovnika, tek sagrađenu tržnicu Dolac i palaču Burze prema projektu pionira moderne Viktora Kovačića. I jedno gradilište bez presedana, na kojem će za rekordnih 79 dana sumrak ulica zagrebačke secesije obasjati neonski svjetionik - prvi zagrebački neboder.

Slučajnost

Iako se pod tim nazivom spominju i zgrada projektirana 1931. godine na Zakladnom bloku (Ilica - Bogovićeva - Petrićeva -  Gajeva) i Planićeva Napretkova zadruga iz 1936., titula ipak pripada kutnoj deveterokatnici na uglu Masarykove i Gundulićeve sagrađenoj 1933. godine pod budnim okom arhitekta Slavka Löwyja. Mladom i ambicioznom diplomcu s Kraljevske visoke tehničke škole u Dresdenu to će biti svojevrsna prekretnica u karijeri, a za Zagreb novi simbol industrijskog razvoja i novog koncepta stanovanja. A sve je nastalo sasvim slučajno.

Eugen Radovan, bogati trgovac i ekskluzivni zastupnik u tvrtki Bosch, Blitz i Opel, odlučio je u centru Zagreba sagraditi poslovni kompleks. Trebala je to biti četverokatna građevina koja će svojim ruhom i impresivnim držanjem u samom središtu grada odgovarati ugledu robnih marki koje će se u njoj prodavati. Za tu je namjenu Radovan kupio zemljište u Masarykovoj ulici, no gradski urbanisti od njega traže da 36 četvornih metara ustupi za potrebe javne prometne površine koja je već ucrtana u urbanistički plan grada. Löwy rješenje problema projektira u visinu, na opće zgražanje urbanista i oduševljenje dijela javnosti. Neboder je zapravo uglovnica, podijeljena na poslovnu peterokatnicu koja se proteže Gundulićevom ulicom i rezidencijalnu deveterokatnicu u Masarykovoj.


Maksimalna iskoristivost


- Uglovnice su se radile tako da budu snažno markirane kupolom ili okruglim uglom. Ugao ulice zbog orijentacije je u gradu na neki način morao biti istaknut, što je stari trik u urbanizmu koji datira još iz 19. stoljeća. Investitoru je očito bilo u interesu da u ovom slučaju maksimalno iskoristi relativno malu površinu i zato je Löwyjevo rješenje genijalno i s ekonomskog stajališta. Cijeli štos projektiranja zapravo je u skladnom odnosu ta dva volumena i zato je zgrada perfektno osmišljena u prostoru - smatra dr. sc. Tomislav Premerl, teoretičar arhitekture.

No gradnja ne prolazi bez burnih reakcija. Iako tadašnji Jutarnji list i drugi mediji vijest o prvom zagrebačkom neboderu donose kao pohvalu kozmopolitskim vrijednostima, prepiska što ju je arhitekt vodio s gradskim urbanistima pokazuje da je zadiranje u stare gradske jezgre oduvijek uznemirivalo duhove. Prvo su zbog “smanjene vidljivosti” od Löwyja tražili da otupi ugao na mjestu gdje se spajaju dva dijela zgrade, a iz “rovova” se dopisivalo i zbog ravnog krova ostakljenog zadnjeg kata. No naposljetku Löwy izvojeva pobjedu i nad urbanistima i nad plavičastim horizontom koji krovove kuća u daljini spaja s nebom iznad Zagreba. On se, naime, nakon dovršetka nebodera, umjesto da uzme izdašni honorar, useljava u ostakljenu garsonijeru na devetom katu koju je projektirao ekskluzivno za sebe. Umjesto novca ili raskošnog stana, Slavko Löwy odabrao je jednostavne linije koje svaki dan riše zalazak Sunca, potpuno u skladu s funkcionalnim postulatima svoje arhitekture.

Radio i spavao u 40 kvadrata

- Modernizam je donio novo, avangardno viđenje arhitekture koja se oslanjala na socijalne i humane teme. Osnova je bila proklamirani funkcionalizam i novi pogled na građenje koji odbacuje sve što je suvišno za strukturu građevinske konstrukcije - napominje Premerl.

Već 1934. godine Löwy osniva vlastiti arhitektonski biro i useljava ga u svoje stakleno gnijezdo. Do rata je u njemu i radio i spavao jer je smatrao da mu je 40 četvornih metara prostora više nego dovoljno za profesionalni i privatni život. Mogao si je Löwy priuštiti i komforniji gradski stan centru ili manju vilu na Gornjem Prekrižju, i to ne samo zato što je kao arhitekt imao dovoljno posla. On, naime, potječe iz ugledne i dobrostojeće obitelji koprivničkih Židova koji su se bavili trgovinom i omogućili mu školovanje, prvo u Beču, a zatim i u Dresdenu. No Löwy kao da je smatrao da će koncept garsonijere, koja će postati zaštitni znak njegove stambene arhitekture, potpuno dosljedno moći braniti samo ako u njoj i sam bude živio. Tako je i bilo, sve do rata. Vihor ratnog ludila zahvaća ga zbog njegova židovskog podrijetla. Stan i biro su mu oduzeti, a sva projektna dokumentacija uništena. Njegove roditelje odmah su deportirali u sigurnu smrt koncentracijskih logora, a on je nekako preživio skrivajući se po Zagrebu. Preživjeli članovi obitelji tvrde da je Löwy u tom razdoblju promijenio čak 17 lokacija u gradu, ali Zagreb nije napustio sve do kraja rata.

Vječno na margini

- Stvar nije bilo puno bolja s dolaskom partizana. Djed je opet imao problema zato što je Židov, no njegovo ga poznanstvo s kiparom Augustinčićem donekle spašava. No ne vraćaju mu stan u Masarykovoj 22 i već ga nakon nekoliko godina vlasti prisilno šalju u Skoplje da ondje projektira javne građevine. Tek nakon povratka iz Makedonije 1953. godine obnavlja svoj biro u originalnom prostoru i u njemu radi do umirovljenja 1966. godine - kaže Danijel Levan, arhitektov unuk. On i njegova sestra, Maja Levan Löwy, djeda se sjećaju kao intelektualca široke potrošnje koji je obožavao umjetničku fotografiju, vrsno svirao klavir i volio putovati. Njegova ga je ljubav prema klasičnoj glazbi umalo stajala karijere arhitekta jer ju je namjeravao studirati, no to ga nije spriječilo da već u dubokoj starosti posluša i Sonic Youth koje je volio njegov unuk Danijel.

UNUCI O DJEDU:
Volio je umjetničku fotografiju, glazbu i putovanja
Moral i poštenje na 1. mjestu

- On je prije svega bio iznimno skroman i jednostavan čovjek s nepogrešivim moralnim instinktom. Tomu u prilog možda ide i to da nikada nije projektirao nijednu zgradu mimo javnog natječaja. Prezirao je podilaženje investitorima i uvijek je odbijao pozive na druženje i večere s njima - kaže Maja Levan Löwy, inače i sama arhitektica.

Sve do svoje smrti, Slavko Löwy svaki se dan hranio najboljim pogledom u gradu. Umro je 1996. godine u dubokoj starosti, u 92. godini života, na devetom katu svojeg nebodera u Masarykovoj ulici. Nakon njegove smrti stan je naslijedio njegov unuk, koji u njemu još živi.

- Ni ne namjeravam ga ikad prodati jer je stan za mene neprocjenjiv - zaključuje Danijel.


 

Kratka biografija

1904. Slavko Löwy rođen je 7. kolovoza u Koprivnici, u obitelji Davida i Jelke (Graf) Löwy.

1923. Löwy maturira u koprivničkoj gimnaziji i upisuje se na Visoku tehničku školu u Beču.

1925. Nakon četiri odslušana semstra i tri položena ispita 5. listopada ispisuje se s Bečkog sveučilišta, jer zbog prvih naznaka antisemitizma tamo više ne može normalno studirati. Upisuje Arhitektosnki odjel Kraljevske visoke tehničke škole u Zagrebu iste godine.

1926. Osniva knjižnicu u Koprvnici i objavljuje tekstove u “Koprivničkom Hrvatu” i “Športskom listu”.

1927. Upisuje se na arhitektonski odjel Kraljevske visoke tehničke škole u Dresdenu.

1930. Stječe diplomu arhitekta u Dresdenu, u klasi profesora Martina Dülfera kod kojeg je diplomirao i Drago Ibler.

1931. Radi natječajni projekt za Gradsku štedionicu u Sarajevu s Vladom Antolićem. Prelazi u biro Stanka Kliske.

1932. Ženi se Terezijom Rakić. Izvodi svoju prvu potpisanu kuću - Petrićevu 7 na Zakladnom zemljištu u centru Zagreba.

1933. Rodio mu se sin Miroslav 8. studenog.




Goran Milaković

Broj preporuka: 4

ARHIVA ČLANAKA

Sila gravitacije nema milosti ni kada vam je ona najpotrebnija. Tako su dvije djevojke bile prisiljene slupati automobil kada ih je zaleđena padina povukla nizbrdo. Pogledajte!

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen