Mali neboder za velikog čovjeka

Objavljeno: 07.01.2009

Godina je 1933. Europom se polako, ali sigurno širi smrad nacizma. U plamenu u kojem izgara Reichstag izgaraju i građanska prava Židova, Hitler postaje Führer, a Dachau prvi koncentracijski logor. Šačica slobodnih radikala u emigraciji u suterenima i podrumima europskih metropola planira atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića, a preko velike bare velika financijska depresija drma tržištima kapitala. Umire Adolf Loos, arhitekt kojemu je među prvima u Europi javno pozlilo od ukrasnih reljefa Jugendstila, a Walter Gropius, Ludwig Mies van der Rohe i Le Corbusier već su afirmirali armiranu betonsku konstrukciju i velike ravne plohe očišćene od dodataka kao paradigmu novih volumena u graditeljstvu. Čelik, staklo i atmosfera napada. To su gabariti vremena u kojem Zagreb ima nešto više od 230.000 stanovnika, tek sagrađenu tržnicu Dolac i palaču Burze prema projektu pionira moderne Viktora Kovačića. I jedno gradilište bez presedana, na kojem će za rekordnih 79 dana sumrak ulica zagrebačke secesije obasjati neonski svjetionik - prvi zagrebački neboder.

Slučajnost

Iako se pod tim nazivom spominju i zgrada projektirana 1931. godine na Zakladnom bloku (Ilica - Bogovićeva - Petrićeva -  Gajeva) i Planićeva Napretkova zadruga iz 1936., titula ipak pripada kutnoj deveterokatnici na uglu Masarykove i Gundulićeve sagrađenoj 1933. godine pod budnim okom arhitekta Slavka Löwyja. Mladom i ambicioznom diplomcu s Kraljevske visoke tehničke škole u Dresdenu to će biti svojevrsna prekretnica u karijeri, a za Zagreb novi simbol industrijskog razvoja i novog koncepta stanovanja. A sve je nastalo sasvim slučajno.

Eugen Radovan, bogati trgovac i ekskluzivni zastupnik u tvrtki Bosch, Blitz i Opel, odlučio je u centru Zagreba sagraditi poslovni kompleks. Trebala je to biti četverokatna građevina koja će svojim ruhom i impresivnim držanjem u samom središtu grada odgovarati ugledu robnih marki koje će se u njoj prodavati. Za tu je namjenu Radovan kupio zemljište u Masarykovoj ulici, no gradski urbanisti od njega traže da 36 četvornih metara ustupi za potrebe javne prometne površine koja je već ucrtana u urbanistički plan grada. Löwy rješenje problema projektira u visinu, na opće zgražanje urbanista i oduševljenje dijela javnosti. Neboder je zapravo uglovnica, podijeljena na poslovnu peterokatnicu koja se proteže Gundulićevom ulicom i rezidencijalnu deveterokatnicu u Masarykovoj.


Maksimalna iskoristivost


- Uglovnice su se radile tako da budu snažno markirane kupolom ili okruglim uglom. Ugao ulice zbog orijentacije je u gradu na neki način morao biti istaknut, što je stari trik u urbanizmu koji datira još iz 19. stoljeća. Investitoru je očito bilo u interesu da u ovom slučaju maksimalno iskoristi relativno malu površinu i zato je Löwyjevo rješenje genijalno i s ekonomskog stajališta. Cijeli štos projektiranja zapravo je u skladnom odnosu ta dva volumena i zato je zgrada perfektno osmišljena u prostoru - smatra dr. sc. Tomislav Premerl, teoretičar arhitekture.

No gradnja ne prolazi bez burnih reakcija. Iako tadašnji Jutarnji list i drugi mediji vijest o prvom zagrebačkom neboderu donose kao pohvalu kozmopolitskim vrijednostima, prepiska što ju je arhitekt vodio s gradskim urbanistima pokazuje da je zadiranje u stare gradske jezgre oduvijek uznemirivalo duhove. Prvo su zbog “smanjene vidljivosti” od Löwyja tražili da otupi ugao na mjestu gdje se spajaju dva dijela zgrade, a iz “rovova” se dopisivalo i zbog ravnog krova ostakljenog zadnjeg kata. No naposljetku Löwy izvojeva pobjedu i nad urbanistima i nad plavičastim horizontom koji krovove kuća u daljini spaja s nebom iznad Zagreba. On se, naime, nakon dovršetka nebodera, umjesto da uzme izdašni honorar, useljava u ostakljenu garsonijeru na devetom katu koju je projektirao ekskluzivno za sebe. Umjesto novca ili raskošnog stana, Slavko Löwy odabrao je jednostavne linije koje svaki dan riše zalazak Sunca, potpuno u skladu s funkcionalnim postulatima svoje arhitekture.

Radio i spavao u 40 kvadrata

- Modernizam je donio novo, avangardno viđenje arhitekture koja se oslanjala na socijalne i humane teme. Osnova je bila proklamirani funkcionalizam i novi pogled na građenje koji odbacuje sve što je suvišno za strukturu građevinske konstrukcije - napominje Premerl.

Već 1934. godine Löwy osniva vlastiti arhitektonski biro i useljava ga u svoje stakleno gnijezdo. Do rata je u njemu i radio i spavao jer je smatrao da mu je 40 četvornih metara prostora više nego dovoljno za profesionalni i privatni život. Mogao si je Löwy priuštiti i komforniji gradski stan centru ili manju vilu na Gornjem Prekrižju, i to ne samo zato što je kao arhitekt imao dovoljno posla. On, naime, potječe iz ugledne i dobrostojeće obitelji koprivničkih Židova koji su se bavili trgovinom i omogućili mu školovanje, prvo u Beču, a zatim i u Dresdenu. No Löwy kao da je smatrao da će koncept garsonijere, koja će postati zaštitni znak njegove stambene arhitekture, potpuno dosljedno moći braniti samo ako u njoj i sam bude živio. Tako je i bilo, sve do rata. Vihor ratnog ludila zahvaća ga zbog njegova židovskog podrijetla. Stan i biro su mu oduzeti, a sva projektna dokumentacija uništena. Njegove roditelje odmah su deportirali u sigurnu smrt koncentracijskih logora, a on je nekako preživio skrivajući se po Zagrebu. Preživjeli članovi obitelji tvrde da je Löwy u tom razdoblju promijenio čak 17 lokacija u gradu, ali Zagreb nije napustio sve do kraja rata.

Vječno na margini

- Stvar nije bilo puno bolja s dolaskom partizana. Djed je opet imao problema zato što je Židov, no njegovo ga poznanstvo s kiparom Augustinčićem donekle spašava. No ne vraćaju mu stan u Masarykovoj 22 i već ga nakon nekoliko godina vlasti prisilno šalju u Skoplje da ondje projektira javne građevine. Tek nakon povratka iz Makedonije 1953. godine obnavlja svoj biro u originalnom prostoru i u njemu radi do umirovljenja 1966. godine - kaže Danijel Levan, arhitektov unuk. On i njegova sestra, Maja Levan Löwy, djeda se sjećaju kao intelektualca široke potrošnje koji je obožavao umjetničku fotografiju, vrsno svirao klavir i volio putovati. Njegova ga je ljubav prema klasičnoj glazbi umalo stajala karijere arhitekta jer ju je namjeravao studirati, no to ga nije spriječilo da već u dubokoj starosti posluša i Sonic Youth koje je volio njegov unuk Danijel.

UNUCI O DJEDU:
Volio je umjetničku fotografiju, glazbu i putovanja
Moral i poštenje na 1. mjestu

- On je prije svega bio iznimno skroman i jednostavan čovjek s nepogrešivim moralnim instinktom. Tomu u prilog možda ide i to da nikada nije projektirao nijednu zgradu mimo javnog natječaja. Prezirao je podilaženje investitorima i uvijek je odbijao pozive na druženje i večere s njima - kaže Maja Levan Löwy, inače i sama arhitektica.

Sve do svoje smrti, Slavko Löwy svaki se dan hranio najboljim pogledom u gradu. Umro je 1996. godine u dubokoj starosti, u 92. godini života, na devetom katu svojeg nebodera u Masarykovoj ulici. Nakon njegove smrti stan je naslijedio njegov unuk, koji u njemu još živi.

- Ni ne namjeravam ga ikad prodati jer je stan za mene neprocjenjiv - zaključuje Danijel.


 

Kratka biografija

1904. Slavko Löwy rođen je 7. kolovoza u Koprivnici, u obitelji Davida i Jelke (Graf) Löwy.

1923. Löwy maturira u koprivničkoj gimnaziji i upisuje se na Visoku tehničku školu u Beču.

1925. Nakon četiri odslušana semstra i tri položena ispita 5. listopada ispisuje se s Bečkog sveučilišta, jer zbog prvih naznaka antisemitizma tamo više ne može normalno studirati. Upisuje Arhitektosnki odjel Kraljevske visoke tehničke škole u Zagrebu iste godine.

1926. Osniva knjižnicu u Koprvnici i objavljuje tekstove u “Koprivničkom Hrvatu” i “Športskom listu”.

1927. Upisuje se na arhitektonski odjel Kraljevske visoke tehničke škole u Dresdenu.

1930. Stječe diplomu arhitekta u Dresdenu, u klasi profesora Martina Dülfera kod kojeg je diplomirao i Drago Ibler.

1931. Radi natječajni projekt za Gradsku štedionicu u Sarajevu s Vladom Antolićem. Prelazi u biro Stanka Kliske.

1932. Ženi se Terezijom Rakić. Izvodi svoju prvu potpisanu kuću - Petrićevu 7 na Zakladnom zemljištu u centru Zagreba.

1933. Rodio mu se sin Miroslav 8. studenog.




Goran Milaković

Broj preporuka: 4

ARHIVA ČLANAKA

Nije poznato je li riječ o namještaljci ili o pravom incidentu, ali nepristojnog dječaka iz videa sustigla je kazna koja je baš na njegovom nivou.

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen