U kući gdje je živio Tito, oko koje nije bilo zidova, ali je svejedno bila najbolje čuvano mjesto u Beogradu, neke su prostorije bile osobito tajne, neka mjesta tajnija od drugih. U privatni Titov sef pristup nije imao nitko. Aleksandar Ranković još je bio na vlasti, a s Titom u kabinetu radio je Zvonko Grahek.
Diplomat, obrazovan i uglađen, rezervni pukovnik, podrijetlom iz Siska, što je jamčilo podršku “Sisačke grupe” koja je obuhvaćala nekoliko najvažnijih hrvatskih i saveznih političara, bio je na jednom od manje vidljivih, ali najutjecajnijih pozicija, svaki dan uz onoga tko je mogao odlučivati o svemu. Grahek je naprasno smijenjen iz Kabineta Predsjednika Republike, vraćen u Savezni sekretarijat za vanjske poslove, a karijera mu više nikada nije bila obećavajuća kao dotad. Grahek je vjerojatno ušao u Titov osobni sef, a Maršal je to osjetio, pa se riješio onakvih koje svaki šef države nastoji nemati u svojoj blizini.
Na kraju Titova života, kada je ušao u Klinički centar u Ljubljani bez nade da ga ikada više napusti, do tamo čuvanih dokumenata željela su doći dvojica koji su držali da sada do vlasti mogu najlakše. Slovenac Stane Dolanc i Makedonac Lazar Koliševski tražili su pristup svim, pa i najtajnijim Titovim papirima, što posljednji šef Kabineta, general Berislav Badurina, nije dozvoljavao.
Bio je to posljednji boj za tajne spise, vjerojatno više set dokumenata koji su bili važni Titu osobno, no što su čuvali tajnu koja je mogla usmjeriti budućnost zemlje. Priče o posebnim i tajnim pretincima, posebnim kolekcijama dokumenata, pa čak i tajni filmski snimci prate svaku vlast: što je lider karizmatičniji, njegova moć veća, a društvo neobrazovanije ili nedovoljno informirano, to je više fascinacije posebnim sobama i važnim papirima.
Slično se govorilo o sefu američkog predsjednika koji čuva tajne o atentatu na Kennedyja ili o izvanzemaljcima iz Novog Meksika. Pitanje je samo zašto i s kojim ciljem? Jesu li sve tajne jednako važne kada postanu deset ili pedeset godina stare?
Staljin je desetljećima najviše vjerovao svome “šefu”, kako je zvao privatnog tajnika Aleksandra Poskrebiševa. Sekretar kojemu je Vožd tijekom jedne pijanke za prste zataknuo role papira i zapalio ih, nikada nije progovorio, nikada nije rekao ništa što bi moglo ugroziti Staljina, a ako je itko morao čuti ili slutiti nešto o lažnim samoubojstvima ili atentatima na političke protivnike, bio je to on. Nakon Staljinove smrti vraćen je u najuži vrh države, ali nikada nije napisao ništa, nije izgovorio ništa što bi Staljina kompromitiralo.
Najvažnije se odluke i sastanci koji su osobito bitni ne notiraju, još manje se snimaju. Sve što se na neobjavljenim snimkama može pronaći najprije da su pogreške - kao kad je Tito čitajući novogodišnju poruku 1968. čestitao 1948. “E, ta mi se godina, zgleda, suviše duboko urezala u pamćenje”, rekao je i ponovio dio čestitke. Ponešto je moglo biti loše jer se nije koncentrirao, jer je obavljao više toga u isto vrijeme. Novine, baš kao i prevoditelji, šefovi kabineta, ako su dobri, takve stvari ne prevode, popravljaju ih, ublažavaju. U eter, ako se može, ne odlazi ono što je neugodno, bizarno, nešto što u trenutku kada se izgovara, ne smije u javnost, ali već sutradan ili doskora prestaje biti tajno. Jedino takve stvari postoje u “tajnim” arhivima, one mogu biti zanimljive, ali za povijest ostaje pitanje o pravoj poruci: je li to ona koja je izgovorena ili ona koja je javna i postaje službena?
Posljednje riječi vezane uz politiku koje je Tito izgovorio, a da su snimljene na vrpcu, bile su o sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. “Situacija je sumorna. Sve više se bojim za mir. Svakojaka iznenađenja su moguća”, rekao je Maršal čija je novogodišnja poruka već bila snimljena. Jovanke više nije bilo, najbliži su suradnici ili otpali ili umrli, Tito je bio sam, okružen onima koji su ga ili bezuvjetno obožavali ili su nastojali vladati preko njega.
Puno toga kod Tita i dalje će izgledati tajno, izazivati pozornost medija na način koji nije koristan, kružiti od medija do primitivne i kratkovidne politike i natrag, iako je put rasplitanja toga kruga, čak i u neegzaktnim znanostima kakve su humanističke, prilično jednostavan. Svemu treba doza zdravog razuma i otvorenosti.
Arhive treba otvoriti, baš kako su to učinili Nijemci, a čine i Slovenci. Dok u našim ustanovama, primjerice, dokument koji je nastao u Saveznom SUP-u nije uopće dostupan, u Sloveniji su otvoreni do 1990. godine. U Beogradu je sve starije od 30 godina dostupno istraživačima, ali u Zagrebu tek starije od 50. Jugoslavenske dokumente koje je Slovenija preuzela iz Beograda, Hrvatska nije. Dok ne bude bilo ulaska u arhive, istraživanja, muzejskih zbirki, zanimanje za prošlo bit će više na razini fascinacije i manipulacije.
Takvog gledanja na ono što je bilo neće nestati ni bude li se istraživalo pohranjeno, razgovaralo s onima koji nešto znaju, ali samo se tako društvo može izliječiti, iz prošlog naučiti i još na svemu zaraditi. Zar ne bi bilo isplativo i korisno da se u našoj turističkoj ponudi za tržišta zemalja koja su do jučer bila daleka i siromašna, a danas postaju pokretači svjetskoga gospodarstva, ponudi nešto što nema nitko drugi, primjerice obnovi spomenik kulture - brod Galeb? Mogla bi se već desetljećima neiskorištena rezidencija iznad Kumrovca pretvoriti u muzej u kojemu će neki od 70 tisuća turista koji tamo dolaze, nešto vidjeti, a “tajne” se pohraniti na mjesto na koje pripadaju. Naime, u muzeje, arhive i povijesne knjige, a ne političke govore. Naravno.