Ljudi se Jugoslavije sjećaju, po dobrom ili lošem, na stotine načina. Neki se sjećaju Cockte, radnih akcija ili maturalca na Bledu, drugi pendrečenja, agenata na ponoćki i informativnih razgovora. Ni jedna od tih selektivnih memorija nije sama po sebi ispravna ili neispravna: one su postojale, postoje i moraju postojati kao usporedne linije, privatne povijesti koje su, već samim tim što su privatne, uvijek manjkave i selektivne, ali uvijek i istinite.
Pa ipak, postoji jedna točka u pamćenju na kojoj se ta kakofonija oprečnih pamćenja u pravilu složno sastaje: a ta je točka jugoslavenska košarkaška liga. Bili titoisti ili antikomunisti, klerikalci ili liberali, ljudi svih boja i vrsta reći će vam da se košarkaške jugolige sjećaju kao savršeno dobre. U svom zenitu osamdesetih bila je to najbolja košarkaška liga Europe, koja je u 11 godina dala sedam europskih prvaka. Također, to je bila izjednačena liga u čiji je “gornji dom” spadalo osam klubova, razdoblja dominacije nisu trajala dugo i nije postojao oligopol poput onog koji je u nogometu tvorila “velika četvorka”. Dok je nogometna liga uvijek bila ozloglašena zbog namještaljki, beogradskog centralizma i prekomjernog utjecaja dva ili četiri kluba, košarkaška liga jedina je zrcalila proklamirani policentrizam tadašnje države. Bila je to liga u kojoj su pobjeđivali i Zadar i Šibenik, a jaki su se klubovi prostirali od Ljubljane do Crne Gore. Ta liga bila je sve ono što balkanske sportske lige obično nisu: kvalitetna, sportski zanimljiva i obično poštena.
Ne treba se onda čuditi što je od svih stvari što su nestale kad je propala “tamnica naroda” jedna od prvih koja je poslije rata obnovljena bila - košarkaška liga. Dok je olovo još mirisalo, dok su glumci još odbijali gostovati u Crnoj Gori, a pomisao o srpskom turistu na Korčuli činila se kao utopija, košarkaška liga je nanovo uspostavljena, s jasnom namjerom da se obnovi “retro” sjaj one negdašnje, isto onako kako arhitekti faksimilno obnavljaju spomenike sravnjene u ratu. Obnovljena je, dakle, ta liga, pa tako i danas postoji. Ali, dojma sam da se svi pomalo osjećamo kao da smo umjesto kočije dobili - bundevu.
Umjesto finog ravnovjesja jakih regionalnih centara i klubova iz svih zemalja, dobili smo, naime, ligu koja reflektira nove odnose moći, snage i novca. Nitko tko je osnivao Goodyear-ili-kako-već ligu nije, naime, mislio da će momčadi nastale niotkuda poput Hemofarma ili Cedevite jednog dana biti jače od starih košarkaških centara poput Sarajeva. Nitko nije mislio da će samo Zagreb jednom imati tri ligaša jača od bivše Jugoplastike, niti da će zagrebačke ekipe bez navijača, koje igraju u školskim dvoranama, biti bogatije i snažnije od sva tri dalmatinska i svih bh-klubova. Liga napravljena za Zadar, Podgoricu, Sarajevo i Šibenik pretvorila se u ligu Trnskog, Širokog i Domžala. Umjesto ravnoteže dobili smo koncentraciju novca, umjesto tradicije raskid s tradicijom, natjecanje koje umjesto pluralizma reflektira tek novonastale ekonomske nejednakosti, odnosno - nove, tranzicijske tokove i koncentracije novca.
Ovu tužnu spoznaju valjalo bi imati na umu sada, kad se (nanovo) počinje razgovarati o ideji postjugoslavenske nogometne lige. Tu nogometnu ligu, naime, u mnogo navrata i sad već tvrdoglavom upornošću zagovara “izvršni dopredsjednik” Dinama Zdravko Mamić, koji je i ovog tjedna u beogradskom Kuriru sebe predstavio kao borca za jugoligu, kojeg u Hrvatskoj zbog te zamisli nacionalni tvrdolinijaši gorljivo napadaju. Pritom ovaj “borac protiv nacionalizma” (koji je oglasima u tisku objavljivao potporu HDZ-u) iznosi argumente koji stoje: rivalstvo bi bilo veće, stadioni puniji, konkurencija jača, bolja prodaja reklama i TV prava. Argument sigurnosti Mamić otklanja jer (preoptimistično) vjeruje da bi kroz nekoliko godina i tu sve sjelo na mjesto. Pitanje protočnosti prema europskim kupovima Mamić ne spominje, iako je i to problem.
Osobno, nemam ni emocionalnih ni političkih problema s idejom neke nove jugolige. Nisam osobito uvjeren da bi se problem huliganstva tako lako riješio - no, kvragu, nemamo li već i sada, u Hrvatskoj, ligu u kojoj navijači na gostovanja putuju blindiranim furgonima i ne smiju slobodno šetati gradom? Postoji, međutim, jedan problem koji ne spominju ni Mamić niti njegovi kritičari, a zbog kojeg sam spram nogometne jugolige ipak prilično podozriv. Bojim se, naime, da bi sanjarija o njoj mogla završiti kao i ona - košarkaška.
Ona “stara” nogometna liga bila je, baš poput košarkaške, zrcalo jedne komplicirane države, njenog federalizma, rivalstva dva najveća naroda, njezinih formalnih i neformalnih centara, te relativno ujednačene razvijenosti. U međuvremenu, taj se svemir potpuno promijenio. Odnos razvijenih i nerazvijenih se povećao, politička arhitektonika izmijenila, neke su sportske sredine potonule u bijedu, a od Obilića do Osijeka sportski su klubovi posta(ja)li feudi ratnih velmoža, tranzicijskih bogatuna, a pokatkad i čistokrvnih ubojica. Prilično me strah da će oni koji sanjaju “pejzaž” stare jugolige i velike četvorke umjesto toga dobiti ligu raznoraznih i raznovjerskih arkana i glavaša, sinovčića i spajića, te - ne zaboravimo - mamića.
U istom tom intervjuu beogradskom tabloidu Mamić se, naime, osim što spominje novu ligu, hvasta i budžetom svog Dinama, pa se šepiri s petnaest milijuna kao novopečeni obrtnik kojem je netom krenulo. I dok tako čita kako se Mamić pred istočnom sirotinjom braćom hvali svojim milijunima, čovjek najednom shvati što je “izvršnom dopredsjedniku” zapravo na pameti. On bi htio jugoslavensku ligu koja ne bi bila ništa drugo doli šira ekstrapolacija one hrvatske: ligu u kojoj bi s milijunima Bandića i ZG holdinga zajamčeno diktirao pravila i osvajao titule, a umjesto samo jednog rivala koji služi kao kartonski dekor - Hajduka, funkciju kartonske scenografije preuzele bi se sve Zvezde i Partizani, Željezničari i Vojvodine. Pa bi ta liga na koncu doista sličila na jugoligu, ali ne onu iz doba zrele kardeljevske federacije, nego onu iz sovjetskih četrdesetih, kad su zagrebački nogometaši dobivali pukovničke činove i stanove u Beogradu da prijeđu u centralni vojnički klub. Samo što je Partizan u tom kratkom staljinističkom razdoblju bio “CSKA” za društvo sovjetskog centralizma, a Mamićev bi Dinamo postao “CSKA” za eru tranzicijskog kapitalizma, gdje piramidu moći više ne kreira Politbiro - nego suhi, prijesni, sirovi money.
Mamićeva žudnja za sportski i tržišno zanimljivom superligom bila bi stoga mnogo uvjerljivija kad bi se izvršni dopredsjednik u to ime odrekao slapova bandićevskog proračunskog novca koji ga u startu čine nedodirljivim za bilo koga od onih koji bi trebali fingirati njegove buduće - stiroporne i kartonske - rivale.
