Ne sjećam se kada je Dinamo zadnji put odigrao ovako zrelu europsku utakmicu. Momčadski duh za pet, Badelj, Lončarić, Sammir i Lovren za pet, taktički za pet. Sve - pet! Ali, mala Dinamova ekspedicija je i nakon pobjede bila potištena, potonula u sumorno raspoloženje, tek je dolazak igrača na aerodrom u Temišvaru malo podigao raspoloženje. Članovi uprave s naljepljenim osmjesima, ali i pogledima u prazno, govorili su da je iza njih vrlo težak dan.

Jurčić napokon našao dobitnu formulu

Pobjeda je ostala u sjeni još jednog divljanja zagrebačkih navijača. Rumunjska policija uhitila je 131 Hrvata, dvojica su ozlijeđena, a delegat, Armenac Armen Minasyan već je bio odlučio - udaljiti hrvatske navijače s tribine. No, domaćin, koji i te kako dobro razumije balkanski mentalitet, odvratio je delegata od takve disciplinske sankcije, jer “to ne bi bilo dobro za grad Temišvar”.

Raskalašenost u malim količinama

Nitko, ali baš nitko, cijelog dana nije spomenuo utakmicu, utakmica je bila događaj drugog reda. Novinari su dežurali na Trgu pobjede, gdje su se u kafićima “utvrdili” BBB-i, a taktički potezi trenera Jurčića nisu bili ni približno zanimljivi kao gađanje flašama Zdravka Mamića, kada se usudio pojaviti na glavnom gradskom trgu. I nakon svega pitanje - je li netko za nogomet? Zanima li nekoga nogometni klub Dinamo, ili će on, uz nacionalni, postati i simbol nasilništva. Kao što je već postao sinonim za europske poraze!



Mediji i nogometni navijači postali su sinonim za nasilje! Medijsko sotoniziranje Zdravka Mamića prihvatio je i veći dio BBB-a, oni ga žele otjerati iz Maksimira, gađajući ga flašama čak i u Temišvaru. Činit će to ma gdje se pojavio, Zdravko Mamić je zarobljenik njihove srdžbe. A sve pokreću mediji, čiji sam i ja dio i bilo bi normalno da branim svoju profesiju, koja mi se sve više gadi. I, vjerujte mi, brojim dane do penzije! Još sedam godina i deset mjeseci. Nakon toga slomit ću olovku, baciti je u košaru za smeće i nikad više neću napisati niti jedno slovo. Zašto? Jer je umrla elementarna medijska pristojnost. Nakon što nas sportski direktor Dinama Zoran Mamić pozove na proslavu svog 38. rođendana, počinje poznato poglavlje “lude noći Zdravka Mamića”. Narodnjaci, trganje košulja, “kićenje” harmonikaša Denisa, navijača Dinama iz Australije, koji je podebljao atmosferu i podmuklo snimanje sočnih detalja.



Je li bilo raskalašenosti? U vrlo malim količinama. Zdravko Mamić je obišao sve stolove, svakome posvetio malo pažnje, na trenutak se razveselio sa svojim prijateljima iz djetinjstva i otišao u hotel. Onda je počeo “breaking news”, svaki Mamićev korak su “izvanredne vijesti” i s tim teretom se sve teže živi.

Rijetko se zadnjih godina družim s Mamićem, jer sam povremeno i kritičar nekih njegovih nogometnih poteza, ponekad mi se njegova vizija čini mutnom, a on ne voli kritiku. Podnosi je, kao što podnosi i etiketu da je “cigan” i profiter, ali se u sebi grize. I ono klečanje na aerodromu i padanje na koljena pred jednim običnim novinarom, sve su to fragmenti Ćirinog folklora i Ćirine instrukcije, Ćirina škola i potvrda da učenik može nadvisiti učitelja. Međutim, jedna stvar mi ne ide u glavu:

Kako Zdravku Mamiću nije Dinama preko glave? Prešao je pedesetu, zaradio novca za trideset i tri života, svi gradski žicari i klošari su mu za petama, izvukao je Dinamo iz dugova i sudskih sporova.

Pobjednički duh i komorna atmosfera

Zašto se ne povuče? Je li u pitanju inat; neće ulica voditi glavnu riječ u svetom klubu? I kakvo je zadovoljstvo da se kao glavni menadžer ne smije slobodno prošetati gradskim ulicama, jer uvijek postoji opasnost da ga netko “prasne” flašom po glavi. Što ga motivira? Priznanje u klupskim monografijama da je bio najuspješniji Dinamov direktor? Pa to je samo nekoliko redaka u povijesti jednog ukletog kluba. Pokušao sam doći do odgovora:

- Da se ja maknem, Hajduk bi već ove sezone bio prvak - rekao je, uvjeren u svoju svetu misiju. - Vjerujte mi, nudili su mi kofere love da odem. Ne bih se maknuo ni za svu lovu svijeta...

Ako je tako, ako je čvrst u odluci da svakodnevno briše pljuvačke s lica, da mu ljepe najgore etikete, morat će se priviknuti na mučninu u želucu, živjeti okružen bodyguardima i svakodnevno biti na oštrici pera sve većeg broja kritičara. I saginjati se da ga ne pogodi pivska flaša, kamen. Umjesto bijesa, još jednom je ponudio navijačima ruku:

- Oprostio sam boysima, iako me to jako pogodilo! No, tu smo da bismo praštali!



Još jednom se pitam; zanima li nekoga briljantni Filip “Lav” Lončarić. Lav, kao Lav Jašin. A Lončarić je bio hobotnica. Zanima li nekoga Milan Badelj, koji je odigrao utakmicu u velikom stilu, takvu da bi i Slaven Bilić “polizao prste”. Zanima li nekoga da Kruno Jurčić, koji je nakon blijede partije protiv Lokomotive visio o končanoj niti, da je taj Jurčić u taktičkom smislu odigrao perfektnu utakmicu i udahnuo momcima “pobjednički duh”, kakav Dinamova momčad odavno nije imala. Čak je i egoizam jednog Mandžukića ugradio u taj duh i on je napokon igrao za momčad. I što se činilo nemogućom misijom - razbudio je Sammira! Međutim...

U avionu iz Temišvara - komorna atmosfera. Ne bijes, ne ljutnja, već depresija i apatija. Tišina! Jedino Filip Lončarić nije skidao osmijeh s lica. Čaša šampanjca, čestitka pilota, dvojica navijača na dočeku na aerodromu i petorica novinara s portala, koji su očekivali gužvu na Plesu. Jer, u Temišvar je stigla poruka iz Zagreba; “Ne vraćajte se kući ako izgubite...” Čudna je ta publika. Kad je 3-0, nema ni “psa”. Ali, da je bilo 0-3, na aerodromu bi bili bijesni navijači, specijalci i sve televizijske kuće. Nogomet je očito samo povod za rat bez oružja...

Uefa se grozi Dinamovih navijača Ne šaljite u svijet sliku o Hrvatima kao nasilničkoj naciji! - zavapio je Kruno Jurčić nakon utakmice. - Jer, mi nismo nacija huligana. Uzalud! Slike su odaslane, na rumunjskim satelitima vrtjeli su se inserti iz Praga, Austrije, Udina, sve Dinamove crne točke, zbog kojih još samo nekim čudom nismo izbačeni iz Europe. Nogomet je danas veliki biznis i Uefa se grozi nasilja, baklji i incidenata, zbog tih stvari se gubi profit. Uefu zanimaju komforni stadioni, navijači s manirima, gospoda koja će potrošiti, ne zanimaju ih žicari, koji će pred kazalištem u Temišvaru, na crvenom tepihu, “fehtati” damu u dugoj večernjoj haljini: “Buraz, pitaj kurvu da nam da za pivu!” Grad u koji dolaze BBB-i uvijek je u velikom riziku. Žandarmerija, specijalci, sudovi, zatvori, bolnice, to je kulisa ispred koje se boysi zagrijavaju za utakmicu. Lopta još nije krenula s centra, a već ih je 131 bilo u “bajbokani”. Grozim se svakog nasilja i često sam ratovao s policijskom brutalnošću i Đurđinim zakonom, ali, navijači su Dinamu priljepili imidž jednog od najomraženijih europskih klubova, a od sebe učinili posljednji bastion huliganstva i barbarstva.

Tomislav Židak